Ima li tko još poznat u toj tvojoj Hercegovini da se protiv njega ne vodi kakav sudski proces ili da već nije osuđen? To pitanje često mi postavljaju znanci iz Zagreba koji, iščitavajući naslovnice hrvatskih novina o slučajevima u BiH, stvaraju svoju imaginarnu predodžbu o tome lijepom kraju, njegovim ljudima i čelnicima koji ga vode.
Većina njih već ima svoj stav o Hercegovini i Hercegovcima stvoren još prije desetak godina na krilima antihercegovačke histerije od koje je u to vrijeme teško oboljela hrvatska javnost. Godine su donijele svoje, to je raspoloženje oslabjelo, ali u podsvijesti običnog čovjeka koji svoj stav oblikuje po najupečatljivim vijestima iz nekog kraja, na ruševinama te histerije počinje se graditi novi mit o Hercegovini kao talijanskoj Siciliji. Razlog tome su, naravno, brojni sudski procesi u BiH koji se vode protiv bivših ili sadašnjih čelnika najmoćnije hrvatske stranke i naroda u BiH.
Sasvim je normalno rezoniranje javnosti koja nije dovoljno upućena u problematiku, da sve te brojne sudske procese protiv čelnika hrvatskog naroda percipira kroz jednostavnu predodžbu o tim ljudima kao kriminalcima. Očito, sudeći po broju sudskih procesa, nekim osudama, te tenkovskom upadu u Hercegovačku banku i još nekim drugim potezima, onome pod čijim se okriljem vode svi ti sudski procesi to je u interesu.
Međutim, u svemu postoji granica. Svaka neumjerenost, pa i ta o tolikim optužbama hrvatskih čelnika, ima i drugu stranu medalje. Ako netko zbroji dva i dva i dobije četiri, onda će vrlo lako moći zaključiti da se iza tolikog broja sudskih procesa ne krije želja za pravdom, nego politički progon onih koji svojim stavovima, idejama i postupcima, često puta možda i pogrešnima, nekome smetaju u provođenju već unaprijed zacrtanog cilja.
Jer, kako objasniti stav tužiteljstva u slučaju Čović - Lijanovići da, unatoč tome što je sudski vještak kojega je ovlastilo to tužiteljstvo dokazao da su odluke koje je donosio Čović bile legalne i legitimne, taj isti tužitelj ustrajava na progonu kao da se ništa nije dogodilo. Ako je to pravda, što je onda politički progon?