S ravnateljicom Instituta za migracije i narodnosti doc. dr. sc. Marinom Perić Kaselj razgovarali smo o problemu iseljavanja, useljavanju stranaca i potomaka naših iseljenika te trendovima koji se očekuju u budućnosti. Kako se Institut za migracije bavi svim vrstama migracija, Perić Kaselj ističe važnost koordinacije rada državnih tijela, znanstvenih instituta i civilnog sektora u kreiranju mjera za razvoj hrvatskog društva.
Kakve trendove očekujete u budućnosti u Hrvatskoj kad je riječ o migracijama?
Neminovno je da moramo uvoziti radnike bez obzira na skeptičan stav u javnosti. Dosad smo uvozili uglavnom niskoobrazovane radnike za pomoćne poslove, a za razvoj hrvatskog društva nužni su visokoobrazovani kadrovi koje gubimo. Prisutno je jako iseljavanje naših građana, među kojima ih je više od 10% visokoobrazovanih. Zato se zalažem, što treba biti i nacionalni prioritet, za useljavanje potomaka naših iseljenika, većinom iz Južne Amerike i Australije, koji su mahom visokoobrazovani.
No, premalo se čini da ih se više privuče jer ih godišnje dolazi tek nekoliko stotina?
Ako napravimo integracijske mjere za potomke iseljenika jer su i oni na neki način stranci i olakšamo im dolazak u Hrvatsku, ne samo dobivanjem državljanstva, bilo bi ih mnogo više. No, mi još nemamo strategiju useljavanja i ne računamo na golem emocionalni i ekonomski potencijal dijaspore. Nemamo razvijene odnose s dijasporom da bismo koristili taj potencijal. Reći ću banalan primjer, Španjolska je prihvatila Martinića, podrijetlom Hrvata iz Čilea za akademika, a Hrvatska nije.
Mi nemamo ni migracijsku politiku, niti znamo koga ćemo useljavati?
Nažalost, da, pa se ide na ad hoc mjere, povećanje kvota za uvoz radnika. Integracija useljenika složen je proces koji puno košta jer država primateljica treba ljude integrirati, a useljenici trebaju prihvatiti vrijednosti i norme ovog društva. Integracijske mjere ne mogu biti jednake za sve, jer je drugačije kad imate ljude, kulturno i jezično slične vama i druge koji su vam potpuno različiti. Primjerice, Filipinci uglavnom dolaze sezonski i nemaju želju povlačiti za sobom obitelji, dok Indijci u konačnici žele sa sobom dovesti obitelj. Zato moramo imati različite integracijske mjere. Problem je i što smo mi i bez stranih useljenika razjedinjeni. Ponašamo se stihijski i ne znamo tko su nam poželjni useljenici. Zanimljiva je bila konferencija u Hrvatskoj gospodarskoj komori o uvozu radnika na kojoj su bili predstavnici MUP-a, DZS-a, gospodarstvenici. Jedan turistički poduzetnik rekao je sad ad hoc uvozimo radnike, ali ako uvezemo nekog tko ne zna hrvatski ni engleski, turistička će usluga biti lošija. S druge strane naši mladi koji su završili fakultete rade kao konobari u Irskoj umjesto da ih poticajnim mjerama vratimo u Hrvatsku.
Za njihov su odlazak krivci i loši radni uvjeti na tržištu rada i niske plaće?
Nama je problem radna kultura jer nažalost još mnogi poslodavci radnike drže na minimalcu. Naš je radnik svuda cijenjen i postavlja se pitanje kako je moguće da je, čim ode preko granice, produktivan i dobar, a u Hrvatskoj nije. Imamo dobre propise, ali se ne provode u praksi.
Kome sve naša zemlja može biti privlačna za useljavanje?
I baza iz zemalja bivše države je presušila. Privlačni smo sad samo siromašnim zemljama s nestabilnim ekonomijama i nižeobrazovanim radnicima izvan EU. Visokoobrazovane ne možemo privući, osim potomke iseljenika iz Australije i Južne Amerike. No, kao što imamo predrasude prema strancima da će ugroziti našu kulturu, imamo predrasude i prema dijaspori, osobito jake prema potomcima iseljenika iz Argentine. Čak i na uvođenje novog studija iseljeništva i demografije koji nam je nužan bile su konotacije da se radi o ustaškim studijima, što je glupost. Možda su predrasude prema dijaspori čak i veće nego prema strancima. Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske organizira učenje hrvatskog jezika, no kvote su male iako je najveći interes za učenje jezika kod potomaka iseljenika iz Južne Amerike. Hrvatski studiji sad imaju kvotu za potomke iseljenika, pa je očekivati da će s vremenom biti više useljenika među njima.
U Njemačku je prema DESTATIS-u i lani otišlo više od 50.000 naših građana....
Nažalost nema još naznaka zaustavljanja tog trenda. Nije više problem nedostatak poslova, nego nesigurnost u društvu, na tržištu rada i besperspektivnost. Nije problem kad ljudi odlaze da steknu nove vještine i vrate se, već što sada odlaze cijele obitelji. Nedavno sam razgovarala s mladom obitelji s dvoje djece koja je iz Slavonije otišla u Njemačku. Žena je Hrvatica iz Bosne koja je 90-ih završila srednju školu u Njemačkoj i tamo upoznala supruga, rođenog u Njemačkoj. Došli su živjeti u Slavoniju, no zbog nesigurnog posla suprug se vratio u Njemačku, a ona je s dvoje djece ostala u Hrvatskoj. Nažalost, sad su svi opet morali otići u Njemačku iako su imali i volju i želju da ostanu ovdje.
Hrvatsko društvo još zazire od stranaca? Je li to zato što smo mala zemlja sa starim stanovništvom opterećena sviješću da možemo polako nestati ili...?
Kod nas je prisutan strah od gubitka identiteta jer nikako da se definiramo kao nacija, možda zato što imamo mladu državu pa se nismo još navikli da sami gospodarimo u njoj i na neki način smo iskompleksirani. Ne znamo ni što ćemo sa sobom, a kamoli što bismo s onima drugim. Predrasuda imamo i prema dijaspori i prema strancima. Kad imate definiran vlastiti identitet i ciljeve i znate tko ste i što ste, nema straha od stranaca jer shvaćate da je to bogatstvo različitosti. Ovako mislimo, ako nam dođu ljudi s Bliskog istoka, doći će do nasilja, getoizacije. Ne kažem da i u zapadnoj Europi, koja je dosta uložila u integraciju tih doseljenika, integracija nije zakazala. U Njemačkoj su visokointegrirani Hrvati, a Turci najmanje, pa se sad prioritet stavlja na jezičnu integraciju da bi bili uklopljeni, a ne živjeli u getima. Mi još nismo zanimljivi doseljenicima s Bliskog istoka i naš je strah neutemeljen.
Neznanje je veliki problem. Ljudi u dijaspori su isto tako razliciti kao ljudi u domovini.