Predviđanje budućnosti šestim osjetilom

Možemo li izbjeći tragediju tako što ćemo je predvidjeti?
Rezultati najnovijih pokusa koje je proveo profesor Dick Bierman, psiholog na Sveučilištu u Amsterdamu, navode na zaključak da ljudi bez sumnje imaju šesto osjetilo kojim  mogu vidjeti budućnost. Bierman je napravio eksperimente bolničkim skenerom za mozak. Rezultati su pokazali da obični ljudi zaista imaju 'šesto osjetilo’ koje im pomaže da 'vide’ budućnost.

Tehnički termin za takve fenomene je “predosjećaj” budući da iz budućnosti ne dolaze čvrste činjenice, nego osjećaji. Profesor Bierman uvjeren je da je vrijeme samo iluzija i da su predosjećaji jednako normalni kao i prisjećanje prošlih događaja. Da bismo doznali kako se Bierman našao zainteresiran za ta istraživanja, moramo se vratiti koje desetljeće unatrag. Dug je niz godina američka vojska bila fascinirana tim fenomenom pa je utemeljila tajni program Stargate, koji je istraživao slutnje i sposobnosti medija da predvide budućnost.

Dr. Dean Radin radio je u programu Stargate i postao fasciniran mogućnošću “sretnih” vojnika da predvide budućnost. Radin je postao uvjeren da misli, predosjećaji i - povremeno - pravi bljeskovi budućnosti mogu doplutati kroz vrijeme kako bi vodili vojnike i pomogli im da donesu odluke koju su im spasile život, i to tek na temelju predosjećaja.

Tri sekunde prije
Radin je napravio eksperiment kako bi provjerio svoje ideje. Skupio je dobrovoljce na modificirani detektor laži koji mjeri električne struje na površini kože. Ta se struja mijenja kad osoba reagira na događaj, poput gledanja nasilnih slika ili snimki. To je električni ekvivalent strahu. Radin je dobrovoljcima nasumičnim redoslijedom koji je odredio kompjutor pokazivao slike s eksplicitnim seksom, nasiljem ili pak one umirujućeg sadržaja. Uskoro je otkrio da ljudi počinju reagirati na slike prije nego što ih vide. To je radilo nepogrešivo. Počeli su “strahovati” nekoliko sekundi prije nego što su zaista vidjeli sliku. I to se ponavljalo i ponavljalo, puno iznad svake statističke mogućnosti koja bi to dopuštala.

I drugi istraživači diljem svijeta, od Sveučilišta u Edinburghu do Cornella u SAD-u, požurili su ponoviti Radinove eksperimente. Još su ih poboljšali. I dobili su slične rezultate. Otkriveno je uskoro da kockari podsvjesno počnu reagirati malo prije nego što izgube ili dobiju. Isti efekt viđen je kod ljudi koje su zastrašili životinjama. Šanse da se takve stvari dogode slučajno iznose doslovce jedan prema nekoliko milijuna.

Predviđanje nesreća
Ubrzo nakon 11. rujna počele su kružiti čudne priče o nekolicini sretnika koji su izbjegli napad. Mnogi od njih su u zadnji tren promijenili svoje planove zbog neobjašnjive nelagode suptilnog, upornog osjećaja da nešto nije u redu. Neposredno prije napada ljudi su počeli mijenjati svoje planove zbog nekog instinkta. Jednu je ženu jako bolio trbuh dok je čekala ukrcavanje na jedan od zlosretnih aviona koji se zaletio u WTC. Otišla je u WC gdje joj se stanje samo od sebe popravilo. Propustila je let, ali je preživjela.

Usred kolektivne tuge i užasa takve priče bilo je lako otpisati kao slučajnosti. Ipak, one upozoravaju na zanimljivu i duboku istinu. Ako se, primjerice, manji broj ljudi odluči ukrcati na avion koji se poslije sruši, to znači da se radi o podsvjesnoj moći predviđanja budućnosti. Čini se čudnim, ali to se ipak dogodilo. Avioni koji su se 11. rujna zaletjeli u WTC bili su neobično prazni. Broj putnika bio je upola manji nego inače. U sva četiri aviona.

Kada se concorde Air Francea srušio 2000. godine, nije prošlo puno prije nego što su kolege poginulih u nesreći počeli govoriti o osjećaju slutnje te nagovještaju koji je zahvatio posadu i inženjere leta prije nesreće. Za francuske novine Le Parisien jedan od njih je anonimno ispripovjedio: “Atmosfera u timu concordea posljednjih nekoliko mjeseci, ako se ima hrabrosti priznati, bila je morbidno očekivanje nesreće. Bilo je kao da čekam da se nešto dogodi”. Znanstvenik Ed Cox otkrio je da su vlakovi koji su doživjeli nesreće vozili manje ljudi nego inače. Iako predviđanja nisu u tehnikoloru, očito su često dovoljno emocionalno jaka da ih poslušamo.

Dick Bierman ponovio je Radinove eksperimente, ali je u mozgove volontera zavirio bolničkim MRI-skenerom, koji pokazuje koji je dio mozga aktivan dok radimo određene zadaće ili doživljavamo određena emocije. Iako su njegovi eksperimenti bili iznimno kompleksni, a njihova je analiza zahtijevala tjedne računanja, dvaput je izveo eksperiment s više od dvadeset dobrovoljaca. Rezultati su jasno pokazali da obični ljudi mogu predvidjeti budućnost. Bierman je naglasio da ljudi iz budućnosti primaju osjećaje, a ne jasno definirane “vizije”.

Budućnost u magli
Problem s predosjećajem jest to što se čini tako maglovitim i nejasnim da se ne možete osloniti na njega u donošenju pouzdanih odluka. No, puno je slučajeva kada su ljudi žalili što nisu slušali predosjećaj. Jedan od najtužnijih povezan je uz nesreću u Aberfanu. Godine 1966. vrh brda ugljena urušio se i pomeo školu te ubio 144 ljudi, čak 116 djece. Ispalo je da je 24 ljudi imalo predosjećaj tragedije. Jedna od tih osoba bila je i djevojčica koja je poginula. Malo prije nego što je otišla u školu rekla je mami: “Sanjala sam da sam išla u školu i da tamo nije bilo škole. Prekrilo ju je nešto crno”.

Na kraju krajeva, ako možemo vidjeti nekoliko sekundi u budućnost, zašto ne bismo vidjeli nekoliko sati, dana ili godina? I, naravno, ako možemo gledati kroz vrijeme, zašto ne bismo gledali preko velikih udaljenosti? I treba li slušati svoje instinkte, predosjećaje i snove? Neki stručnjaci vjeruju da se njima u iznenađujućem stupnju već koristimo u svakodnevnom životu.