Prehrana dvostruko produljila raspadanje leševa

Ekshumacija  žrtava Domovinskog rata pokazala je visoku uspješnost hrvatskih stručnjaka pri identifikaciji tijela (85 posto), ali i otvorila brojna pitanja vezana uz brzinu raspadanja ljudskog tijela. Prema tafonomiji, znanstvenoj disciplini koja se bavi proučavanjem organskih ostataka tijela, na brzinu raspadanja tijela utječu čimbenici: temperatura zraka, insekti, način i dubina ukopa, vrsta odjeće, kemijski sastav tla.

Premda je teško utvrditi koliko je vremena potrebno da se meka tkiva ljudskog tijela raspadnu, sve se češće ističe da se ljudsko tijelo raspada gotovo dvostruko sporije. Na "konzerviranje" leševa utječe stil života uz način prehrane. Pojednostavnjeno rečeno, hranom unosimo kemijske tvari, posebno konzervanse i aditive za koje, ako se iz bilo kojeg razloga razgradnja i izlučivanje odvijaju sporije u odnosu na unos, postoji teorijska mogućnost da se tijekom duljeg perioda kumuliraju spojevi u organizmu, tvrdi Olja Martinić, dijetetičar i nutricionist.

 Konzervansi i aditivi imaju zadaću održati i zaštititi proizvod od djelovanja mikroorganizama; tehnološkim se procesima dakle hrana štiti od kvarenja. U aditive idu i dim, kvasci, začini, sol i 2500 drugih supstancija, ali upotreba svih je regulirana pravilnicima. Nekad se hranom unosila velika količina plijesni, spora, kvasaca i truležnih bakterija  tvrdi O. Martinić te napominje kako su posljedice toga bile možda ubrzano starenje i "trošenje" organizma.

Ljudski vijek
U posljednjih 120 godina i ljudski se vijek gotovo udvostručio, bez obzira na sve ulazne parametre za koje tvrdimo da štete ljudskom zdravlju. Olja Martinić ističe da je idealno pronaći tehnološki proces konzerviranja hrane koji će najmanje promijeniti osnovnu namirnicu te neće imati loše posljedice za ljude. Sigurno je da struktura prehrane utječe na naš organizam, ali sve češće interveniramo ciljanim unosom minerala, vitamina i masnih kiselina. Tako sve više govorimo o nutrigenetici, a posljedice će vidjeti budući naraštaji. Oduvijek su se ljudi, žaleći za mladošću, željeli pomladiti, a danas govorimo o antiagingu, zaključuje O. Martinić.

Stari Egipćani razvili su postupak mumificiranja kako bi tijelo konzervirali, ali je njihov cilj bio oslobađanje onih elemenata duše koji će preživjeti smrt tijela. Tamošnji su balzameri mnogo stoljeća poslije zaustavljali proces raspadanja i truljenja antiseptičkim ekstraktima biljaka i aromatičnim esencijama.

Što se s našim tijelom događa zbog načina prehrane, posebno ako jedemo meso, pitaju se vegetarijanci. Krv u mesu ubrzava raspadanje i razmnožavanje mikroba pa  se mesna industrija, kako bi to spriječila, koristi i jednom od najopasnijih kemikalija  hormon rasta, DES. Osim njega, koristi se i arsenik, stimulans rasta, natrijev nitrat koji salamama daje neprirodno crvenu boju, umjesto sivo-smeđe, prirodne boje mesa. Životinjama se daju i velike količine antibiotika koje konzumiranjem mesa ulaze u čovjeka.

Morbidno proučavanje
Ljudsko tijelo oduvijek je zanimalo i umjetnike, ma koliko se to činilo  morbidnim. Televizijski kanal Channel 4 prije dvije godine izazvao je brojne kontroverze u želji da snimi proces razgradnje ljudskoga tijela. Tražili su leševe kako bi na njima mogli prikazati taj proces. Znanstvena zajednica priznala je da su prilično neinformirani o onome što se događa u tijelu kad netko umre, a očekivalo se da će spoznaje najviše pomoći forenzičarima da otkriju točno vrijeme smrti i počinitelja zločina.

Svjetski mediji utvrdili su da je taj projekt nastavak kontroverzne serije Anatomy for Beginners u kojoj je njemački doktor Gunther von Hagens detaljno analizirao dijelove ljudskog tijela u jednom kazalištu u Njemačkoj.

Dr. Mario Šlaus, koji radi u Odsjeku za arheologiju pri Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti te Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu, tvrdi kako, kad je riječ o "konzerviranju" ljudskog tijela, možemo govoriti isključivo o dojmu i percepciji, jer sustavnog znanstvenog istraživanja o toj temi zasad nema. Kao bioarheolog, stručnjak koji se bavi analizom ljudskih ostataka, o čemu je nedavno objavio knjigu proučavajući na stotine starohrvatskih kostura, danas može utvrditi, po učestalosti karijesa, kako su se hranili muškarci, a kako žene.

Muškarci su jeli rjeđe, i to pretežno proteine, dakle meso, i imali su manje problema sa zubima nego njihove žene koje su uzimale više ugljikohidrata, što upućuje na to da su se češće hranile žitaricama. U specifičnosti starohrvatske populacije, kaže dr. Šlaus, ide i spolna podjela poslova, koja se može rekonstruirati na temelju različitih patoloških promjena na zubima i zglobnim ploštinama.

Kvaliteta života
Tako su muškarci, zbog težih poslova, bolovali od osteoartritisa i Schmorlovih defekata, a žene, zbog korištenja zubi kao "treće ruke", od alveolarnih bolesti. Zbog blage klime i blizine mora, koje je siguran izvor hrane tijekom cijele godine, naši preci nisu bolovali od  anemije, koja je inače uzrokovana nedostatkom željeza i izgladnjivanjem. Isti čimbenici, tvrdi dr. Šlaus, utjecali su na to da nema rahitisa.

Kultu tjelesne ljepote, koja je postala imperativ tijekom 20. stoljeća, pridaje se posebna pozornost u vremenu u kojemu se životni vijek produljio upravo zahvaljujući razvoju tehnologije i znanosti, primjenom različitih cjepiva, antibiotika i drugih lijekova, promjenom životnog okoliša i sanitarnih uvjeta.

Kozmetička industrija danas, više nego medicina, traga za metodama sprečavanja procesa starenja. "Antiaging" posljedica je toga traganja, a obuhvaća brojne postupke kojima je cilj zaustaviti starenje. To tržište najbrže bilježi rast.
Bioarheologija vjerojatno će na truplu suvremenog čovjeka budućim generacijama dati odgovore na pitanja o tome u kakvim smo uvjetima mi živjeli.

Osnovni razlog zašto danas živimo nemjerljivo bolje od naših predaka vrlo je jednostavan, tvrdi dr. Marijo Šlaus u upravo objavljenoj knjizi "Bioarheologija demografija, zdravlje, traume i prehrana starohrvatskih populacija" koja opisuje život naših predaka, njihovu svakodnevicu te naslijeđe koje su nam ostavili. Razvoj znanosti odgovoran je za to da danas u prosjeku živimo između sedamdeset i osamdeset godina, a prosječan životni vijek naših predaka iznosio je četrdesetak godina. Premda na prvi pogled postoji jako puno sličnosti između nas i naših predaka, jer govorimo istim (ili vrlo sličnim) jezikom, većina nas je iste vjere i naseljavamo (manje-više) isti prostor, analize opisane u ovoj knjizi pokazuju da između nas i njih postoje goleme razlike u kvaliteti života. Posebno je razvoj medicine uspio smanjiti mortalitet djece s otprilike 30 posto udjela u populaciji na manje od jedan posto, a i činjenica je da kada danas doživimo traumu, imamo puno veće izglede za to da je preživimo i puno je manja vjerojatnost da ćemo zbog traume ostati doživotni invalidi.

Shakespeare je, premda istančani poznavatelj ljudske prirode, također pogriješio kad je u pitanju brzina raspadanja mekih tkiva. Hamlet: Koliko leži čovjek u zemlji prije nego istrune? Grobar: Vjere mi, ako nije truo već prije smrti a danas vam ima mnogo gnjilih leševa koji će jedva podnijeti da ih se položi u grob trajat će vam kojih osam ili devet godina. Najmanje vrijeme, kaže dr. Šlaus, koje je potrebno da se tijelo raspadne nije, kako je rekao Shakespeareov grobar, devet godina, nije devet mjesesci, nije čak ni devet tjedana. Tkivo se raspadne za samo devet dana.