Predsjednici stranaka moraju uvjeriti članove u nužnost koaliranja

ZAJEDNIČKA DEKLARACIJA I KOALICIJSKI UGOVOR

Stranačka vodstva Saveza za Hrvatsku, velike koalicije HDZ-a i SDP-a, trebala bi osmisliti i sastaviti više dokumenata, od kojih bi dva bila od osobita značenja. Prvi dokument, po kriteriju važnosti, bila bi zajednička deklaracija u kojoj bi se predstavili svi razlozi, politički, povijesni i, općenito, društveni zbog kojih su se stranke odlučile na takav korak te ciljevi koji se projektom velike koalicije namjeravaju postići. A drugi važan dokument bio bi koalicijski ugovor ili sporazum.

Deklaracija velike koalicije pripremala bi se tijekom pregovora i ona bi bila prethodni politički korak koji bi se objavio prije konstituirajuće sjednice Hrvatskog sabora. Dakako, nema ni jednog političkog razloga da se ona potom ne donese/usvoji i u Saboru, bilo na konstituirajućoj bilo na sljedećoj sjednici. Deklaracija bi za zemlju u cjelini bila dokument od strateškog značenja, a koalicijski ugovor/sporazum jamstvo da će se njezine usuglašene teze i provesti u praksi te tako esencijalno promijeniti političku kulturu i društveno ozračje. Stoga bi deklaracija, s obzirom na svoju potencijalnu povijesnu važnost, sadržavala opseg tema i pitanja koja nadilaze političke krugove HDZ-a i SDP-a; odnosila bi se na hrvatsko društvo u cjelini. Naime, ona bi morala potanko navesti razloge i obrazložiti motive suradnje dviju najjačih stranaka u zemlji. Riječ je, dakle, o dokumentu kojim se stranke obvezuju da će, primjerice, prijepore, svađe, nesporazume i sukobe iz prošlosti razriješiti, a zločine koji su počinjeni uime ustaške i komunističke ideologije zajednički osuditi i, ako su živi pojedini počinitelji, kazneno goniti.

Deklaracija ne bi smjela imati ambiciju da riješi sve praktične probleme koji se deriviraju iz naše nedavne prošlosti i razriješi sva pitanja ili ih barem postavi u povijesni kontekst. To nije moguće i za to postoji povijesna znanost, ali bi dala okvir i platformu za novi zajednički i kompetitivni elan u zemlji. Također, ona bi označila povijesno pomirenje dojučerašnjih nepomirljivih strana i odbacila bezizlaznost iz zamke naših vječitih svađa; ona bi promijenila, prekinula tijek gorke sudbine koja nas uvijek iznova tjera na isprazan posao »guranja kamena do vrha planine«, da uporabim poznati mitski predložak; deklaracija ne bi prihvaćala poruku Camusove metafore o sretnom Sizifu.

Zajednička saborska većina HDZ-a i SDP-a, razvidno je, u toj bi deklaraciji o prevladavanju povijesnih razlika i razdora osudila sve pojave totalitarizama te, pozivajući se na naš Ustav, jasno istaknula pripadnost Hrvatske antifašističkoj Europi, koje je i Domovinski rat neodvojivi dio kao još jedna hrvatska pobjeda nad fašizmom. Bio bi to neprocjenjiv dobitak za našu zemlju. To bi bio razlog i povod da se deklaracija u Hrvatskom saboru ponudi i ostalim strankama na raspravu i pruži mogućnost glasovanja o njoj, što znači da bi je i one mogle prihvatiti i poslati snažnu političku poruku da se pridružuju naporima u prevladavanju prošlosti bez obzira na to što ne bi bile u formalnoj koaliciji s HDZ-om i SDP-om. Što se pak ugovora/sporazuma tiče, sve koalicijske vlade, bilo u maloj bilo u velikoj koaliciji, uglavnom potpisuju takav dokument kojim stranke potpisnice reguliraju svoje odnose u idućem zakonodavnom razdoblju i preciziraju program zajedničkog rada kao nove vlasti... Što se zastupnika nacionalnih manjina tiče, i 2003. i 2008. potpisali smo sa svakim od njih osam, s pet pojedinaca i sa SDSS-om (tri zastupnika srpske nacionalne manjine) posebne sporazume, a u glavnom Sporazumu iz 2008. utvrđeno je da svi oni zajedno, kako je rečeno, postaju sastavni dio programa Vlade. U slučaju velike koalicije ugovoru ili sporazumu može se dati i prigodni naslov, sažetu formulu koja će plastično ocrtati duh dokumenta i ciljeve nove vlade. Također, koalicijskim se ugovorom ili sporazumom može odrediti i koalicijsko vijeće, u kojem bi bio jedan ili više tzv. skrbnika, koje bi nadgledali i provjeravali provođenje dogovorenog programa itd.

KAKO RIJEŠITI “TEHNIČKE” IZAZOVE?

I kod nas se, kao i drugdje u Europi, polako javlja zamor političkog »materijala«, preciznije »personala«. Što je izravni rezultat tog zamora? U sve više zemalja nazire se postupna ali sve obuhvatnija macronizacija politike, u kojoj tradicionalne stranke doživljavaju potpuni kolaps na račun karizmatičnih pojedinaca koji, poput novoga francuskog predsjednika, sami mogu pokrenuti cijele nacije. Da se razumijemo, nemam ništa protiv tog trenda, ali držim da dvije velike naše stranke prije mogućega takvog scenarija rasapa imaju povijesnu zadaću da putem velike koalicije obave koristan posao za Hrvatsku. Facit je da je temeljna pretpostavka velike koalicije da današnji ili budući lideri HDZ-a i SDP-a preskoče svoje sjene u službi viših interesa. Naime, velikim strankama upravljaju ljudi koji imaju i (opravdane) ambicije za najviše državne dužnosti. Zato bi u velikoj koaliciji valjalo primijeniti načelo da premijer bude predsjednik one stranke koja je na izborima osvojila više mandata. Predsjednik druge stranke mogao bi biti ili potpredsjednik Vlade i ministar jednog od važnijih resora ili pak predsjednik Sabora, čime bi izbjegao zamku da mu kolega iz, po mandatima, jače stranke bude neposredni šef.... Napokon, ako ne bi nikako drugačije išlo, tu je i mogućnost, pod uvjetom da razlika u broju na izborima osvojenih zastupničkih mjesta nije prevelika, da predsjednici dviju stranaka podijele i premijerski i mandat predsjednika Sabora. Gdje postoji volja, postoji i put.

Postoji još jedan aspekt koji u spomenutom surječju valja imati na umu. Riječ je o odnosu stranačkih tijela, pa i sveukupnog članstva i pristaša jedne i druge stranke prema pitanju velike koalicije. Dakako, predsjednici stranaka su najodgovorniji za uspjeh takvog projekta. U komunikaciju s članstvom i pristašama bilo bi nužno uključiti sva važna pitanja i odgovore koje velika koalicija sama po sebi provocira; naravno, i projekciju mogućih učinaka na položaj stranke i na njezin rezultat na sljedećim izborima. Ipak, iznad svega lideri moraju voditi računa o dobrobiti takvog projekta za zemlju te u prvom redu nastojati da pridobiju svoje članstvo i pristaše za ideju po kojoj koristi za zemlju u cjelini, koje bi mogla donijeti velika koalicija, bitno nadmašuju sve stranačke partikularne interese.

Vruća tema hrvatske politike 21. stoljeća