Da je povijest prava učiteljica života, i to dobronamjerna, u našoj civilizaciji postojao bi ukupno samo jedan rat. Već na njegovoj polovici shvatili bismo da je to najbesmisleniji način rješavanja uglavnom suludih sporova, egomanijakalnih i usko šovenskih, koji nikad nisu donijeli rezonsko rješenje, nego povode i platforme za nova klanja. Ono maligno u nama kao vrsti, što je zaključilo već na polovici prvog rata ikad “održanog” jest da rat može biti itekako isplativ i da će u naravi koja duboko poltronski poštuje načelo zavadi pa vladaj rat uvijek imati posebno mjesto kao medij za ostvarenje najsuspektnijih ciljeva. Rigidno u čovjeku održalo je ratni kontinuitet vjekovitim i neugaslim i poslije toliko uzaludnih borbi, krvi i zločina mi se i dalje neprekidno nalazimo na pragu novog rata, trajne obveze u ispunjavanju ljudskog smisla prema višim ciljevima što proizlaze iz najnižih strasti.
U heraklitovskom poimanju svijeta, u mijenama što se protežu lentom vremena, kao da se namjerno zaboravlja rigidno u nama i kao da mu se neprekidno podilazi, u trenu, oglušujući se od odjeka prošlosti koji nas bespogovorno uči da se u najrigidnijoj jezgri svakog sustava kriju zameci njegova kraja. Titovu Jugoslaviju nije srušila ustaška emigracija. Da je bilo do nje, Jugoslavija bi i dalje trajala kao potpuno nesavladiv politički kontekst za koje “ljudi u crnom” nisu imali valjano logično objašnjenje. Najdalje čemu su se mogli dovinuti i što bi vjerojatno još i danas radili, ako iz zaštitari životinja ne bi prokazali kao maloumne, jest ispisati na nedužnim odojcima TITO i samonaslađivati se prizemnošću svog usahlog duha. Uz to, polovica njih bili su udbaši, a ona druga polovica strahovala je da ih ona prva polovica ne uhodi. Ustaše nikada nisu znali tko je tko.
A Titovu Jugoslaviju srušili su najrigidniji dijelovi komunističkog sustava, udbaši i oficiri, kadrovi potrošeni u unutarpartijskim obračunima, uz blagoslov vanjskih obavještajnih efektiva. Slobodan Milošević nije došao iz ravnogorskog pokreta, nego se rodbinsko-boljševičkim stepenicama uspinjao u jednopartijskoj piramidi. Isto tako ustaški pokret u velikoj je mjeri opravdanje za svoj genocidni program pronašao u najrigidnijem velikosrpskom manifestluku, u toj pijemontskoj opsesivnosti srpske političke misli kao nagradi za nešto što i nije bilo učinjeno. Također je u najcrnjoj točki ustašluka zametnuta ideja Titove Jugoslavije, jer svaki oblik samostalne hrvatske države nakon Drugog svjetskog rata nije onemogućila Titova vanjskopolitička pozicija, nego su ustaška zlodjela toliko opteretila hrvatsku državotvornu misao da se još i danas nismo od nje uspjeli reafirmirati.
I onda kad vidimo da nas se posebno intenzivno posljednjih nekoliko godina pokušava uvjeriti da je jedini grijeh ustaštva to što nije odradio posao do kraja, postavlja se logično pitanje koji se to političko unitarni prevrat upravo oblikuje u fizionomiju budućnosti u srcu najrigidnijeg i najprimitivnijeg hrvatstva. Kao što je u jezgri rigidnog kršćanstva odnjegovana renesansa pa potom i reformacija, kao što je dogmatski postavljena tvrdnja o anakronizmu nacionalnih država u ujedinjenoj Europi počela revitalizirati nacionalnu državu kao odgovor na svako pa i najmanje „trokiranje“ Europe bez granica, kao što je nakon prvog pigmentiranijeg američkog predsjednika jednostavno morao doći trump, ne kao osoba, nego kao simbol, tako je i danas, ma koliko se to nekome čudnim moglo činiti, više Jugoslavije bilo na Thompsonovu koncertu u Splitu nego na onoj krabuljnoj proslavi Dana mladosti u Kumrovcu.
Neshvatljiva je ta upornost kojom se hrvatstvo gura u najrigidniji civilizacijski kalup i kako mu se olako i neinteligentno oduzima dijaloški potencijal. Neshvatljivo je i potpuno nejasno kome još uvijek, unutar Hrvatske, moramo pokazivati hrvatstvo kao šaku, s kime odmjeravamo snage, a budućnost limitiramo trajanjem skandalozno rušeće euforičnosti. Neshvatljivo je, naravno, ipak najviše to što hrvatska politička nomenklatura ne pokazuje ni zrno ideje, ni deset deka hrabrosti da napravi iskorak izvan tog kalnog kalupa i da strateški političku misao ove nacije degažira u 21. stoljeće. Skupljači jeftinih političkih poena mogu proizvoditi isključivo jeftine politike, koje nas na kraju sve zajedno preskupo koštaju.
Zato treba biti zabrinut za to kakva je naša strateška budućnost i to ne zato što se o njoj ne razmišlja, nego zbog toga što se o njoj razmišlja banalno i sirovo. Možda to mnogima još nije jasno, ali rat je završen prije 24 godine, a mi i dalje kopamo i produbljujemo nacionalne rovove, mi smo još u budnicama, mi još iz inata mlatimo barjacima i kukamo nad neizlječivim ranama povijesti. A na obzoru se i ne nazire osoba koja bi od nacionalne politike napravila stratešku sintezu pa rigidnosti rekla dosta, a pamet uvela na velika vrata. Ne, mi radije imamo predsjednicu sa sindromom dr. Jekyll & Mr. Hyde, za što bi morala dobivati i dvije plaće budući da jedno radi za vanjsku, a sasvim drugo za unutarnju političku upotrebu. Imamo lidera navodne opozicije koji je toliko neupućeno nisko da mu je i poraz na euroizborima ravan pobjedi s obzirom na to da njega i stranku mu prenerazi jer su nešto uopće dobili. Imamo intelektualnu kamarilu koja se svojski upire svidjeti najjačoj šaci u vlasti i imamo narod zaglavljen u političko-povijesnom kružnom toku iz kojeg su samo dva izlaza: na Thompsonov koncert ili u inozemstvo.
