Hrvati su narod pobjednika. Oni su kroz povijest dobili sve ratove. Osim ovog posljednjeg. Protiv Šerbedžije. Očito je presudna stvar za hrvatsku historiografiju Šerbedžijina definicija agresora i žrtve, jer opetovano inzistiranje na tome da se glumac izjasni o tome tko je tu koga napao vodi samo k jednom zaključku – napadaju Šerbedžiju. Još kad se na njega psovkama obrušio otužni hrvatski šugar-dadi, e onda je postalo jasno da priča poprima epske razmjere zbog kojih su pred nama imperativi dvaju putića; ili ćemo protjerati Šerbedžiju i završiti rat ili će mu predsjednica Grabar-Kitarović za utjehu pokloniti srpsku čokoladicu.
Šerbedžija i predsjednica antipodi su u istoj priči – našem shvaćanju individualizma. U određivanju njegova opsega i prava na postojanje individualizam se nalazi u bezizlaznoj situaciji. Uostalom, Šerbedžijino je pravo da o svakom povijesnom trenutku ima vlastiti stav i što ako se njegova definicija agresora i žrtve u ovom, ali i prethodnim ratovima, ne poklapa s mojom definicijom? Znači li to da ga imam pravo psovati uime nacije i vjere kojoj on ili ja uopće nismo željeli pripadati. Isto tako predsjedničino pravo je da djeci poklanja čokoladice kakve želi da samu sebe odricanjem od prava na političku i osobnu individualnost nije dovela u pat-poziciju. Bljutav okus njezina ispravka za koji ne postoji tako slatka čokolada da bi ga mogla isprati, posljedica je njezine prekomjerne upotrebe hrvatstva. Identificirajući se, a da to od nje nitko nije tražio, kao LP-Hrvatica kada je se uhvati s prstima u srpskoj čokoladi ona više nema kud, ne može preko toga prijeći kao preko nepostojećeg problema i lakonski reći ljudima da se bave važnijim stvarima, nego je prisiljena nastaviti nacional-šovenski igrokaz u kojem se naciji mora ispričavati zbog običnog “eurokrema”. Vežući sav svoj politički smisao i kredibilitet uz inzistiranje na nacionalnom zaštitnom faktoru unaprijed je odredila kob svog mandata nižerazrednom tematikom špeceraja i proštenja. Ona do kraja ništa više neće moći ni biti osim velike Hrvatice kojoj će uskoro i ova država biti premala da bi dokazala nacionalnu grandioznost, premda je njena politika manje hrvatski proizvod od ‘sporne’ čokolade. Veliki predsjednici i mali narod, to je hrvatska parodija.
Ali ako bi nacionalnu pozu poželjela zamijeniti konkretnim sadržajem, morala bi postati netko drugi, netko tko je i na poziciju nesuđene moći došao na valu sadržaja, a ne na valu narodnosnog rogoborenja. Nezavidnost položaja u kojem te i „životinjsko carstvo“ može natjerati da se zacrveniš, umjesto da se „plaviš“, podvlači ranjivost pozicije i neobranjivost teze prema kojoj se u obranu nacionalnog polazi prekomjernim granatiranjem ljudi lažnim emocijama.
Za razliku od predsjednice, Šerbedžijina pozicija puno je bliža spornoj čokoladici nego najvećoj Hrvatici Lijepe Naše. Bi li čokoladica iz Srbije kao poklon bila prihvatljiva ako bi se nedvosmisleno izjasnila o tome tko je agresor, a tko žrtva i bi li time u nezavidan položaj stavila sve ostale šuteće, a hrvatske čokolade. Gotovo erotički je slatko slušati da Srbi o Srbima svako malo govore kao o agresorima i da se na tome toliko uporno može inzistirati. Je li jedina Šerbedžijina mana ili kvaliteta bilo baš određivanje svog individualnog sadržaja na suprotan način na koji to radi Grabar-Kitarović koja je prisiljena i čokoladu jasno definirati u odnosu na agresiju. Ispada da ljudima nikad dosta rata, nikad dosta razmišljanja unutar koordinata mobilizacija i rovova, nikad dosta žrtvi.
Šerbedžiji se može prigovoriti i zamjeriti na sijaset stvari koje je u životu krivo napravio, čak i u nekim glumačkim izvedbama, ali držati ga stalno u poziciji da kleči ispred spomenika neznanim junacima od nas neupitno čini agresora, a od njega žrtvu. Apsurd kojem bi jedino ravan bio prigovor zašto Šerbedžija osobno nije Hrvatsku priznao prije Islanda i Vatikana. Na stranu i glumac i predsjednica. Bitan je princip kolektivnog oduzimanja daha pojedincu. Ni u jednoj prilici čovjek se ne može osjetiti toliko usamljenim kao kad se nalazi u agresivnoj masi kojoj po ključu unaprijed pripada, a kojoj odbija podilaziti. Ali nikad se ne može osjetiti ni toliko superiornim kao u toj situaciji. Izopćenje kao kazna pomisli na vlastiti odabir obrana je grupnog nerazbora u doticaju s pojedinačnim stavom. Posljedice su očigledne – umjesto da nas glumac zabavlja na pozornici, mi ga zatvaramo u kasarne, umjesto da nas predsjednica ozbiljno vodi, ona nas zatvara u kasarne.
Teško je ostati priseban u situaciji u kojoj se traži da kao narod zaratimo s jednim čovjekom. Da Šerbedžija i nema isti stav o agresoru i žrtvi kao i ja, ne znači da ja o njemu moram imati loše mišljenje i da mi se on zbog toga mora pokoriti, kao što ne znači da je netko nacionalni izdajnik ako nekome pokloni čokoladu iz Srbije. Dijalog u društvu može se razvijati isključivo ako su svi spremni poslušati. Umjesto dijaloga razvijamo kulturu izravnavanja računa, vraćanja dugova i perpetuiranja nesreće. Zbog slatkog prinošenja žrtava postali smo kolektivni Forest Gump; život nam je kao bombonijera – nikad ne znaš kad ćeš u nekoj odmotati srpsku čokoladu.
