Hrvatska akademska i istraživačka mreža – CARNET organizirala je po 25. put svoju godišnju konferenciju za korisnike CUC (CARNET Users Conference) u Rovinju od 26. do 28. travnja. Konferencija pod nazivom „Era digitalne zrelosti“ okupila je na jednom mjestu sve dionike iz odgojno-obrazovnog sustava te su na njoj sumirana iskustva i rezultati CARNET-ovog projekta „e-Škole: Cjelovita informatizacija procesa poslovanja škola i nastavnih procesa u svrhu stvaranja digitalno zrelih škola za 21. stoljeće”. Sustavno i redovito korištenje najmodernije tehnologije u učenju i poučavanju, adekvatna infrastruktura i moderna računalna oprema u svim školama u Hrvatskoj kao i brojne razvijene e-usluge za nastavne i poslovne procese te niz edukacija za razvoj digitalnih kompetencija školskih djelatnika – samo su neke od prednosti koje donosi CARNET-ov program e-Škole, a koji su prezentirani tijekom konferencije.
Jedno od predavanja održao je i Marc Prensky, tvorac pojmova digitalni urođenik (digital native) i digitalni imigrant (digital immigrant), koji je sudionicima konferencije izložio jedan drugačiji pogled na obrazovanje kakvo danas poznajemo te na pristupe učenju i poučavanju koji se danas prakticiraju u najvećem dijelu svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. Za neke futurističan, pomalo radikalan i kontroverzan, Marc Prensky svojim pristupom izaziva tradicionalne pristupe učenju i poučavanju te oko sebe okuplja brojnu zajednicu istomišljenika koji njegove ideje u nekim školama već provode i u praksi. Za njega je učenik u fokusu, a učitelji i tehnologija su tu samo kao mentori i sredstvo provedbe obrazovnog procesa.
Tvorac ste dva poznata pojma – digitalni urođenik i digitalni imigrant. U učionici su učenici kao predstavnici digitalnog domorodca i profesori kao predstavnici pojma digitalni imigrant. Kako ih najbolje integrirati – povremena edukacija nije dovoljna?
Pojmovi su za mene počeli označavati dvije različite kulture, a u svakoj od njih mogu biti mlađe i starije generacije. Te se kulture razlikuju po načinu percepcije tehnologije i njezine uloge u našim životima, pa tako i u procesu učenja i poučavanja. Današnji učenici, koji su odrasli s tehnologijom, na nju gledaju kao na dio sebe, vole se družiti uživo, ali i online, preferiraju timski rad i suradnju, a iznimno im je važna svrha onoga što rade i mogućnost ostvarivanja postignuća. Smatram kako je važno da nastavnici svojim radom u učionicama doprinose osnaživanju učenika, što u određenom stupnju znači i promjenu uvjerenja i dosadašnjeg načina rada, što je kod starijih generacija teško.
Svugdje u svijetu učenike pripremaju za novi način pripreme za budućnost – pa kako bi ta priprema trebala izgledati. Što ona uključuje što definitivno u obrazovnom sustavu moramo napustiti?
Ono što treba napustiti iz starog sustava, po mom mišljenju, je sama ideja "učenja unaprijed" tj. učenja prije nego što se nešto postigne. Učenike danas motivira svrha, a kada ste motivirani svrhom, najlakše ćete usvojiti nova znanja. Danas uz formalne
oblike obrazovanja postoje servisi poput You Tubea, umjetne inteligencije, peer-to- peer veze (i više) koje vas mogu naučiti točno ono što trebate naučiti kada vam zatreba - od popravljanja automobila, rješavanja sukoba do izrade rakete za Mjesec. U svijetu u kojemu se naši mladi kreću "priprema za budućnost" više nije "učenje unaprijed";. Potrebno je znati kako postići i obaviti stvari u stvarnom svijetu. Najbolji način da to učinite jest izvođenje kontinuiranih projekata u stvarnom svijetu koji imaju mjerljiv pozitivan utjecaj na svijet, jer su najbolji pokazatelj budućih postignuća - prošla postignuća.
U Hrvatskoj se u teoriji često spominje promjena paradigme učenja - ona u kojoj je profesor zapravo mentor, a ne onaj koji samo diktira činjenice i zadaje zadatke iz knjige, ali praksa zaostaje. Koji su vaši savjeti učiteljima, profesorima i učiteljima?
Promjena u "paradigmi učenja" je upravo u tome da "učenje unaprijed, u većini slučajeva, više nije potrebno." Umjesto toga, današnji učitelji i profesori trebaju postati treneri projektnih timova. Velika prednost ove promjene jest da treneri koji su djeci potrebni nisu ograničeni na učitelje i profesore. Svaka odrasla osoba s iskustvom relevantnim za projekt može biti trener. Time se znatno povećava broj odraslih koji mogu pomoći mladima da se pripreme za svoju budućnost. Imati mentora za svakog učenika je dobra ideja, a opet, to ne mora uvijek biti učitelj. Ali svim bi učiteljima trebalo dodijeliti učenike za mentore (ili — što je još bolje — učenici bi trebali moći izabrati nastavnika(e) koje žele za svog mentora.) Mentorstvo, bilo jedan na jedan ili u malim grupama, trebalo bi postati jedini posao koji bi učitelji trebali raditi, jer izravno podučavanje cijelog razreda, kako to sada radimo, sada više nije adekvatno rješenje za pomoć djeci.
Kako postignuća staviti u obrazovni kontekst i kako ih na jedinstven način vrednovati u svim obrazovnim ustanovama?
To što se stvari moraju staviti u "obrazovni kontekst" — umjesto u bilo koji kontekst koji najbolje funkcionira — samo je po sebi problem. Važno je osnažiti sve učenike kako bi ostvarili vidljiv i mjerljiv pozitivan utjecaj na neki aspekt svijeta u kojem žive. Odgovarajuća metrika trebala bi biti "prije i poslije". To znači da svaka mlada osoba ili tim trebaju biti u mogućnosti ukazati na nešto - bilo što - i reći: "Vidite to? Prije našeg projekta to nije bilo dobro (ili nije postojalo). Sada, zbog onoga što smo napravili, puno je bolje – kao što možete vidjeti! To je ono što nam treba za budućnost, jer ćemo tada vidjeti da se sve poboljšava zbog onoga što naši učenici rade. Nema potrebe "ocjenjivati" ili "rangirati" ove projekte ili učenike, niti uspoređivati jedne s drugima, sve dok svi učenici i timovi ostvaruju najbolji i najveći pozitivni učinak. Raditi stvari na "ujednačen način"; vrlo je problematičan aspekt obrazovanja. Sada nam je potrebno raditi stvari na individualan i timski način, drugačije za svakoga, osim možda, u najširim obrisima metodologije. U prošlosti to nismo mogli, ali danas možemo.
Što nas čeka u budućnosti – kako ona zapravo izgleda i koja znanja ima učenik budućnosti, a koja učitelj budućnosti?
Ne znamo što će sve doći, ali znamo da ljudi - a posebno mladi ljudi - obično žele pozitivno utjecati. U prošlosti je to bilo teško ili nemoguće. Sada učenici to mogu značajno lakše učiniti uz pomoć digitalne tehnologije. Današnji mladi ljudi mogu učiniti toliko velikih stvari koje nitko prije nije mogao. Među najvećima od njih je povezivanje s kolegama diljem svijeta kako bi se postigle korisne stvari u svjetskim timovima. Socijalizacija i povezanost s vršnjacima i dalje je važna za mlade ljude. Ali, ako za 20 godina škola bude izgledala kao danas - tj. učionice s jednim učiteljem i 20-40 učenika koji rade bilo što - potpuno ćemo iznevjeriti svoju djecu. Ono što bismo trebali potaknuti su svjetski timovi istomišljenika koji neprestano rade na projektima - osobno i virtualno - koji poboljšavaju njihove živote i svijet.
Hoće li škola u budućnosti izgubiti obrazovnu komponentu?
Ako pod tim mislite hoće li škola izgubiti svoju "akademsku" komponentu, rekao bih da, u određenoj mjeri - ali ne u potpunosti. Mislim da će dio akademskog obrazovanja, kakvo mi danas radimo - od osnovne škole do sveučilišta - postati niša. Smatram da akademsko obrazovanje za sve, za koje se neko vrijeme mislilo da je koristan cilj, ispada korisnim samo za neke. Za većinu, uključujući mnoge od naših najpametnijih, akademsko obrazovanje više nije najbolji način da se provede mladost – postignuća u stvarnom svijetu mnogo su bolja. Akademska zajednica je još uvijek korisna za vrste istraživanja koje provodi. Ali čak će i to početi nestajati kako budemo stjecali sposobnosti istraživanja koja su nam potrebna na drugačije i bolje načine.
Umjetna inteligencija je sve raširenija, a učenici postižu sve slabije rezultate u čitalačkoj, matematičkoj i prirodoslovnoj pismenosti. Možemo li uopće isključiti jedno od drugog?
Ono što se sada naziva"umjetnom inteligencijom"; po mom mišljenju pogrešno nazvano zapravo je samo još jedan oblik digitalnog poboljšanja, odnosno prednosti koje digitalna tehnologija donosi ljudima. Ono što trebamo promijeniti su rezultati koje očekujemo od naprednih učenika i kako očekujemo da naši mladi daju korisne, pozitivne rezultate. Sada trebamo očekivati od mladih da na najbolji način iskoriste ta digitalna poboljšanja. Neki učitelji npr. Ethan Mollick, Sveučilište u Pennsylvaniji otkrivaju da korištenjem umjetne inteligencije učenici mogu učiniti 10 puta više i ići 10 puta dalje ili više u istom vremenu. Dakle, moramo ponovno procijeniti što podrazumijevamo pod "jakim" i "slabim"; rezultatima - metode ocjenjivanja koje sada koristimo treba preispitati u novom dobu umjetne inteligencije i osnaživanja. Moramo preispitati što timovi poboljšanih mladih ljudi mogu postići s projektima o kojima odlučuju oni sami, a ne odrasli. Odrasli, koji su prije bili "instruktori"; sada trebaju biti treneri u službi uspjeha učenika. Osim možda u slučajevima sigurnosti, mi odrasli više ne znamo najbolje što našim mladima treba. Pa čak i kada je u pitanju "sigurnost" naše djece, odrasli često više ne znaju najbolje u digitalnom svijetu. Svi imamo mnogo toga za otkriti!