Premijeru, s čekićem u Jasenovac jer niste Gilja

Na aferi s čokoladicom najbolje se vidi što znači kad je antifašizam ukorijenjen u narodu. Srpski premijer Aleksandar Vučić pohvalio se kako Srbija nema baš nikakvih problema s našim čokoladicama. Iako su poraženi u agresiji na Hrvatsku. Svaka čast! Smogli su snage zaboraviti da su nam i te slatkiše htjeli oteti. Hrvati nemaju tu širinu. Možda i zbog tradicije jer su u bivšoj Jugoslaviji uvijek bili sumnjivci pa se stoga i danas na njih lako lijepe fašističke etikete. Kako se moglo iščitati u jednoj analizi afere s čokoladicom, Hrvati su i dvadesetak godina poslije rata sitne nacionalističke duše pa se autor sa svojih nadnacionalnih visina pita na kojim su drogama. Povod mu je dao otac djeteta koje je dobilo srpsku čokoladicu i koji je ogorčenom objavom prisilio našu predsjednicu da se javno ispriča i obeća kako će, zamislite, podržavati kampanju “Kupujmo hrvatsko”. Umjesto da mu je očitala lekciju o slobodnom tržištu, globalizaciji, toleranciji... Eto kakvi su Hrvati. Od predsjednice naše gospodarski slabašne države s dominantnom uvoznom ekonomijom još očekuju da makar i simbolično promovira naše proizvode!? A ne strane, i to od svih, zašto ne baš srpske? Pa neće zbog toga biti manje hrvatska predsjednica, zar ne? Ima li što prirodnije nego da taj slatki iskorak u gorkim odnosima sa Srbijom realizira, makar i slučajno, upravo u gradu simbolu srpske agresije.

Taj tijek misli doveo je, ne opaljene srpske satiričare ili jugonostalgičare, već čisti hrvatski analitički um do pitanja: Mislim, stvarno, u čemu je problem? Čak su i u Srbiji do istog zaključka došli puno suptilnije, dajući djeci da kušaju srpsku i hrvatsku čokoladicu. Kod nas su analizu proveli ozbiljni umovi kako bi, za razliku od pametne i iskrene djece u Srbiji, mogli dodati da samo netko opijen mržnjom prema Srbiji može u tomu što je predsjednica na Dan branitelja u Dubrovniku dijelila srpske čokoladice vidjeti problem. Neki su išli i dalje pa su razrađujući tu tezu – podsjećajući na “aferu” s bijelom kanadskom kockicom, pa doduše ružnim gafom HRT-a s “predimenzioniranjem” likvidacije djeteta u odnosu na 400 druge djece – zaključili da je opet na djelu fašizacija Hrvatske. Kako je našim “fašistima” i “antifašistima” malo potrebno.

U to se uklopio i, činilo se bezgrešni, Andrej Plenković. Iako studiozno dozira svaki istup, i on se kao najomiljeniji desničar na ljevici uspio kompromitirati jer je problem s grbom HOS-a na spomen-ploči u Jasenovcu ocijenio “delikatnim”. Jer, i s nekoliko metara može se na grbu HOS-a pročitati “za dom spremni”, osobito u Jasenovcu riječi s morbidnim značenjem. Plenkoviću se nudi da problem rezolutno riješi s čekićem u ruci. Nije on Igor Gilja, policajac i sin poginulog vukovarskog branitelja koji je zbog skidanja ćirilične ploče u Vukovaru ostao bez posla i shrvan odnosom države, kako smo nedavno doznali, doveden u stanje psihičkog sloma. Žarko Puhovski mu je i dodatno olakšao, kazavši za Novi list: “Nasilno skidanje ploče ne bi se smjelo proglasiti nasiljem. To je simboličko nasilje koje se može opravdati ako je upereno protiv simbola faktičkog nasilja iz prošlosti”.

Ako je kasno za Gilju, nije za Plenkovića. Premda, takvo što, kad je riječ o spomenu na mrtve, nije javno izrečeno čak ni prije dvije godine kad smo doznali za grobne spomenike s četničkim simbolima i potpisom Beli orlovi u Borovu Selu, gdje je ubijeno 12 hrvatskih policajaca. Antifašisti bi Plenkoviću oprostili i bezakonje, dok su u Vukovaru inzistirali na doslovnom čitanju zakona. Takvu odlučnost nisu pokazali davno prije prema gradskim vlastima u Zagrebu, ili Ministarstvu uprave za SDP-a, koji su odobrili HOS-ov grb. HOS je priznanje dobio 30. studenoga 2004. kad je Hrvatski sabor izglasovao, a naš počasni prvi antifašist i tadašnji predsjednik države Stjepan Mesić potpisao Zakon o pravima hrvatskih branitelja čija definicija u pripadnike Oružanih snaga RH ubraja i HOS. Ako vlasti do Plenkovića nisu našle rješenje za grb HOS-a i tri riječi koje asociraju na masovne užase, ne govori li to upravo ono što je Plenković i rekao, da je to sada delikatan problem. Ipak, valja istaknuti kad je o povlasticama riječ, o kojima se ne priča kao o čokoladicama, nema govora o “refašizaciji”. Vladajući nisu inventivni kao Milanovićeva ekipa, pa umjesto njihove neprimjenjive formule koja je ograničavala rast povlaštenih mirovina nisu znali izmisliti novu s istim efektom, već su ukinuli staru tako da će rasti mirovine svima povlaštenima, pa i onima koji su povlasticu stekli pod petokrakom u JNA ili prije više od 70 godina. Pa neka netko kaže da su Hrvati fašisti.

>> Kao u filmu Beskrajni dan, svakog se jutra budimo u istom košmaru. Ima li kraja?