Napokon. To bi morao zaključiti svatko normalan nakon uvođenja drakonskih kazni za prometne prekršaje jer naše su ceste poprimile i statističke i vizualne konture prvog nastavka Mad Maxa. Policija koja po dvojbenom rubu zakona juri za razbojnicima, razbojnici koji kao da se natječu u što egzotičnijem izgledu i pogubnijim sudarima, razina agresije koja postaje posve normalan i prihvatljiv način ponašanja, tragedije koje ostavljaju bez daha u kaskaderskim ishodima i unakaženim tijelima... Očito su, ako još ima šanse da se sve brojniji “drumski razbojnici” minimalno discipliniraju, radikalne kazne u desecima tisuća kuna i zatvorski tretmani zadnje što preostaje.
Postavlja se pitanje je li to i dovoljno ili smo toliko zastranili da ne možemo više duha vratiti u bocu i shvatiti da svaka budala nije za volan, da volani nisu legalno dostupno oružje za obračun s unutrašnjim demonima primitivizma. Ipak, lijepo je da se pokušalo jer sistem bar ostavlja dojam da još ne odustaje i da namjerava učiniti više nego do sada u shizofreniji koja se otima kontroli. No, sankcioniranje prometnih prekršaja otvorilo je druge, naizgled nepovezive dileme, poput one može li se isto i, ako može, zašto se to ne čini, primijeniti i na prekršaje u politici. Recimo, jasno je što čeka vozača koji padne na alkotestu, ali što s političarom ili političarkom koji pijan vozi zemlju, što kad testiranje pokaže prevelik broj promila ili pak premali kvocijent inteligencije? Što s političarom ili političarkom koji državu vozi u krivom, nedopuštenom smjeru ili s onima koji se nisu vezali za civilizacijski ispravnu politiku, nego voze bez pojasa zaštite od, recimo, sudara s fašizmom? Kakve su kazne predviđene za one koji dok „voze“ neprekidno razgovaraju s krivim ljudima?
Postoje li način da se sankcioniraju svi oni koji krivo iščitavaju znakove postavljene im uz put pa, umjesto da nam olakšaju putovanje, u samokreirajućoj situaciji „olako obećane brzine“ prelaze sva ograničenja i upozorenja? Ima li načina da po džepu ili nekom drugom „unutrašnjem organu“ dobiju oni koji voze bez produžene dozvole ili zašto se ne razmišlja o tome da se uvede i obvezni „politički vozački ispit“ i psihotestovi? Dakle, da vozite automobil trebate ići u školu, a za „voziti“ državu možete bez ikakvih provjera uskočiti na „vozačko“ mjesto i „šaltati“ koliko vam duša ište. Od malih vam nogu tupe da ne smijete svakome ući u auto, a okrenete li se iza sebe i vidite kome ste sve dopustili da vas voza u političkom prevozništvu, očito je da su dvostruki kriteriji doveli do toga da u prometu pravila pooštravamo, a za politiku pristajemo da bude kategorija bez ikakvih pravila i kriterija. Pa državom posve normalno mogu upravljati pijanci, „drumski ratnici“, ljudi bez valjanih dozvola i liječničkih ne čak ni nalaza, nego ni ispričnica, da se istovremeno vozi u različitim brzinama, a ne samo da se ne koristi pojas, nego nema smisla koristiti ni pojas za spašavanje, da za nesreće koje izazovu lošom vožnjom i u kojima odjednom strada na tisuće ljudi nema sankcija, kad one nisu zakonski ni predviđene pa se političke počinitelje i ne prijavljuje.
Sve mi više ova država sliči na antologijski autobus iz Šijanova filma „Ko to tamo peva?“ U autobusu se vodeći likovi neprekidno bore za mjesto sukladno ambicijama i pogledima na život, autobusom upravlja poprilično retardirana osoba, a njegov otac kontrolira i njega, vozača, i putnike, što sam smisao i svrhu kontrole čini neupitno objektivnom. Narod, odnosno građani ove napaćene, ali ponosne države u filmu se mogu poistovjetiti s onom Staricom koja se tijekom filma tajanstveno pojavljuje i još tajanstvenije nestaje i koja, kad god je ugledamo, šutke trpi sve što se u pokretnoj društvenoj groteski odvija mireći se i s načinom na koji je voze i s činjenicom da do cilja nikad možda i neće doći. Svaka rasprava i svaki konflikt u „Krstić i sin“ autobusu, a da se ne bi moralo pronaći bilo kakvo rješenje za probleme koji logično, ali i savršeno iracionalno iskaču zbog suludih metoda i načina vožnje, dakle sve te dramatične situacije koje traže konkretna i radikalna rješenja završavaju spasonosnim uzvikom: "Vozi, Miško!" I Miško oplete po gasu.
Ono što je opasno u filmu, a još opasnije u našem autobusu kojim uglavnom upravlja firma „HDZ – sinovi i kćeri“ jest što naš politički Miško ponekad vozi po principu „može i da ne gleda“. Nakon svega je očito da država sebe izuzima iz sve sile zakona koje sama donosi i koji je, najzad, i čine državom. Kada joj odgovara, može zažmiriti na očiglednu alkoholiziranost šofera, na idiotizam, na to da vozi kao u okladi „može i da ne gleda“, da zatvara oči dok se juri u krivom smjeru, nevezani za bilo kakve kriterije, dana obećanja i vjerodostojnost, da se pravi da su rezultati alkotesta i testa inteligencije zadovoljavajući i da za volanom ne sjede osobe koje su ga pretvorile u potencijalno oružje za masovno uništenje. Drndate se povijesno-nacionalnim makadamom, prašina vam grize oči, tradicionalni smrad znoja vam vožnju čini prisnijom, plaćate karte na svakoj stanici na kojoj izgubite poneku godinu čekajući nastavak vozanja, plaćate i popravke na državotvornoj mašini i karoseriji i, taman kad vam sve to skupa dopizdi da se osmjelite pojaviti negdje iz sjene dna autobusa i zaustite pitati, netko od odgovornih autoritativno dovikne: “Vozi, Miško!””