Prema pročelnici Milani Vuković Runjić hrvatska je kultura spašena!

Hrvatska kultura je spašena! Pročelnica zagrebačkoga Ureda za kulturu Milana Vuković Runjić iz svog izmještenog i privremenog ureda u Muzeju suvremene umjetnosti našla je spasonosnu formulu, točnije rečeno, čovjeka koji će spasiti ne samo zagrebačku, nego i hrvatsku kulturu. A od njega bi mogla učiti i Europa. Dakle, to je genijalac koji bi, ako je vjerovati pročelnici, mogao biti i guverner Hrvatske narodne banke ili ministar gospodarstva, pa i financija.

Apsolutni supermen koji i u teškim uvjetima zna privrediti novac i to u djelatnostima koje već u startu gledamo samo kao na uhljebničke potrošače javnog financijskog kolača. A kako se genijalac zove? Pa Boris T. Matić. I gdje se dokazao kao potencijalni dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju? U zagrebačkom kinu Europa koje je lani zatvorio gradonačelnik Milan Bandić, jer mu je navodno bila potrebna hitna i temeljita sanacija. No, gle čuda, nakon potresa koji je temeljito ugrozio i vrlo ozbiljno oštetio gotovo sve zagrebačke povijesne kulturne objekte, kino Europa je, čini se, statički procvjetalo i sada je, valjda, spremno za novu kinematografsku eksploataciju.

A koji je konkretni, financijski dokaz Matićeve financijske genijalnosti i superiornosti, neviđene na ovim prostorima? Pa tvrdnja zagrebačke pročelnice da je u deset godina upravljanja kinom Europa Boris T. Matić sa svojom ekipom ostvario (i to po njenoj konzervativnoj procjeni) između pedeset i šezdeset milijuna kuna zarade. Dakle nekih osam milijuna konzervativnih eura. I to od prodaje kino-ulaznica, iznajmljivanja dviju dvorana (jedne velike i jedne malecke obojene u crno, brrr) i famoznog šanka koji je, valjda, poslovao najbolje od svih šankova u gradu Zagrebu i šire, sve tamo do Zrća. Toalet je bio besplatan, za razliku od, primjerice, toaleta u Klovićevim dvorima koji se plaća pet kuna.

Što se financija tiče, zagrebačka pročelnica je bila precizna koliko god je to moguće u ovim tehnološki oskudnim uvjetima 21. stoljeća. Pa je tako novinarima rekla da je u tih deset godina Boris T. Matić od Grada Zagreba i njegovog Ureda za kulturu dobio ‘oko’ 6,5 milijuna kuna za financiranje festivala i programa (tu je vjerojatno riječ o novcu koji je izboren na javnim natječajima). Spomenula je i da je od HAVC-a za to vrijeme dobio oko dva milijuna kuna, a da je deset milijuna kuna stavio u blagajnu kroz vlastiti prihod i od sponzora. Spomenula je pročelnica i ugostiteljski prostor (to je onaj čuveni Matićev šank), no ustvrdila je da što se njega tiče Boris T. Matić nikada nije otkrio koliki mu je prihod.

Što je, naravno, Gradu Zagrebu nemoguće saznati jer u Hrvatskoj ne postoji fiskalizacija pa nitko od nadležnih organa vlasti ne može saznati koliki je službeni promet nekog ugostiteljskog objekta. No na kraju je ipak došla do doista zamjetne svote od gotovo šezdeset milijuna kuna prihoda. Ako od toga izuzmemo 6,5 milijuna gradskih kuna i dva milijuna HAVC-ovih, znači da je financijski mađioničar i najbolji kulturni menadžer u povijesti hrvatske kulture Boris T. Matić osigurao vlastiti prihod od gotovo senzacionalnih osamdeset i pet posto! Da sam prvi čovjek hrvatske kulture, ozbiljno bih se zabrinuo za svoju fotelju u Runjaninovoj ulici. Jer Matić obilato umnožava proračunske kune i pravi je primjer hrvatske kulturne industrije kojoj treba tek mali proračunski poticaj da bi okretala ozbiljne novce, pa makar i uz pomoć šankerske kulture.

Pomalo je čudno da zagrebačka pročelnica već nije Borisu T. Matiću ponudila savjetničko mjesto u svom uredu koji je odlukom gradonačelnika Milana Bandića obustavio sve isplate u zagrebačkoj kulturi, kako onoj zavisnoj tako i onoj nezavisnoj. Obustavio, jer novca u zagrebačkoj kasi nema. Papala maca. Ali zato ima komunalnih radova. Centar grada i podsljemenska zona potresom su temeljito načeti, a što rade gradski službenici? Sade svijeće, obrezuju drveće i vade njegovo korijenje, asfaltiraju trešnjevačke urbanističke slamovske labirinte, iscrtavaju novu regulaciju prometa i naplaćuju kazne za parkiranje. Baš kak’ se šika. I da. Kleveću kulturne menadžere kojih u Zagrebu i u Hrvatskoj ionako ima premalo. A i to premalo nekima je previše.