Pretvaranjem hrvatske riječi suosjećanje u psihijatrijsku empatiju suosjećanje je ubijeno

Toga jutra, na uglu Prisavlja i jedne od onih lijepih, pokrajnjih ulica obiteljskih kuća i vrtova, zaustavio se veliki srebrnasti auto. Iz njega je izišao stariji gospodin u elegantnoj Brugi jakni, vesti i hlačama. Možda bi mom redateljskom oku promaknula razvidnost kako su i taj volkswagen kao i odjeća, po riječima ruskoga pisca „vidjeli i boljih dana“, da gospodin nije imao u ruci plastični štap sa štipaljkom na vrhu kakvim gradske radnice u zeleno-bijelim opravama skupljaju smeće oko moje zgrade kad stanari nehotice zamijene kantu za otpatke s prozorom ili balkonom.

Na potpuno praznoj ulici, zastao sam stideći se svoje znatiželje, nespretno poput statista bačenog u kadar na krivo mjesto i bez ikakve upute, pokušavajući odglumiti zašto tu stojim. Okrenuo sam leđa poprištu, brojio sekunde i naoko nehotice osvrnuo sam se točno u času kad je gospodin iz zdepastoga jednookog kontejnera izvukao treću i posljednju plastičnu bocu i pohranio je u svoj prtljažnik.

Prije deset godina snimio sam film „U zemlji čudesa“ u kojem bolesna djevojčica i beskućnik preživljavaju skupljajući boce po kontejnerima. Dobio je „Zlatni Vezuv“ Grand-prix u Napulju, koji je kao grad sirotinje, valjda imao suosjećanja za sirotinju. Od tada je proteklo cijelo desetljeće i kontejner nije hrvatska iznimka, već paradigma. Kao što dobri ljudi u snijegom zametenim šumama ostavljaju hranu za divljač, tako gomile milosrdnih odlažu plastične boce pokraj kontejnera. Gotovo uvijek kad bih u jednoj ruci držao vreću za smeće, a u drugoj plastične boce, ne bih ni stigao položiti ih na tlo, već bi ih dočekale spremne ruke pristojnih gospođa i gospode.

S jednim od njih, profesorom, pročavrljam tu i tamo o Feuerbachu. Stid ga je što skuplja boce, no to je jedini način da on i bolesna supruga prežive. Zato uvijek nosi plastičnu vrećicu sa smećem koje namjerava baciti, kao pokriće zašto je baš tu, na izvoru golog preživljavanja. Danima je vrećica uvijek ista, i u njoj su zgužvani papiri njegovih rukopisa. Dok nas svakodnevno premlaćuju statistikama, utjerujući priznanje kako nam je bolje, to njihovo „bolje“ opredmećeno je i sa tri plastične boce, za koje će profesor filozofije na akciji moći kupiti kilu krumpira.

„Compassione!“ supatništvo, suosjećanje s drugim, „avvicinarsi“, bliskost, približiti se osjećajem, dušom/, jedan je od triju imperativa pape Franje izrečenih na svetoj misi u Svetoj Marti 19. rujna 2017. – Suosjećanje – govori papa Franjo od Jordana do Čilea, od Turske do Kube, kao glas vapijućeg bez kojega bi današnji svijet bio većom pustinjom nego što jest. Riječ je ne samo o temeljnom, već jednom od najplemenitijih ljudskih osjećaja.

Od pape Franje danas pa do četvrtoga stoljeća prije Krista kad Aristotel u svojoj znamenitoj Poetici govori o katarzi, koja se u svim i različitim tumačenjima tijekom mnogih stoljeća, gotovo uvijek svodi na – suosjećanje. Veliki Grk govori o svrsi tragedije koja znači pročišćenje od osjećaja straha i samilosti. Gledajući s bijelih kamenih amfiteatara kako Eshilovi i Sofoklovi junaci pate, ljudi su osjećali strah, ali budući da se to ne zbiva njima, velika su djela budila plemenitu, pročišćavajuću samilost – suosjećanje.

Kad čovjek u kinu suosjeća s nedaćama glavnog junaka, kad mu je žao, kad je ganut, kad plače, kao što je publika, i ne samo ženska, od Indije do Argentine i Japana plakala na svršetku „Oficira s ružom“, to suosjećanje s izmišljenim i nestvarnim likom koji je samo privid svjetla i sjene, barem tih trenutaka, tih sati, čini samog čovjeka boljim. Suosjećanje je ljekovito, makar i ne bilo djelatno. Svakom nesretniku kojemu je teško, kad naiđe na ljudsko biće koje doista s njim suosjeća, lakše je podnijeti nedaće. Svakako je čudesno, plemenito, ali nije i nužno, poput Svetoga Franje dijeliti ruha i blaga siromasima s kojima suosjećaš.

Suosjećanje samo po sebi vrednije je od darova i novca. Urbi et orbi govoriti o suosjećanju kao čovjekovu imperativu može si priuštiti samo Sveti Otac i gotovo nitko drugi a da ne izazove podsmijeh i prezir prema posve staromodnom i naivnom jadniku koji spominje i poziva na nešto u modernome svijetu iščezlo, zaboravljeno i prognano. Prva i posljednja hrvatska vlast koja je ne samo ostvarila obećanja o slobodi, samostalnosti i granicama, te prva i posljednja vlast koja je suosjećala s narodom, bio je prvi povjesničar u povijesti koji je ujedno i stvorio povijest, a zvao se i opet, koje li znakovitosti, Franjo. Doktor Franjo Tuđman. Jedna od tajni njegove karizme bila je i ta što su stradalnici, kao i heroji Domovinskog rata, znali i bili sigurni da s njima suosjeća.

U svih ovih 18 godina nakon njega, suosjećanje se zagubilo po bespućima desetaka tisuća otpuštenih i bijednim mirovinama stjeranih uz kontejner poput mojega profesora. Političke elite kao robovi kapitala i svojih vlastitih apetita i karijera, kojima na duši nije zaštita hrvatskih ribarskih, već vlastitih i prekograničnih klijentilističkih mreža, egzekutirale su svaku mogućnost suosjećanja, koje se smjesta proglasi jeftinim i opasnim populizmom. Najviše što mogu otrpjeti, prevaliti preko jezika i pribilježiti negdje na kraju političkih programa, jest „društvena solidarnost“. U prijevodu, kad kaić s mršavim ulovom pristane uz jahtu, onda njen vlasnik, dok svojom vodenom jurilicom ne ubija nevine po moru, solidaran s ribarom, odustane od zubaca na lešo. Jednako bezobzirna i od svake osjećajnosti cijepljena ekipa u oporbi, ovima na vlasti ne predbacuje da nemaju suosjećanja, već „nedovoljnu socijalnu osjetljivost“, koju su dok su vladali dokazali šutnuvši svoju kvotu od toliko i toliko tisuća radnika na cestu. Kad hoćeš uništiti ono što ti je opasno i ne sviđa ti se, prvi je korak uništavanje imena. Stoga je valjalo lijepu i jasnu hrvatsku riječ suosjećanje, zamijeniti stranom riječju, a glasi „empatija“.

U medijskim raspravama o bešćutnosti današnjega vremena, gdje su poglavito tema djeca i mladi, svi govore o empatiji. Izmjestivši „suosjećanje“ u medicinski naziv, ono se preobražava ne samo u znanstvenu, već gotovo psihijatrijsku činjenicu, te zvuči kao bolest, kao dijagnoza. I onda se kao u velikim i starim filmovima dogodi čudo veličanstvenoga obrata; kad nas poput poplave i najezde pošasti zadesi seoba naroda, nepregledne povorke bijednika, svi ti siromašni starci i starice po nekada prebogatim slavonskim šorovima, ne gledaju taj egzodus iza plotova, skriveni iza zavjesa, već tim ljudima i njihovoj djeci iznose i daruju sve što imaju. Kad se pronese glas o nekom teško bolesnom djetetu kojem država neće i ne želi platiti liječenje, uvijek ista sirotinja naziva i daruje tri kune. To je finale tog filma, to je suosjećanje pape Franje, to je Aristotelova katarza, to je jednostavno rečeno hrvatski hepiend.