Poznati hrvatski chef odlazi u Ugandu graditi bunare

Prije nepunih pola godine talentirani hrvatski chef Mario Mandarić, koji se ove godine našao i na prestižnoj Forbesovoj listi 30 iznimnih pojedinaca mlađih od trideset godina sa svojim londonskim projektom “Food waste awareness”, unatoč privlačnim ponudama iz inozemstva izabrao je radno ljeto na Hvaru te ovih dana još uvijek kuha hvarskim turistima, ali već se uvelike sprema na put u Ugandu.

Čak 40% ljudi ne može do pitke vode

Iako se u sezoni naradio, ni u toj dalekoj afričkoj zemlji neće ljenčariti. Angažirani i društveno osviješteni mladi hrvatski kuhar u Ugandu odlazi – graditi bunare.

– Ideja se rodila slučajno, jednog jutra dok sam sjedio s ekipom na kavi prije posla. Razgovaralo se o tome što ćemo poslije sezone kad mi je na mobitelu, među ostalim vijestima, iskočila informacija o problemima s vodom u Ugandi. Ta zemlja leži na vodi, a više od 20 milijuna ljudi, što je čak 44 posto tamošnjeg stanovništva, teško dolazi do pitke vode. Opskrbljuju se u potocima i nezaštićenim, ručno iskopanim bunarima. Godišnje zbog problema sa zagađenom vodom umire gotovo tri tisuće mališana mlađih od pet godina. Bio sam šokiran – kaže Mario, kojem te informacije nisu dale mira.

Nije to prvi put da se bez oklijevanja odlučio uhvatiti ukoštac s nekim velikim problemom. Nakon projekta “Food waste awareness”, kojim je želio ukazati na tone i tone bačene, a iskoristive hrane, ni sada nije puno oklijevao oko toga da se uključi u financiranje gradnje bunara u Ugandi. Taj pothvat po bunaru, inače, stoji između osam i 12.000 dolara, a gradnju jednog će financirati u potpunosti sam. No pokrenuo je i crowdfunding kampanju na platformi Just Giving. Nada se da će se skupiti dovoljno donacija barem za još pet bunara.– Već je izabrano selo u kojem se gradi prvi bunar. Ljudi nas čekaju, već su nam stigle i fotografije djece koja se vesele jer znaju da dolazimo – kaže Mario, koji će na avionu za Ugandu krajem studenog imati i društvo.

– Sa mnom se spremaju još dvojica mojih kolega kuhara iz restorana Passarola, Sarajlija Antonio Radoš i moj Omišanin Mislav Grubišić. Planira nam se pridružiti i jedna naša pjevačica, koja ima puno iskustva s humanitarnim radom, već godinama redovito skuplja pomoć za dječje domove i beskućnike, ali to još nije sigurno pa ne bih o imenu. U Ugandi nas, pak, čeka domaći čovjek Amar Gader koji je vodio projekt “Water Wells Uganda” i u proteklih deset godina u toj zemlji već sagradio više od 200 bunara. Inače, slao sam mailove na razne adrese, a za suradnju sam izabrao njega, jer je već uvelike u toj priči, ima iskustva i neće biti previše posrednika. U Ugandi inače planiram ostati sve do sljedeće sezone bude li potrebno, a bilo bi sjajno da se skupi dovoljno novca da Amar nastavi graditi bunare i kad se mi vratimo u Hrvatsku - kazuje Mario, koji početkom idućeg mjeseca sprema i donatorsku večeru u Splitu.

Donatorska večera će biti u Splitu

Svoj dolazak na večeru sa šezdesetak uzvanika već je najavila, među ostalima, i jedna velika strana televizija, pa će ideja plemenitog hrvatskog kuhara dobiti publicitet i u inozemstvu. Inače, veli Mario, uz malo sreće, za jedan bunar može dostajati i 6.000 dolara, ali ponekad trošak naraste i na 15.000. Mladića koji je svojedobno radio u restoranu s Michelinovom zvjezdicom u Velikoj Britaniji i koji je vodio vlastiti restoran na Tajlandu u svojem bi kulinarskom timu i sad poželjeli neki od najpoznatijih svjetskih restorana. No prioriteti ovog simpatičnog Dalmatinca drukčije su posloženi, pa je ispred sjaja i svjetskih metropola opet stavio opće dobro.

– Na neki način sam htio obilježiti i svoj trideseti rođendan. Radim puno, financijski sam stabilan, pa mogu i želim pomoći. A priča s Ugandom stvarno me dirnula – iskreno će Mario, koji se ne boji ni žuljeva.

– Na teren prvo kreće ekipa s bušilicama, ali onda nastupamo mi ‘fizikalci’. Ima dosta fizičkog posla i oko kopanja i oko gradnje bunara. U prosjeku treba oko petnaest dana za gradnju jednog bunara nakon što se nađe voda – govori Mario, koji je s dvojicom svojih kolega, budući da ne mogu predvidjeti za koliko će se bunara skupiti novac, kupio karte u jednom pravcu.

Sva trojica su inače slobodni, zasad nemaju vlastite obitelji, a roditelje se oko ove velike, plemenite afričke avanture nije puno ni pitalo.

– Već sam godinama samostalan, znaju da odluke donosim sam i nemaju mi što reći. Osim sretno – smije se Mario, a mi se toj želji možemo samo pridružiti.