Bilo je puno situacija u kojima bi me počeo daviti, polupao mi je mobitel, jednom mi je razbio nos, oko, prijetio da će me ubiti...”, rekla je novinarima Mara Tomašević, žena HDZ-ova požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića, nakon što je nasilni dužnosnik završio na saslušanju a ona u bolnici.
Upitana zašto ga prije nije prijavila, rekla je: “Zato što su me svi u mojoj okolini od toga odgovarali govoreći da ću mu upropastiti karijeru, pa sam i ja puštala da bude tako kako je. Odlučila sam durati misleći da će valjda to njegovo nasilno ponašanje popustiti... Htjela sam razriješiti tu situaciju, rastati se od njega... ali on to nije prihvaćao..., vjerojatno... zbog javnosti kako ne bi imao problema jer je ipak na važnoj funkciji.” Te riječi otkrivaju bit uobičajenog odnosa prema nasilnicima koji imaju političku moć. A ta bit je u pogubnim naslijeđima u ovom društvu. Prvo, mlatiti je ženu normalno, ona je niže biće stvoreno da ostvaruje svoje prirodno poslanje, sluša i šuti. Drugo, muž, pogotovo onaj koji pravi karijeru, mora biti nedodirljiv, o njemu se u javnost puštaju samo njegove vrline a nipošto opačine. Toga se treba držati ne samo njegova obitelj, nego i okolina koja je prema ženi žrtvi bešćutna a prema mužu nasilniku puna razumijevanja. To potvrđuju riječi Mare Tomašević o okolini koja ju je odvraćala od prijavljivanja muža. A i dvaput je pisala premijeru Plenkoviću, no do njega mailovi nisu dolazili, što znači da su smatrani beznačajnima. Ako za nasilje župana Tomaševića nije znala zagrebačka središnjica HDZ-a, znalo se sigurno u županijskoj i mjesnoj organizacije te stranke, jer je njegovo nasilje trajalo godinama. Zašto nikome nije smetalo, zašto ga nitko nije prijavio, zašto nitko u HDZ-u nije postavio pitanje o njegovoj podobnosti za politiku i visoke političke dužnosti? Zato što se na nasilnika gleda sa strahopoštovanjem, i to je tako od lokalnih sredina do države, od mjesnih moćnika do velikih diktatora. On može terorizirati, u najtežim slučajevima i ubijati, štiteći se prijetnjama i opasnostima za svakoga tko mu se usudi stati na put. Mara Tomašević je očito bila žrtva ne samo nasilnog muža nego i društvene klime u kojoj je bila bez izlaza dok se sama nije ohrabrila.
No nasilnici nisu obilježje samo HDZ-a, bila je potrebna televizijska emisija da se otkrije nasilje bivšeg SDP-ova ministra Borisa Lalovca. Najstravičniji oblik nasilja, koji kao da je prekopiran iz najzločinačkijih totalitarnih režima, također je vezan uz SDP. Nakon jedne svađe na Facebooku s ministrom Rankom Ostojićem - Marko Francišković je prisilno odveden u psihijatrijsku bolnicu te je u ludnicama proveo devet mjeseci.
Aktivistica za ljudska prava Sanja Sarnavka, koja mu je po svjetonazoru potpuna suprotnost, o Franciškoviću je rekla da je “psihički jedna od najstabilnijih osoba koje sam u životu vidjela”. I lijevi su mediji o tom slučaju pisali sa zgražanjem, pod naslovima tipa - SDP protivnike trpa u ludnicu. Ali ni Ranko Ostojić, ni liječnici koji su pristali na nečiji politički diktat, ni bilo koji drugi sudionici toga nezapamćenog nasilja nikad nisu odgovarali!!!
Naravno, požeško-slavonski župan zacijelo nije bio nasilnik samo u obitelji, na ovaj ili onaj način njegova je narav dolazila do izražaja i u obavljanju odgovorne dužnosti. Okolnosti u kojima se, takav, održavao zapravo su okolnosti cijele zemlje.
Mogli bismo reći da je politika po definiciji nasilna, glavna svrha demokracije i jest u tome da tu nasilnost obuzda. U Hrvatskoj nema niti jedne značajnije stranke iz koje stranački despoti nisu isključivali nepoćudne osobe koje bi im se usprotivile, što je također oblik nasilja. I kao što je u svojoj sredini župan Tomašević, što je očito po riječima njegove žene, izazivao strahopoštovanje, izazivaju ga i likvidatorski čelnici stranaka, što će reći da općenito nasilje u politici ima “ugled”. To nije razlog da požeško-slavonski politički čelnik ne snosi najteže posljedice, ali bi ih trebali snositi i njegovi najbliži suradnici u stranci koji su znali kakav je i što radi, kao i odgovorni u tajništvu HDZ-a u Zagrebu koji su se oglušili na vapaj žrtve. Možda bi se moglo reći da bi, kad je riječ o nasilju nad ženama, i one trebale biti hrabrije, ali treba ih razumjeti, treba razumjeti stanje u kojem nemoć pruža ruku okolini a nema je tko prihvatiti, što se u ovom slučaju i te kako vidjelo.
samo što si zaboravio da za demokraciju trebaju i novinari koji je razumiju ! A ti Ivkošiću nisi taj .