V jutro dišeče gda bregi su spali, a mesec još zajti ni štel potiho sam otprl rasklimanu lesu i pinklec na pleča sem del.
“Suza za zagorske brege”, čiju sam prvu strofu citirao, čudesno je lijepa pjesma. Jedna od onih u kojima sam već kao dijete naslutio i osjetio razliku između diletantskog pjesmuljka i umjetnosti. Ako je razumijete, to je pjesma koja se pred unutrašnjim okom slušatelja odvija poput potresnog filmskog prizora u kojem vam vrhunski redatelj, snimatelj i glumci donose trenutak u kojem je zgusnut čitav jedan svijet i život. Malo je tu riječi, ali ama baš nijedna nije suvišna, ni ubačena u pjesmu da bi zakrpala neku usiljenu rimu. I u tome je njezina veličina. U preciznosti i ljepoti jezika, u snazi kojom to malo riječi dočarava krajolik, vrijeme, atmosferu, ljude, ono što ti ljudi rade te povrh svega ono što osjećaju i jedno drugom govore i pokazuju ne prozborivši ni riječ.
“Stara je mati išla za menom, nemo vu zemlu gledeč. Ni mogla znati kaj skrivam vu duši i zakaj od včera nis rekel ni reč.”
Ispisujem strofe kao prozu bez lomljenja rečenica u stihove jer ovoj pjesmi to ne može naškoditi. Naprotiv, ova pjesma i jest priča, čitava mala majstorska novela jednog odlaska i rastanka. Zbog čitatelja koji je ne razumiju svaku toliko važnu kajkavsku riječ u njoj, vrijedi je “prevesti” i prepričati. Pisana je u prvom licu. Pjesnik daje glas onome tko se sjeća i priča kako je u jedno mirisno jutro potiho otvorio drvenu ogradu i na leđa prebacio zavežljaj sa svim svojim stvarima. U tom je “pinklecu” sve njegovo veliko siromaštvo, jer on je očito čovjek kojem je i kofer nedostupan luksuz. Kaže da je bilo jutro u kojem Mjesec još nije htio zaći. To znači da je Mjesec bio pun, jer samo tada zalazi malo prije ili gotovo istodobno s izlaskom Sunca. Zato je onaj prvi stih tako pun boja svitanja i proljetnih mirisa. Onaj koji je priča sjeća se mirisa ruža i kaže da je bio rascvjetali mjesec maj.
A da rana jutra i inače posebno mirišu, to zna svatko tko ih nije baš sva u životu prespavao. Snažan je kontrast između tišine tog jutra i silnog cvileža u duši koji odrastao čovjek skriva od stare majke koja hoda za njim nijemo i pogleda uprtog u zemlju. Njih dvoje već su sami na svijetu, a sada će, razdvojeni, biti još samiji. Tu u ovu pjesmu provaljuju sve drame i romani o pomorima, ratovima, gladima i nedaćama iza kojih su u bijedi ostajali ovakvi preživjeli ostaci ubijenih i razbijenih obitelji. A sada se i taj ostatak njegovim odlaskom razbija. Koliko li je samo bilo takvih rastanaka! Osjećaji nisu nikada bili nešto o čemu bi se u njihovoj kući znalo razgovarati. Živjelo se u prihvaćanju i trpljenju svega što život donese i odnese. Muškarac ne smije plakati i zato pred majkom, dok pokraj posljednjih kuća izlaze iz sela, rukama skriva lice obliveno suzama. On se ne osvrće, ni jedanput ne pogleda za sobom jer od tuge ne može pozdraviti rodni kraj.
Ostala bi nam vjerojatno nepoznata ta pjesma da nije našla dostojnog skladatelja u Zvonku Špišiću koji ju je prvi i otpjevao, o čemu svjedoči i gramofonska ploča iz tog vremena, na Festivalu kajkavske popevke u Krapini 1969. godine. Premda po rođenju nije bio kajkavac, kasnije ju je još ljepše, onako baš da ti srce pukne, otpjevao i snimio Vice Vukov. Dio čudesnosti ove pjesme je i činjenica da ju je napisala petnaestogodišnja djevojčica, iz djetinje čiste duše, suosjećajnog srca i očito vrlo izraženog dara za razumijevanje i slaganje riječi svojega materinskog jezika. Za Anu Bešinić, rođenu proljetnog 14. ožujka 1952. u Varaždinskim Toplicama, to je bio upravo kajkavski dijalekt njezina rodnog kraja. Nikada ljepšu pjesmu od ove nije napisala, ili barem mi za nju ne znamo.
Ali napisala je roman “Jagma”, objavljen 2002. godine. Ne čudi me što je tema romana, sadržana već u naslovu, kriminalna i nepravedna hrvatska pretvorba i privatizacija. Ona je već kao dijete imala istančan osjećaj za nepravednost ovog svijeta zbog koje se majka i sin rastaju u njezinoj najpoznatijoj pjesmi. Nakon što je Ana Bešinić umrla na Badnjak 2012. godine, pročitao sam priču o tome kako je s petnaest godina pokucala na vrata Zvonka Špišića s molbom da pročita i procijeni njezine pjesme. Umalo ju je već bio otpravio s praga, kad je rekla da ima vrlo posebnu pjesmu o Zagorju. Ostalo je povijest, a “Suza za zagorske brege” postala je jedna od onih koje su ljudima toliko drage da ih prisvoje kao narodne, zaboravivši ime autora. Može li domoljubnije od toga?
I baš zbog takvih dragulja zaslužena je predsjednička povelja kojom je ovih dana Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala u Krapini Festival kajkavske popevke rekavši da “kroz ovaj festival živi draga domaća reč, živi zagorska svakodnevica opjevana u lirskim stihovima, žive boje i raskoš zagorskih jeseni na ovim prekrasnim zagorskim bregima, u kletima, pod brajdama kada u ozračju kaja i popevka dohaja”. Ali, već u sljedećem dahu, tek što je odala priznanje festivalu koji postoji od 1966. godine, predsjednica je zatrabunjala o “onim vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojoj domovina spi, sve ono što je izražavalo domoljublje”. Pritom je u “ona vremena” sasvim pogrešno datirala pjesmuljak čija je početna melodijska linija, usput rečeno, u notu ista kao i jedna druga mnogo popularnija pjesma koja kaže “Ja sam dite s mora, moja mati je Dalmacija / imam barku i gitaru / srce koje ljubit’ zna”.
Nije to prvi put da je predsjednica Grabar-Kitarović sve pobrkala. U tim izmišljotinama o strogoj zabrani svega hrvatskog toliko je uporna da se čovjek upita nije li se možda u “ona vremena”, tamo gdje se to tražilo, upisivala kao, božemiprosti, Jugoslavenka. “Suza za zagorske brege” aktualna je i danas, ali nažalost ne i njezin završetak u kojem onaj koji odlazi kaže “samo sam bregima dragim obečal da vrnul se bum nazaj”. A za lažljive štetočine Zagorci imaju jednu drugu vrlo kratku i preciznu riječ: fuj!
VIDEO Kolinda Grabar Kitarović o nogometu: