Predrag Fred Matić: Teško mi je što moj sin svašta o meni sluša na televiziji

Prvo što smo primijetili ušavši u ured ministra branitelja Predraga Matića bila je ploča na kojoj je ispisano: “Još 169”.

Vidim da odbrojavate dane do kraja mandata. Hoćete li izdržati do kraja?

To odbrojavanje je više simbolika. Tajnica svako jutro smanjuje broj za jedan dan. Ja sam s time započeo kada je počeo prosvjed branitelja. Više mi to čak i ne smeta, volim u šali reći da ću tek sada naljutiti prosvjednike i reći im da ću, ako budu tako uporni, odlučiti da i u idućem mandatu budem ministar branitelja. Naravno, šalim se. Sigurno više neću biti ministar branitelja. Vidim da je danas u novinama izašlo “Matić izlazi iz politike”. Mislim da neću izaći iz politike.

Dakle, više nećete biti ministar, nećete biti u izvršnoj vlasti čak i da Kukuriku koalicija pobijedi i da to od vas traži premijer Zoran Milanović?

Kako trenutačno razmišljam, mislim da su šanse za moj ponovni angažman na ovako zahtjevnom mjestu minimalne. Međutim, do izbora ima još barem pola godine i sigurno ću dobro razmisliti o svemu učinjenom, o onome što se moglo učiniti a nije bilo moguće, kao i o onome što tek predstoji, ne samo u braniteljskom resoru, a tek onda ću donijeti i konačnu odluku.

Ali u politici ostajete, gdje se vidite?

Mislim da ću ostati u politici. O braniteljima sam znao gotovo sve, a nakon ovoga posla, kontakata koje sam stekao i različitih problema, nekih i međunarodnog karaktera, koje sam morao rješavati, usuđujem se reći da znam i više nego kad sam došao. Ja sam dugo godina radio u Ministarstvu obrane i u kabinetu načelnika Glavnog stožera. Dakle, poznajem i funkcioniranje sustava vojske, a i neke druge segmente. Dakle, vidim se u sustavu državne administracije, u javnoj upravi.

A vidite li se u Saboru?

Da. I to je jedna od mogućnosti o kojima razmišljam.

S obzirom na to da ste odlučili ostati u politici, jeste li već razgovarali s premijerom Zoranom Milanovićem o svom angažmanu u kampanji i izbornoj jedinici u kojoj ćete biti na listi za Sabor?

Ja sam inače nestranačka osoba. A hoću li uopće biti na nekim listama ili ne... Mislim da znam, mogu i hoću učiniti nešto, no nisam član stranke, što ne znači da neću i postati. Dakle, ja sam pokušao na početku braniteljima pokazati da je premijer napravio izvanredan potez što je nestranačku osobu imenovao za ministra branitelja, ali kasnije se pokazalo da njima jednostavno nije stalo.

A koji vam je plan B, dakle što ćete raditi ako Kukuriku koalicija izgubi pod pretpostavkom da vas HDZ vjerojatno neće angažirati u svojoj administraciji? Neki biznis?

Za razliku od nekih velikih, kako se u Hrvatskoj kaže, poduzetnika, ja sam i prije rata bio poduzetnik, imao sam svoj privatni biznis i među Vukovarcima se na prste ruku mogu nabrojiti oni koji su financijski bolje stajali od mene.

Koji ste biznis imali prije rata?

Imao sam butik u Borovu naselju koji je radio izvrsno. Znao sam dečkima govoriti, budući da nisam od onih koji puše, piju, kockaju, ja sam imao problema da uopće potrošim sve novce koje sam tada zarađivao.

Što ste prodavali?

Talijanski tekstil.

Išli ste u Trst po robu?

A da, klasika. Još kao klincu meni je stari za fakultet kupovao samo autobusnu kartu. Oduvijek sam imao svoj dinar i znao sam zaraditi novce. Međutim, na kraju uhvatio sam se te vojske, dok su drugi koji kod mene nisu mogli ni doći kupiti traperice odjednom postali neki veliki poduzetnici. Često, kad razmišljam o svemu, bude mi je žao što možda život nije otišao u smjeru koji je praktično bio zacrtan. Samo da sam se s pedigreom vukovarskog branitelja time bavio. Jer 90-ih godina s tim pedigreom bilo vam je dopušteno gotovo sve. Na rubu zakonitosti pa čak i malo s one strane zakona. Sve se to toleriralo.

Sjećate li se dana, trenutka kada ste uzeli pušku u ruke?

Kako da ne. Vrtim taj film, jer koliko god čovjek nastoji bježati od tog... U privatnom društvu, pa i moj posao je takav da ne možeš pobjeći od toga. Ja sam sva sjećanja stavio u knjigu koju sam pisao 2000. i 2001. godine i na taj način sam svoj “hardver” strašno rasteretio. Ljudima koji dođu kod mene u Ministarstvo savjetujem: slikajte, pišite, pišite pjesme, memoare. Pitaju me: pa tko će to čitati? Ma nema veze, možda jednog dana netko i bude, ali bitno je osloboditi um. Kad god me netko pita o ratnom putu, kažem: Moj ratni put za razliku od vašega – vidio sam milijun ratnih putova – napisan je na 400 stranica, a 99 posto hrvatskih branitelja ima ratni put od tri rečenice: Borio se za slobodnu Hrvatsku i bio je u životno ugrožavajućim situacijama. I zato me jako vrijeđa kad netko pita gdje si bio, što si radio u ratu. Ja nikada to ne nabacujem na nos. Uništavao sam tenkove i taj se dio pamti, ali svi isto tako pamte Šukerove golove. Međutim, bi li Šuker zabijao golove da nije bilo Bobana, Prosinečkog, Asanovića, pa čak i golmana Ladića? Pa nisam ja bio sam kao Rambo, oko mene su bili moji suborci, bez njih ne bih uopće bio u prilici uništavati tenkove.

Kakav je osjećaj ubiti čovjeka?

Ja to ne znam. Nikad nisam ubio čovjeka u smislu da sam ga pogodio i vidio kako umire.

Pardon, pa zar niste u knjizi napisali da ste uništili osam tenkova i jedan oklopni transporter

Žao mi je što su se u prosvjedima zloupotrebljavali stopostotni invalidi koji su gurani u prve redove.

Da tako je.

Pa kako onda niste nikog ubili? Pa gotovo sigurno ste ubili sve u tim tenkovima?

Imam strašan osjećaj savjesti. I to sam raščistio sa sobom. Nikad nikoga nisam htio ubiti, moje je bilo da neprijatelj ne prođe liniju koju sam ja branio. Iz jednog tenka koji sam uništio iskočio je frajer i valjda se dezorijentirao i trčao je prema meni. Ja sam odložio osu, uzeo automat i držao ga na nišanu. Dečki mi viču: Pucaj, pucaj! Nisam mogao pucati u njega. Kad je došao k sebi, otišao je u prvu ulicu. Rekao sam kasnije da bih volio tog tenkista upoznati. Znamo mjesto i vrijeme, sve znamo, pa ako je živ, neka se javi.

Mnogi vam na dušu stavljaju krimen da vi niste dragovoljac, nego da ste bili mobilizirani. Što je istina, kada i kako ste stupili u rat?

Sve piše u knjizi. Kad sam je pisao, ja sam šestorici svojih prijatelja, suboraca i ljudi s kojima sam bio u logoru dao da pročitaju rukopis i rekao im da ćemo se opet naći za deset dana a da oni prekriže ama baš sve što misle ili znaju da nije točno. Ispalo je da ništa nije bio netočno, jedino smo diskutirali, primjerice, o tome da li se nešto dogodilo u ponedjeljak ili u srijedu, jer u ratu su dani isti... Sad ću vam nešto pokazati, to još nisam javno pokazao. Evo, ovo je potvrda koju je napisao moj zapovjednik Marko Filković, a istinitost izjave potpisao je Marko Babić. Tu piše da sam dragovoljac koji od 3. rujna nosi pušku, a još 15. lipnja prijavio sam se kod Merčepa.

Još jednu stvar kritičari vam predbacuju – vaše čudesno izlječenje od PTSP-a. Dakle, jeste li patili od PTSP-a i kada ste se izliječili?

Kad sam došao iz logora, dobio sam 50-postotnu invalidnost. Kasnije, pokojni Njavro je bio ministar branitelja a ja sam bio šef kabineta, dolazi meni jedna doktorica iz Siska i kaže mi: Gospodine Matiću, kad ću ja dobiti stan? Ja joj kažem da stanove dobivaju invalidi Domovinskog rata. Kaže ona: Ja sam ta. Pitam kako, a ona mi pokaže potvrdu da je njoj u lipnju 1996. na glavu pala kutija s lijekovima. Ja joj kažem da je najveća kutija lijekova koju sam vidio kutija Gastala i da ti ništa ne može biti čak da te Gastal pogodi u glavu iz topa ispucan. A ona kaže: Ne, ne, ja sam invalid. Ja zgrabim papire, odem u drugu prostoriju kod Njavre i kažem: Pa, doktore, je li to moguće? On kaže: Pa čuj, doktori ti jedan drugom rade usluge. Nakon toga sam i ja otišao na komisiju. Pitaju me: Što vam je, ja im kažem da ne spavam, a kad ono malo spavam, proganjaju me četnici, budim se u znoju, mokrih dlanova i suhih usta. Kažu oni: Evo ti 80 posto invalidnosti. Poslije sam papire vratio i rekao da nemam te simptome.

Znači, vi mi tvrdite da ste dokazivali PTSP samo da šefu dokažete da svatko može izmuljati komisiju? Koliko ste dugo vođeni kao oboljeli od PTSP-a?

Ne, to ne tvrdim. Ja od 1992. godine imam PTSP i imam ga i danas. Dakle, mi logoraši imamo automatizmom 20 posto invalidnosti na račun PTSP-a, a sve ostalo je na temelju ozljeda. Imam problem s vilicom jer su mi od batina smrskali jedan zglob. I to vam donosi invalidnost, a utvrđen mi je i PTSP. To stoji i dalje. Dakle, ja imam ukupno 50 posto invalidnosti, a to kada sam dokazivao Njavri na osnovi čega se sve može dobiti invalidnost, zaista sam i imao sve te simptome za 80 posto, sada naravno imam 50 posto kao i 1992. godine. U životu nikad nisam popio nijednu tabletu zbog toga PTSP-a.

Narod bi rekao da vam je često jezik brži od pameti?

To je istina.

Za kojom izjavom najviše žalite?

Najviše žalim kada sam Bozaniću poručio “Ne čujem dobro” jer se to odnosilo na Pozaića. I dandanas se odnosi na Pozaića. Odmah sam se ispričao kardinalu Bozaniću. Od uzbuđenja mi je izletjelo... Pozaić se često voli obrušiti na ovu vladu, a ja mu poručujem da u ovoj vladi sjedi ili je sjedilo sedam hrvatskih branitelja, dok iz one vlade koju on veliča ili koju priziva ima sedam ministra koji su u Remetincu ili su na putu prema Remetincu.

A izjava o 150 tisuća lažnih branitelja koje biste vi riješili za par tjedana samo da vam Milanović sredi useljeničku vizu za Kanadu? Jeste li to izrekli u afektu ili je to točno?

Postoji 150 tisuća ljudi koji nisu bili branitelji nego su bili sudionici rata, ali ne i branitelji. Među njima su pravnici, tajnice, ekonomisti, financijaši i slično. Oni su stavljeni na listu branitelja ne zato što su nešto krivotvorili, nego je takvo bilo pravilo. Postoji naravno i dio ljudi koji su krivotvorili dokumente, a na njima radi DORH i policija.

Pa zašto onda tih 150 tisuća ljudi ne izdvojite iz Registra branitelja?

Sad je gotovo. Puno ih je umrlo, puno ih je ostvarilo neka materijalna prava... Ako se kuhar poskliznuo i ozlijedio glavu, to se ne tretira kao radna, već kao ratna ozljeda. Ispravljanjem neke nepravde učinili bismo mnoge druge nepravde.

Ispričali ste se braniteljima ako ste ih uvrijedili nečim izgovorenim u afektu. Isto tako ste rekli kako očekujete da se i oni ispričaju vama, a pogotovo vašoj obitelji. Je li isprika stigla i što vašoj obitelji najteže pada?

Isprika nije stigla. A imam zapisanu cijelu listu uvreda i prijetnji koje su mi upućivali svih ovih mjeseci. Iako mislim da moj život i životi moje obitelji još uvijek nisu ugroženi, ipak teško mi pada kad mi supruga kaže da s prozora prati malog kako ide u školu i vidim da se boji. Jer kukavice su kukavice, oni znaju ići prema obitelji.

Pod stalnom ste policijskom zaštitom, policajci vas prate u stopu i kad ste negdje sa suprugom i sinom. Kako izgleda život pod pratnjom i utječe li to na unutarobiteljske odnose?

Supruga me podržava. Šuti. Samo ne znam je li to najbolje ili najgore, više ništa ne komentira a mi muškarci znamo da to nije dobro. Teško mi je zbog sina koji ima 13 godina i koji o meni na televiziji sluša koješta. Moj sin sigurno za Glogoškog ne bi izjavio da je majmun, što je sin Glogoškog izjavio za mene.

Vaš sin ima 13 godina, dakle već je u godinama kada njegovi prijatelji komentiraju cijelu vašu situaciju. Kako se on nosi s time?

Odražava se to na njega, na uspjeh u školi. Slabije mu ide u školi nego prije. Tko zna što mu u školi govore, jer to je već sedmi razred, to je pubertet... On se ne nosi baš najbolje s tim, ipak je on još dijete i meni je to žao. Žao mi je i zbog toga što me uho boli koliko na poslu na telefon slušam razne probleme i sa svima sam fin i ljubazan, a onda sam s malim dosta grub, nemam strpljenja. Još uz to sam učitelj po struci, a ne mogu mu pomoći jer nemam živaca.

Smatrate li da Nevenka Topalušić, dragovoljka koja je preminula na početku prosvjeda, treba dobiti trg ispred Ministarstva, tu gdje je šator?

To je u nadležnosti Grada Zagreba, a što se mene tiče, nemam ništa protiv. Žao mi je što su se u prosvjedima zloupotrebljavali stopostotni invalidi koji su gurani u prve redove. Jer oni, osim zdravstvenih problema, nemaju nikakve druge probleme vezane uz rad ovog ministarstva. Jer stopostotni invalidi imaju uvijek prioritet. Tako su i tu ženu zloupotrijebili.

Tko ju je zloupotrijebio?

Organizatori prosvjeda.

Josip Klemm i Đuro Glogoški?

Pa oni su se prije mjesec-dva predstavili da su na čelu prosvjeda.

Možete li, za godinu-dvije kada više ne budete ministar, zamisliti susret s Glogoškim i Klemmom nakon što je palo puno teških riječi?

Tog se najviše bojim jer lako prelazim preko svega, prelako opraštam. Ja ću njima oprostiti, ja im već sada opraštam, jer oni dobro znaju da ništa loše nisam učinio braniteljima. Ali volio bih ipak da prijeđu na drugu stranu ulice kad me vide, ili ću ja prijeći.

Mislite li da će itko od budućih ministara branitelja istjerati mak na konac što se tiče lažnih branitelja, ako to niste uspjeli ni vi s autoritetom vukovarskog branitelja?

Nema te budale – ni u SDP-u ni u HDZ-u. Policija i DORH će svoje raditi, hvatati pojedince, ali ja osobno smatram da nema boga da se taj problem ikad sustavno riješi. A ako dođe netko iz HDZ-a, branitelji mogu očekivati samo smanjenja prava. A šatora onda neće biti.

Rekli ste kako je moguće da se učlanite u stranku. U SDP ili stranku Ive Josipovića?

O tome ću odlučivati kad dođe vrijeme za to. Trenutačno sam ministar u vladi Zorana Milanovića i 100 posto sam uz nju.

>>Tko je sve sudjelovao na sastanku branitelja i premijera

>>'Gdje i kako spava Fred Matić, ministar koji vrijeđa i ponižava svoje branitelje?'