Požeški 'macho man' slika i prilika hrvatske realnosti

I ako je do kraja godine više od dva i pol mjeseca, Hrvatska već ima “macho mana 2017.”

Koliko god konkurencija za tu prestižnu titulu bila žestoka, premoćnu pobjedu odnio je HDZ-ov požeško-slavonski župan Alojz Tomašević. To je i sasvim razumljivo jer trebalo je istući suprugu, i to nekoliko puta, prijetiti joj, razbiti mobitel, a onda sve to demantirati i ne doći na posao za koji te masno plaćaju porezni obveznici. Na kraju pobjednik je očekivano rekao, opet hrabro kako i priliči muškarčini, da ne razmišlja o ostavci.

Kada se uzme sve kroz što je prošao naš “macho man”, sasvim je razumljivo zašto je njegova konačna pobjeda bez ijedne mrlje i zamjerke i zašto ostali kandidati za “hrvatskog macho mana” koji mlate svoje žene nisu imali ni promil šanse za pobjedu. Koliko god ovo do sada bilo ironično napisano, nažalost, to je jedna velika istina o Hrvatskoj u kojoj danas živimo.

Gotovo nevjerojatno zvuči da je jedan takav političar, o čijim se pothvatima odavno zna u Požegi, uopće mogao biti kandidat za župana, a još je nevjerojatnije da su mu birači dali svoj glas i povjerenje. Ostaje nejasno podržavaju li oni sve ove njegove “uspjehe”, osuđuju li ih i koliko ili je i njih zahvatio virus amnezije koji se veoma brzo širi kod nas, a koji je već pogodio sportaše, političare, poslovne ljude…

Nije pak jasno ni kako je moguće da je vrh HDZ-a, čiji je Tomašević istaknuti član, ostao nijem na pisma njegove supruge koja ih je upozoravala na njegovo ponašanje unutar četiri zida. Kao po običaju, čemu smo svjedočili bezbroj puta, sada su svi iznenađeni kako se takav propust mogao dogoditi. Za očekivati je i skoro osnivanje nekakva stranačkog povjerenstva koje će ispitati sve to što se događalo, a onda, kako to i ide, pronaći i krivca za sve. Istodobno, Mara Tomašević, supruga Alojza Tomaševića, suočena s osudama koje pljušte sa svih strana razmišlja da napusti Hrvatsku. Žena koja je hrabro, za razliku od mnogih, priznala kroz što prolazi, poslije svega više nema snage boriti se s vjetrenjačama, nego razmišlja da spakira kofere i krene dalje u svijet jer u Požegi i Hrvatskoj dalje ne vidi svoju budućnost. Bolesno zvuči da svi ti dušobrižnici osuđuju nju i njezin postupak, a ne onoga tko je odgovoran, tko se nasilnički ponašao i tko je sve to prouzročio. Nisu osudili ni postupke stranke, institucija koje po običaju ne rade svoj posao ili su spore.

Zbog svega toga mnogi kažu da je slučaj Tomašević slika Hrvatske danas u kojoj u obranu raznih muškarčina staju znani i neznani jer, ipak, s jedne su strane moćne i utjecajne osobe koje odlučuju o mnogo toga, a s druge obični smrtnici koje se ne pita ništa i koji odlučuju o malo toga. Sve dok tako razmišljamo i radimo, imat ćemo nažalost dvije Hrvatske. Jedna je ona realna Hrvatska u kojoj živimo danas i gdje po mnogo toga nismo svi isti i ona druga, željena Hrvatska, koju želi velika većina građana i u kojoj bi svi imali iste šanse za uspjeh i u kojoj su zakoni za sve isti. Sve dok ne stvorimo tu željenu Hrvatsku, novinske stupce punit će ovakvi i slični slučajevi.