Predsjednik RH treba bistu Gotovca, a ne Tita

Komunističkoj partiji, koja je u svakom trenutku na svako pitanje imala savršen odgovor, nekoć je svaki oblik konkurencije bio do te mjere nepotreban, dapače, odbojan da su strogim zatvorom kažnjavali čak i pomisao kako bi uz njih mogla postojati još neka stranka, drugačije mišljenje ili ideja. Današnjim generacijama teško je dočarati to stanje svijesti.

Kakva su to vremena bila i kakve su ljude stvorili! Neponovljivu stijenu svjetske vrijednosti poput Vlade Gotovca, čovjeka koji je i slobodu žrtvovao, ali od svog drugačijeg mišljenja nije odustao. Na tom je neodustajanju od ideje i stvorena današnja Hrvatska. Zbog takvih veličina danas već i mališani, koliko god to roditelje znalo izluđivati, na svoj dječji način znaju da je pravo na izražavanje i poštovanje svačijeg mišljenja ono što odrasli nazivaju jednim od temeljnih ljudskih prava, stupova demokracije i civilizacije. Pravo biti, djelovati i misliti drugačije danas je tako općeprihvaćeno, notorno i svakodnevno, ali i lišeno moralne dimenzije tako izlizano da je Gotovčevo djelo u tim okolnostima neshvaćeno, iracionalno pa i do boli naivno.

Danas su vertikale oni koji i u zatvoru grčevito i nepokolebljivo čuvaju povlastice koje im je donijela moć koliko god se protiv njih gomilaju opskurne optužbe o političkim bakanalijama, ili oni koje stranka i birači podržavaju i nakon što su izvrgnuti ozbiljnim optužbama o kupnji političke moći, danas vertikale proganjaju one koji inzistiraju na političkom poštenju i dosljednosti... Politički kameleoni, spin doktori, medijski poltroni i vladajući beskičmenjaci svih vrsta stvorili su društvo posvemašnjeg moralnog rasula u kojem se čak i misaone vertikale ne libe pobuditi romantična i nostalgična sjećanja na komunistička vremena i simbole zaboravljajući napomenuti kako se nikad ne smije zaboraviti sve ono što je bilo loše.

Sve ono zbog čega su patile moralne veličine poput Vlade Gotovca, čiju bi bistu od najtvrđeg kamena u svom uredu kao vječni podsjetnik na ta vremena i snagu ljudskog uma trebao imati svaki, pa i aktualni predsjednik Republike Hrvatske, umjesto što, držeći bistu njegova progonitelja, vrijeđa uspomenu na trajnu ljudsku vrijednost koja je bila postojana i pod pritiskom komunističkog Titova režima. Europska Hrvatska trebala bi sva pocrvenjeti jer se njezin, inače po mnogočemu europski, predsjednik zalaže za trajno idolopoklonstvo ne samo prema antifašistu nego i komunistu Titu te što širi prošlostoljetna uvjerenja kako Hrvatska ni na sljedećim predsjedničkim izborima neće izabrati ikonoklasta koji se neće zaklinjati Titu. Uvjereni smo da to ne spada u sadržaj “nove pravednosti”, koja se svela na izbornu dosjetku kratkoga vijeka poput Plana 21, a koja je Josipovića i dovela na Pantovčak.

Josipović je svojim istupom, kao i njegovi prethodnici, od kojih je jedino Tuđman imao razumno opravdanje, doprinio tomu da je danas teško na razumljiv način prenijeti tu društvenu atmosferu u kojoj je jedino Komunistička partija bila jamac svega, života, slobode, pravde i poštenja. Po svemu sudeći tog nezahvalnog posla da objasni o čemu je riječ, prihvatio se predsjednik Vlade Zoran Milanović, koji je u duhu tih vremena iz prošloga stoljeća neki dan u Bruxellesu rekao kako je vladajuća politička opcija “jedini jamac normalne, civilizirane, poštene Hrvatske”. Doduše, ogradio se kako ne očekuje da to ljudi shvate istog trena i da tome plješću. Još samo da to ozakoni, shvatit će. I komunizam je nastao iz potrebe da ljudi shvate.