Iz Ministarstva poljoprivrede i Ministarstva europskih integracija više su puta isticali kako su pregovori o Protokolu 7 s EU primjer otvorenog pregovaranja koji se ne skriva od javnosti. I nakon tih velikih riječi ministar Petar Čobanković i ministrica Kolinda Grabar-Kitarović jučer su na brzinu odletjeli u Bruxelles na vjerojatno završni krug pregovora o kvotama koje će dobiti proširena Europska unija za poljoprivredne i prehrambene proizvode namijenjene hrvatskom tržištu.
Strah od prosvjeda
A dvoje ministara nedavno je najavljivalo da će se pregovori nastaviti u Zagrebu.
Navodno se javnost nije moglo prije obavijestiti o odlasku u Bruxelles zato što je do petka u Saboru trajala rasprava o interpelaciji u povodu Protokola 7.
Teško je vjerovati da su naši pregovarači susret s pregovaračima EU dogovarali nakon što je u petak navečer završila saborska rasprava. Da je to i točno, javnost se o odlasku mogla obavijestiti u subotu. No, vjerojatno je prevladalo mišljenje da bi onda bilo dovoljno vremena u kojem bi se ministrima mogla postaviti dodatna, ne baš ugodna pitanja.
Puno je jasnije zašto kao mjesto sastanka nije odabran Zagreb. Čim se doznalo za takvu namjeru, u seljačkim se udrugama počelo raspravljati o mogućnostima organiziranja prosvjeda. Problem je, međutim, što ni o promjeni mjesta novog sastanka javnost nije obaviještena. Na ovom krugu pregovora, koji će završiti danas, trebale bi biti dogovorene sve kvote koje će Hrvatska staviti na raspolaganje proširenoj EU. Najosjetljiviji proizvodi, njih oko 25 posto, ostavljeni su upravo za kraj pregovora. Tu su meso, mesne prerađevine, živa goveda, mineralne vode, mlijeko i mliječni proizvodi te čokolada.
Maksimalistički zahtjevi
Poseban problem je sir, za koji se s dosadašnjih 3000 tona traži povećanje na 4800 tona. Poznato je u kakvim su problemima tijekom 2002. i 2003. godine bili naši proizvođači sira dok je iz EU stizala jeftina gauda. Taj je sir bio jeftin i zato što je EU dodatno subvencionirao izvoznike u Hrvatsku. Hrvatska ne pokriva svoje potrebe za mlijekom, pa do sada i nije bilo previše otpora zbog traženog povećanja kvote sa 3300 tona na čak 13.000 tona godišnje. No, pristajanje na takvo povećanje uvoza Hrvatskoj bi moglo štetiti za nekoliko godina kada se primakne naše primanje u EU.
Jeftinije velike količine uvoznog mlijeka sigurno će obeshrabriti one koji bi se željeli u Hrvatskoj početi baviti uzgojem mliječnih krava. A bez brzog i znatnog povećanja domaće proizvodnje imat ćemo velikih problema kad nam EU na temelju proizvodnje iz 2005. ili 2006. godine bude odredio koliko smijemo proizvoditi mlijeka kao članica EU.
Ne postoji rok u kojem Hrvatska mora potpisati Protokol 7, no iz EU nas "potiču" da se to napravi do 1. svibnja kada će se Unija proširiti za deset novih članica. A sa šest novih članica Hrvatska ima bilateralne ugovore o slobodnoj trgovini.
Kvote iz tih ugovora EU želi jednostavno pretočiti u kvote za čitavu Uniju. To su, naravno, maksimalistički zahtjevi koji se na kraju neće ostvariti. No, pitanje je koliko će EU biti popustljiv u proizvodima koji su za Hrvatsku najosjetljiviji.
RENATO IVANUŠ