Prijedlozi za očuvanje sjećanja, ali i način obrazovanja mladih

Nakon što je predsjednik Vlade Andrej Plenković najavio da nas u “drugoj fazi” očekuju preporuke Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima radi cjelovitog zakonskog rješenja koje će Vlada predložiti Saboru, ponovno su ciljevi rada Vijeća u prvom planu. I prije nego što je osnovano neki su zaključili da mu je uloga biti “smokvin list” za Vladinu politiku nečinjenja ili “alibi za rehabilitaciju NDH” izjednačavanjem dvaju totalitarizma, komunizma i ustaškog fašizma. Iako se u samoj odluci navodi da, “ne relativizirajući kršenja ljudskih prava, Vijeće će uvažiti razlike koje su postojale između pojedinih oblika nedemokratskih režima”. Sam predsjednik Vijeća akademik Zvonko Kusić nije ništa otkrio o radu Vijeća, tek je rekao da se pojedinačnim slučajevima poput HOS-ove ploče neće baviti jer je njihova uloga dati sveobuhvatnu preporuku koja bi trebala barem ublažiti ekstremna stajališta, nekritičnost i manipulacije zbog kojih živimo u prošlosti.

Vijeće neće donositi pravila, dekrete, kurikul ili propisivati povijest, pa ni ocjenjivati događaje i ličnosti, već će donijeti smjernice koje se mogu, a ne moraju prihvatiti – to će ovisiti o snazi njihove argumentacije. Vijeće bi se trebalo odrediti prema bivšim režimima i vrijednostima antifašizma i Domovinskog rata. I predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus za Novi list prekjučer je rekao da totalitarizme treba razlikovati, jedno su rasni zakoni, a drugo progon političkih protivnika. I Stjepan Mesić je svojedobno nešto slično rekao ustvrdivši kako fašizam i komunizam nisu isto.

Akademik Davorin Rudolf za Vijenac u tekstu “Je li komunizam jednako zlo kao i fašizam?” i sam sažima bitne doktrinarne razlike, ali u praksi, zaključio je, komunizam se pokazao i većim zlom. Rudolf ističe kako je motiv borbe protiv veličanja triju velikih totalitarizama 20. stoljeća u sprečavanju i suzbijanju uporabe njihovih autoritarnih, diktatorskih i totalitarnih metoda vladanja te da ih stoga treba na isti način politički i moralno proskribirati. Ističe i da je među njima bitna razlika u tomu što je nacizam kažnjen, preživjeli su se pokajali ili su prihvatili opću katarzu, platili su ratnu štetu, dok je nakon svega što je komunizam učinio,najstrašnije to da “komunisti ne priznaju svoje zločine i nema u njih ni kajanja, ni katarze, ni lustracije, ni zabrane zločinačke zvijezde petokrake”.

Treba li mijenjati nazive ulica i trgova koji nose ime po ličnostima koje su obilježile fašizam i komunizam?

Vijeće bi se trebalo odrediti treba li buduće izmjene naziva zakonski regulirati ili prepustiti lokalnim politikama i građanima kao i do sada. Što znači, dolaskom SDP-a na vlast u Zagrebu vraća se i Tito. U svakom slučaju, to bi u konačnici riješio Ustavni sud. A slovenski je ustavni sud 2011. zabranio ljubljanskom gradonačelniku Zoranu Jankoviću da grad novu ulicu nazove po Titu jer to ime ne simbolizira samo oslobođenje današnjeg slovenskog teritorija od fašističke okupacije “nego je i simbol poratnog totalitarnog režima koji je obilježen grubim kršenjima ljudskih prava i temeljnih sloboda”. Stare nazive po Titu prepustili su na volju građana pa im je prigovorena nedosljednost.

Trebaju li nam zabrane?

Biskup Mate Uzinić je dobro primijetio na primjeru pjesme “Ustani, bane” čemu vode zabrane jer je (potajice) pjevana dok je u bivšem režimu bila zabranjena, a danas kad se može slobodno pjevati, više je nitko ne pjeva. Represija potiče bunt i inat, osobito kod mladih. Ipak, očito nije dovoljno samo izvaninstitucionalnim metodama društvene osude sprečavati propagandu bivših totalitarizama. Osobito je to nužnost kad je isticanje takvih obilježja usmjereno na poticanje diskriminacije, mržnje i nasilja, što u svojim zakonodavstvima i zbog međunarodnih obveza ima većina zemalja. Druga je stvar bi li važeće zakone, osobito Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira trebalo osuvremeniti i učiniti manje “gumenima” u praksi, možda i kroz navođenje primjera zabranjenih pozdrava, simbola... Vijeće bi trebalo odrediti okvire takve represivne edukacije koja je i po praksi Eurospkog suda za ljudska prava opravdana samo kad za to postoji nužna društvena potreba.

Treba li sankcionirati svako javno izlaganje totalitarnih obilježja (simbola, zastava, odore, poruka, pjesama, ličnosti...) i izvan nasilnog, zločinačkog konteksta?

Neke zemlje ne sankcioniraju izlaganje nacističkih simbola (Kanada, SAD, pa i Izrael), dok neke to čine (Njemačka, Francuska, Austrija...), dok zemlje istočne Europe zabranjuju i komunističke simbole, čak i drugih zemalja, pa bi tako mahanje zastavom socijalističke Hrvatske kao nedavno u Zagrebu, u Ukrajini bilo kažnjeno. Prema zajedničkom mišljenju Venecijanske komisije i OESS-a, države ne moraju spriječiti upotrebu simbola i propagande totalitarističkih ideologija. Ali mogu. Ako uvedu zabranu, ona mora biti jasno propisana zakonom, mora imati legitiman cilj i mora biti nužna. Je li nužno zabranjivati simbole i poruke na nadgrobnim spomenicama ili je civilizacijski doseg da se poštuje dio identiteta pokojnika ili su važniji osjećaji živih?

Europski sud za ljudska prava je mađarskim sudovima prigovorio što nisu ocjenjivali nužnost zabrane petokrake, a zakonodavcu što nije vodio računa da je to i simbol radničkog pokreta te da je zabrana nepotrebna 20 godina nakon pada bivšeg režima. Dakle, petokraka bi se mogla zabraniti samo u komunističkom i JNA kontekstu. Vrijedi li to i za grb HOS-a? Simbol vojnog zrakoplovstva Finske ima žutu svastiku koja se nalazi i na zastavi finskog predsjednika. ESLJP tumači da se ljudska prava i slobode ne mogu ograničavati pod diktatom stvarnih ili prividnih javnih osjećaja. Vrijedi li to i za pozdrave s kojim su potpisivane smrtne i druge presude žrtvama totalitarnih režima, što znači jednako i za pozdrav “smrt fašizmu, sloboda narodu”?