Djeca sa sela trebaju biti genijalci da bi dostigla prosječne vršnjake iz gradova

Nijedno društvo ne obogaćuju samo oni koji su u od rođenja bili povlašteni nego uspon onih koji to nisu, koji znaju što znači uzdizati se s dna društvene ljestvice prema vrhu i koji su intelektualna sol društva.

Zamislimo samo svijet bez Nikole Tesle i svih naših vrhunskih znanstvenika i umjetnika poteklih iz ruralnih područja, iz neimaštine od koje ih je spasilo obrazovanje. Nažalost, raslojavanje u Hrvatskoj samo se povećava pa obrazovni jaz između djece sa sela i iz gradova postaje sve veći.

Samo 9% učenika iz slavonskih sela pohađa gimnazije, a njih čak 41% strukovne trogodišnje škole, dok 37,1% gradske djece završava gimnazije, a njih tek petina trogodišnje strukovne škole. Samo 41 posto učenika sa sela namjerava studirati, a njih čak 69% iz gradova. Za dvije trećine učenika urbanog podrijetla podrazumijeva se da će studirati kao i za samo trećinu djece iz ruralnih područja.

Teško preživljavanje

Pokazalo je to istraživanje sociologinje Olgice Klepač na reprezentativnom uzorku 439 maturanata trogodišnjih i četverogodišnjih srednjih škola iz Slavonije 2014., a objavljeno sada u znanstvenom časopisu Sociologija i prostor u radu “Namjera studiranja učenika različitog rezidencijalnog podrijetla – kapitali i simbolička vrijednost obitelji i zajednica odrastanja”.

U hrvatskim uvjetima teško da je dovoljno ostati samo na strukovnoj školi s kojom će preživljavati, ili biti prisiljeni na iseljavanje ili sezonski rad na moru. Samo 12% djece sa sela ima visokoobrazovanog roditelja, a njih trećina iz gradova. Samo 16% učenika ruralnog podrijetla ima oba roditelja sa stalnim prihodima nasuprot 41% odraslih u urbanim naseljima, a čak 28% ima oba roditelja bez stalnih prihoda nasuprot 15% učenika iz gradova. Studiranje za djecu sa sela znači i veći trošak zbog preseljenja iz sredine za koju su, kako je pokazalo istraživanje, i emocionalno vezani.

Prosječni završavaju fakultet

U ruralnim naseljima izraženije je roditeljsko poticanje djece koja pohađaju strukovne škole da se što prije zaposle.

Maturant (18) iz sela Samatovaca slaže se da je mali postotak studenata sa sela povezan s lošijom financijskom situacijom njihovih obitelji. Planira studirati, a ne uspije li upisati studij, opcija mu je i odlazak na rad u inozemstvo. Prijavio se za automatiku na osječkom ETF-u.

– Samo za prijevoz iz Samatovaca do Osijeka i natrag treba mi mjesečno 300 do 400 kuna – kaže 18-godišnjak koji želi ostati anoniman. Otac mu je zaposlen, majka je godinu dana bez posla, a oboje ga potiču na studiranje. No srednja je škola financijski, dodaje, još i izdržljiva, a za studij će ipak morati i sam raditi, barem ljeti. Iskreno kaže: “Brine me ta pozicija, otežava mi ostvarenje mojih ciljeva i ambicija”.

Profesor socijalne politike Gojko Bežovan ističe da su u hrvatskim prilikama samorazumljive činjenice da siromaštvo postaje regionalni fenomen.

– Djeca koja žive na selima, dalje od gradskih naselja, i nemaju pozadinu visokoobrazovanih roditelja danas imaju male šanse za visoko obrazovanje. Odmalena su u lošijoj poziciji jer nisu uključeni u obrazovani predškolski sustav i, ako nemaju poticajnu okolinu, ako im obitelj nema dostatne prihode, odustaju od školovanja. Osobno sam bio svjedokom kada roditelji, imajući u vidu materijalne nemogućnosti, ograničavaju obrazovne aspiracije djece – govori Bežovan. Ne bi se, kaže, smjelo stipendirati samo izvrsne studente jer je izvrsnost danas posredovana kulturnim i materijalnim nasljedstvom, a zaboravilo se na prosječne.

Stoga prosječna djeca iz gradova danas završavaju fakultete, a prosječni djeca sa sela ne. Kako zaključuje Bežovan, oni koji imaju novac djecu šalju na privatne fakultete i, ako imaju političku moć, mogu im osigurati posao. A djeca sa sela trebaju biti više no ikad prije genijalci da bi dosegla poziciju prosječne djece iz gradova.