Novi mirovni sporazum o Ukrajini, koji je u četvrtak, nakon maratonskih cjelonoćnih pregovora, potpisan u Palači neovisnosti u Minsku, budi krhku nadu da bi konačno mogao biti opovrgnut slani Clausewitzev dictum da je rat samo “nastavak politike drugim sredstvima”, koji je kao bespogovornu istinu prihvatilo naše apolitično doba. Rat nije nastavak politike, već njena odsutnost. Kao što je rekao bivši američki državni tajnik Henry Kissinger, pravi test za politiku nije u tome kako započeti rat, već kako ga okončati.
Navršava se godinu dana otkako je politika napustila Ukrajinu, a zemlja gurnuta u, čini se, beskrajni građanski rat. Političke formule i rješenja zamijenjena su ideološkim krilaticama bez sadržaja i reaktiviranjem anakronih hladnoratovskih svjetonazornih sporenja. Istok i Zapad su se ponovno počeli pisati velikim slovom, reaganovska retorika o “slobodnom svijetu” i “carstvu zla” dobila je svoju novu upotrebu i jednako imponira, a već deflatorna lozinka o “europskim vrijednostima” dobila je novi fiskalni stimulus.
Nakon referendumske aneksije Krima dobili smo daljnju eskalaciju nepolitičkih pristupa rješavanju krize u Ukrajini, od ekonomskih sankcija pojedinim ruskim dužnosnicima, do financijske pomoći Ukrajini i prijetnji slanjem podrške u naoružanju. Ruski predsjednik Putin bi, također, trebao imati u vidu da vjerovanje u vojno rješenje sukoba može doprinijeti samo daljnjoj konfrontaciji sa Zapadom i obnavljanju hladnog rata, ne i rješavanju sukoba.
Koliko je takav pristup rješavanju krize u Ukrajini promašen i nepolitički, možda najbolje svjedoči odgovor američkog republikanskog senatora Lindseya Grahama koji je, na novinarski upit koliko bi slanje naoružanja Ukrajincima bilo djelotvorno glede zaustavljanja rata, odgovorio da vjerojatno ne bi, ali da bi se on osjećao bolje jer bi time pokazao svoju “privrženost slobodi”. Ideja politike nije korištenje politike kako bismo obodrili svoje ideološko pravovjerje jer odustajanje od političkih rješenja može značiti samo iskazivanje svoje privrženosti ratu, a ne slobodi.
Otuda inicijativu njemačke kancelarke Angele Merkel, uz asistenciju francuskog predsjednika Hollandea, da u Minsku ponovno okupi ukrajinskog predsjednika Porošenka i ruskog predsjednika Putina, treba pozdraviti kao prvorazredan politički čin. Svjedoči to o tome da u Europi još uvijek nije zamrla vjera u moć politike ma koliko slaba vjera u održivost ovog sporazuma inače bila.
Politička rješenja su uvijek krhka – zbog toga politička vještina i jest tako rijetka i osjetljiva stvar. Ovim sporazumom, jasno je, nijedna od strana neće biti zadovoljna. Separatisti na istoku Ukrajine njime gube nadu u eventualno pripajanje Ruskoj Federaciji, a centralne ukrajinske vlasti nadu u centralizirano upravljanje zemljom. Iako se u dokumentu govori o decentralizaciji, a ne o federalizaciji zemlje, članak 13., koji govori o promjeni ustava zemlje, svjedoči o tome da će to, ipak, biti više od puke “decentralizacije”.
Federalizacija zemlje je jedini miroljubiv način da Ukrajina povrati suverenitet nad svojim teritorijem – a možda, u nekom idućem koraku, i Krim. Zauzvrat, istočne oblasti Ukrajine dobile bi vjerojatno pravo veta na odluke o priključenju Ukrajine Europskoj uniji ili NATO-u, što je opcija od koje se želi zaštititi Rusija. Na taj bi način vojno neutralna Ukrajina vrlo brzo dobila šansu da postane mostom suradnje između EU i Rusije, umjesto da bude jabukom razdora.
Kako bilo, ova diplomatska inicijativa kancelarke Merkel svjedoči o još jednoj stvari, kojoj je, činilo se, Europa odavno okrenula leđa – a to je nadmoć bilateralnih pregovora i sporazuma nad traženjem sveobuhvatnih, holističkih rješenja. Naime, iako je Europska unija stvorena kao zalog vjere da na europskom tlu više neće biti rata, pokazalo se da je to ideološki konstrukt, koji ima malu vrijednost “na terenu”, čak da može predstavljati konfliktni model, a ne model suradnje i mira.
Sporazum iz Minska umnogome podsjeća na jedan drugi mirovni sporazum, Bečki sporazum iz 1815. godine. Ni tada nitko nije vjerovao u njegovu dugotrajnost; nije imao unutarnju konzistentnost niti je nudio sveobuhvatnu viziju mira. Bio je previše realpolitički i ovisio je o promjenjivoj volji tadašnjih vladara. Pa ipak, na njegovim zasadama građen je gotovo stogodišnji mir u Europi, razdoblje u kojem je Europa dosegla svoj najveći polet i razvoj. Nadati se je da bi i Minsk 2015. mogao postati novi Beč 1815.
ja bih volio vidjeti dokaze da je ruska vojska u ukrajini. ime jedinice, vojnike, brojeve, gubitke. kolko je pokopa u rusiji bilo? nema niti jednog dokaza o ruskoj vojsci u ukrajini. ali ima o američkim vojnicima u ukrajini. otvorite oči. tolko ste toga progutali, da više ne možete razlučiti istinu do laži. zapad ponavlja jednu te istu laž, da su je gotovo svi prihvatili kao istinu. i tako je za sve u ukrajini kriva rusija. sankcije rusima? hm, nijemci uvezli ugljena iz rusije kao nikad u povijesti. amerikanci povećali obujam trgovine s rusima. ali mi ne smijemo slati delegaciju u moskvu. ajd, kroničari, što je ostalo od naše slobode, neovisnosti? zar prije svakog odlaska van moramo pitati nekog dal smijemo? a srbi su nam kao problem bili...