Prihvaćanjem TTIP-a u ovom obliku EU bi postao 51. američka savezna država

Da ta Europska unija stvarno nešto vrijedi, već bi Amerika u nju ušla, komentirao je Dule Pacov, tragikomičan glavni junak srpske TV serije “Vratit će se rode”. Iako se izjava na prvu loptu čini besmislenom i idiotskom, tijek događaja posljednjih godina pokazuje da je Dule Pacov ipak bio na dobrome tragu. Amerika još nije ušla u EU, ali bi EU uskoro mogao ući u Sjedinjenje Američke Države. I to preko sveprisutnog TTIP-a.

Svi danas govore o TTIP-u, ali malo tko zbilja razumije o čemu je tu doista riječ. Svijet se kao po običaju podijelio na dva tabora – u gorljive aktiviste (i slijeva i zdesna) koji su žestoko protiv i kojima se diže kosa na glavi na spomen TTIP-a. S druge strane tu su poduzetnici i politička elita koji pod svaku cijenu žele progurati TTIP argumentirajući da on donosi veću trgovinu, proizvodnju, rast BDP-a i bogatije građane na Starom i Novom kontinentu.

Investitor iznad svega

Što je uopće taj famozni TTIP?

Partnerstvo za transatlantsku trgovinu i ulaganja (Transatlantic Trade and Investment Partnership) sporazum je kojim SAD i EU nastoje postići dogovor o pojednostavljivanju međusobne trgovine i ulaganja. Zanemarimo li britanske liberalne ekonomiste iz 19. stoljeća koji su se prvi zalagali za bescarinsku trgovinu s dvije strane Atlantika, nove korijene transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva između SAD-a i EU nalazimo početkom 1990-ih nakon pada Berlinskoga zida. Njemačka kancelarka Angela Merkel 2006. je godine ponovila inicijativu nakon propasti svjetskih trgovinskih pregovora u Dohi. SAD i EU zajedno predstavljaju oko 50 posto globalnog BDP-a, 33 posto svjetske trgovine robama i 42 posto svjetske trgovine uslugama. Postoji niz trgovinskih sukoba dviju sila, ali ti sporovi čine samo dva posto ukupne trgovine. Prostor slobodne trgovine između dvije strane predstavljao bi potencijalno najveći regionalni sporazum o slobodnoj trgovini u povijesti.

Govoreći u veljači 2013. godine o stanju nacije, američki predsjednik Barack Obama prvi je put upotrijebio izraz TTIP i objavio da će trgovinski sporazum s EU progurati do kraja svog mandata, koji istječe krajem ove godine. Idućeg dana Obama i tadašnji predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso predstavili su svoje planove za TTIP. Veliki gospodarski uzlet Kine bio je glavni okidač da SAD i EU kao prioritet u svojim odnosima proglase TTIP i krenu u njegovu realizaciju pod svaku cijenu. Amerika i Europa ovime žele postići povećanje trgovine i broja novih radnih mjesta osobito u područjima poput energetike, nanotehnologije, biotehnologije i informacijsko-komunikacijskih tehnologija koji mogu ubrzati rast na obje strane, osobito, kako ističu, malih i srednjih poduzeća. U lipnju 2013. godine svih 28 zemalja EU dalo je mandat Europskoj komisiji da u njihovo ime ispregovaraju TTIP. Od srpnja 2013. godine, kada su u Washingtonu održani prvi pregovori europskog i američkog izaslanstva do 29. travnja ove godine, održano je 13 krugova pregovora. U jesen je predviđeno da se usuglase i zadnje sporne točke i izglasa TTIP, prozvan i trgovinskim NATO-paktom. No čini se da od toga neće biti ništa.

Od samog početka pregovori su se odvijali iza zatvorenih vrata, što je odmah izazvalo sumnje u iskrenost namjera, prije svega s američke strane. SAD kao najmoćnija sila svijeta u svim pregovorima želi nametnuti svoj sustav vrijednosti. Te su se sumnje pokazale opravdanima nakon što je prije deset dana Greenpeace Nizozemske objavio tajne dokumente iz pregovora o TTIP-u. Ti dokumenti pokazuju da europska strana popušta Americi po pitanjima hrane, zaštite okoliša, klime, pogodovanju korporacijama...

Foto: Reuters/PIXSELL

Jedna od spornijih točaka u pregovorima jest da Amerikanci inzistiraju na svom “principu rizika”, protiv europskog “načela opreznosti”. U Americi se smije koristiti sve dok se ne dokaže da je štetno – kao u pravosuđu, svi su nevini dok im se ne dokaže krivnja. U Europi pak vrijedi princip – smije se koristiti samo ono za što je već dokazano da nije štetno. Vodeći se principom rizika, američki proizvođači hrane smiju, za razliku od europskih, koristiti hormone, pesticide i druge tvari. SAD dopušta genetski izmijenjene organizme (GMO) koji su u Europi pod strogom kontrolom. Američki pregovarački tim pokušava europskome nametnuti i svoj standard – da se svježe pileće meso dezinficira u kloru.

Normalno je da se najveća buka oko TTIP-a digla zbog hrane, ali dosta je značajna i težnja Amerike da u Europu pretoči i svoj odnos prema investitorima. Poznato je da su u Americi ulagači kasta iznad svih i posebno zaštićena vrsta. Taj model pokušavaju TTIP-om prenijeti u Europu. Ulaganja su pokretač rasta i razvoja bez obzira na to odakle dolaze i svi ulagači moraju biti maksimalno zaštićeni. Da bi se odobrovoljilo ulagače koji još nisu ulagali da ulažu, treba im unaprijed osigurati cijeli proces i omogućiti jednostavan izlazak iz svake situacije. Ponekad, kad vlada promijeni uvjete poslovanja koji nisu postojali pri ugovaranju ulaganja (osobito ako nije riječ o velikom ulaganju i ako je do ugovaranja ulaganja došlo s aktivnom ulogom vlade ili neke agencije koja je predstavlja), sporovi protiv vlade/države ne mogu imati učinak pred uobičajenim sudištima jer su promjene zakona legitimne. Potreban je nekakav forum poput arbitraže na kojem bi se mirile suprotstavljene strane, utvrđivala šteta i mogućnost odštete. U ovakve situacije mogle bi se svrstati situacije poput raskida ugovora o gradnji autoceste prema Splitu s Bechtelom (što je završilo regularnim sudskim postupkom), uplitanje Vlade u plinsko poslovanje Ine, promjene zahtjeva za ulaganjem telekomunikacijskih poduzeća i povisivanjem telekomunikacijskih koncesija. U Americi su, za razliku od EU, uobičajeni privatni sudovi koji u mnogim slučajevima arbitriraju u korist investitora. Pristane li Europa na takav model, izvjesno je da će investitori (prije svih multinacionalne kompanije) biti ispred države.

Pravilo ‘America first’

Velik problem u pregovorima o TTIP-u predstavlja i javna nabava. Iako su i EU i SAD potpisnici WTO-ova multilateralnog Sporazuma o javnoj nabavi, koji je stupio na snagu 1996. godine, a izmijenjen je i dopunjen 2012., i kojim su se oni obvezali na provođenje poštenog i nediskriminatornog postupka javne nabave u nabavama iznad propisanih pragova, još postoji značajna neravnoteža između EU i SAD-a u mogućnosti pristupa tržištu, odnosno otvorenosti tržišta javne nabave za inozemne natjecatelje. U SAD-u na javnim natječajima vrijedi pravilo “America first” – zakonski se preferiraju američki ponuđači, što bi u odnosu SAD – EU narušilo pošteno nadmetanje.

Kritičari upozoravaju da bi pregovori o TTIP-u mogli ugroziti i javna dobra. Strahuje se da bi se mogao otvoriti put privatizaciji voda, šuma i drugih javnih dobara. U Europi su zabrinuti i zbog američkih farmaceutskih tvrtki. Američki proizvođači po svojoj volji formiraju cijene lijekova pa bi s TTIP-om oni u EU mogli poskupjeti.

Tko je na kraju u pravu – oni koji su za ili oni koji su protiv TTIP-a? Sve je izvjesnije da TTIP kakav je dosad ispregovaran neće proći. I doista, čini se da bi se s ovakvim TTIP-om, po mjeri Amerike i diktatu kapitala, Europsku uniju moglo proglasiti 51. državom SAD-a.

– Ako američka strana bude i dalje inzistirala na snižavanju europskih standarda, Francuska neće potpisati TTIP – poručio je francuski predsjednik François Hollande. Slično govori i talijanski premijer Matteo Renzi. Čak se i u Njemačkoj, koja bi imala najviše koristi od TTIP-a, zbog goleme trgovinske razmjene s SAD-om, u posljednje vrijeme spominje “TTIP light” – razvodnjena američka verzija iz koje će biti izbačeni svi dijelovi kojima se narušavaju europska tradicija i način života.

A zasluge za ovo svakako treba pripisati građanima koji su se organizirali (u Europi je 3,2 milijuna ljudi potpisalo peticiju protiv tajnog TTIP-a) i pokazali da se tako krupne promjene koji zadiru u život svakog čovjeka ne mogu raditi iza njihovih leđa.