Istanbulska konvencija skraćeni je naziv za Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
Ima status međunarodnog ugovora, pa države koje ju ratificiraju moraju svoje zakone podrediti njezinim zahtjevima te su podložne nadzoru „neovisnog stručnog tijela za praćenje provedbe Konvencije“ (GREVIO).
Istanbulska konvencija godinama je u nas latentna tema, da bi sada buknula kao „goruće pitanje“. Vladi se žuri ratificirati je unatoč protivljenju s raznih strana, pa i mnogih članova najveće stranke vladajuće koalicije. Kada je pak prije nekoliko dana predsjednik Zajednice utemeljitelja HDZ-a „dr. Franjo Tuđman“ Zagrebačke županije Mirko Matić poručio da je Istanbulska konvencija protuprirodna, pa je HDZ kao demokršćanska stranka ne bi trebala poduprijeti, predsjednik Vlade uputio ga je da je pročita.
Slijedeći taj savjet, uzesmo je, ponovno, čitati, jerbo da nam nije što promaklo u prvom čitanju. Što će dakle naći u njoj onaj tko je pročita? Naći će mnogo toga dobrog o zaštiti žena od nasilja i od nasilja u obitelji, o čemu nema prijepora. Kada bi se moglo provesti samo taj njezin dio, ni pol muke. Ali autori Konvencije, iako su znali prijepornost pojma „rod“ i sve što iz njega proizlazi, umetnuli su ga u Konvenciju kao stožerni pojam, pa to očito spada u njezin meritum.
Zanimljivo je pritom da se „rod“ i „rodno utemeljeno nasilje“ uopće ne spominju u prvom članku „Svrha konvencije“, nego dalje u tekstu, a posebice važno u člancima 3c, koji definira da „‘rod’ označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce“ i 4.4., koji kaže: „Posebne mjere koje su potrebne za sprečavanje i zaštitu žena od rodno utemeljenog nasilja neće se smatrati diskriminacijom u smislu ove Konvencije.“ Ovo je posebno važno jer otvara pitanje misli li se primjenom toga članka diskriminirati one koji se ne slažu s „rodnim“ dijelovima Konvencije? Nota bene, sjetimo se „slučaj Mudrovčić“, a posebice je znakovito što se u Hrvatskome saboru ponovno mogao čuti poziv svima koji se osjećaju ugroženima u svom „rodnom identitetu“ da na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije podnesu prijave protiv onih „koji promiču ponižavajuće i uvredljivo okružje zbog drugačijeg rodnog identiteta“. Je li to poziv da se ideologem „rod“ iskoristi kao alat kojim će, snagom međunarodnog ugovora, određene ideološke snage uklanjati dosadašnji „stereotip“ „društvenog oblikovanja uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce“ kao nešto nenormalno iako su te „uloge“ itd. otkad je svijeta i vijeka primarno proizvod upravo prirodnih razlika, ali i biološke, intelektualne i emocionalne komplementarnosti muškaraca i žena!?
Neprijeporno je da žene mogu preuzimati neke muške „uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine“, i obratno, ali je isto tako notorna činjenica da su u nekima od njih muškarci odnosno žene bolji upravo zahvaljujući zadanostima vlastita spola – jer jesu muškarci ili žene. Ako dakle spol nije pretpostavka za „rodne uloge“ u društvu, što je onda? Ako je „rod“ koji proizlazi iz spola samo društveni „stereotip“, nije li „rod“ bez spola novi stereotip, koji međutim nema uporišta ni u kakvoj prirodnoj odrednici? Hoćemo li učiti djecu stereotipu da su „možda“ muško ili „možda“ žensko i da se tek trebaju odlučiti što su, kako ne bi podlijegali „društveno oblikovanim ulogama...“? Ne potresa li se dakle odvajanjem „roda“ od spola primarna antropološka pozicija i predispozicija društvenih uloga muškaraca i žena, koja je temelj svake ljudske zajednice, neovisno o njezinim kulturnim i religijskim odrednicama? Naposljetku, ne banalizira li se pojam „žena“ poimanjem „roda“ isključivo kao društvenog konstrukta te, posljedično, ne ugrožava li se samim time sam smisao i svrha Konvencije kao pravnoga sredstva zaštite žena od nasilja?
Nije naodmet napomenuti da je dio sadržaja Konvencije kojim se žene štite od nasilja već ugrađen u hrvatske zakone i javne politike, a sve što se još ocijeni potrebnim može se ugraditi, to više što o tome, ako je to „meritum“, postoji široko političko suglasje. Ukratko, je li nam antropološki i ideološki tako suspektna Konvencija nužna? Predsjednik Vlade je 9. ožujka u razgovoru za Dnevnik Nove TV rekao: „Pogledajte niz zemalja članica Vijeća Europe koje su tu Konvenciju ratificirale, je li se nešto krupno promijenilo u svakodnevnom životu, obrazovanju. Nije.“ Ako se ništa krupno nije promijenilo u tim zemljama, čemu onda donositi Konvenciju? Ako, kako je izjavljeno drugom prilikom, ne postoji „nijedan konkretan aspekt bilo kojeg članka Konvencije koji bi bio problematičan“, čemu onda najava posebne „interpretativne izjave“?
Istanbulska je konvencija očito ipak „krupno“ i „problematično“ pitanje. Prije svega kao, na temelju elementarne očevidnosti, antropološko pitanje: što je čovjek kao muškarac ili žena, koji je i kakav je njihov, jednostavno rečeno, materijalni i duhovni sadržaj, sa svime što to znači za njihove društvene „uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine“?
Ona je i filozofsko, teološko, svjetonazorsko pitanje, naposljetku i političko. A kada smo već kod toga, posve je shvatljivo što hrvatski liberali svih stranačkih boja unisono brane Konvenciju, ali kako shvatiti da u njoj ništa problematično ne vide mnogi koji se smatraju demokršćanima? Tako se još jednom pokazuje istinitim narodna mudrost „ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag“. Pa ćemo sada napokon vidjeti koliko u hrvatskom političkom demokršćanstvu ima kršćanstva.
Pogledajte i raspravu Ilčića i Richembergha o Istanbulskoj konvenciji za Večernji TV: