Pušku na rame stavila je kada joj je bilo samo 20 godina. Granate su rušile njezin Osijek, neprijateljski meci ubijali su joj prijatelje. Uskočila je stoga, kaže, u odoru HOS-a i branila svoj grad. Ivana Šojat bez zadrške govori o svojim danima u toj postrojbi. Istodobno, pak, jasno poručuje: ne smijemo mrziti, mržnja nas zadržava u mraku u kojemu vidimo samo čudovišta.
– U vojsku sam stupila nakon što sam gledala silne emisije na beogradskoj televiziji, gdje se sve Hrvate redom prozivalo ustaškim bojovnicima. Kako starica ubijena u Lovasu može biti ustaški bojovnik? Strahovito me je to iritiralo. Kod mene se javio bunt. Nisam mogla, nisam htjela samo promatrati kako ruše naše gradove, pale naša sela, ubijaju naše ljude, samo se zgražati nad velikosrpskom agresijom.
Prvo sam se prijavila u tadašnju mjesnu zajednicu na Sjenjaku. Međutim, tamo me nisu baš jako ozbiljno shvaćali. Bila sam, eto, sudbom kletom žena, a po nekima, žena zna samo kuhati kavu i tipkati na pisaćem stroju. U HOS-u su me prihvatili kao vojnika, kao ratnika, a ja sam baš to htjela, bila sam puna bunta, jedino mi je bilo važno pridružiti se obrani domovine – započinje Ivana Šojat, poznata književnica koja je na lokalnim izborila u svibnju zakoračila i u aktivnu politiku. Bila je, podsjetimo, uzdanica HDZ-a u utrci za čelnika Osijeka.
Kad bih se tih teških ratnih dana budila zorom, prva joj misao nikad nije bila, kaže, “Idem se boriti za pozdrav!”. Išla se, ističe, boriti za Hrvatsku.
– Što se pozdrava “za dom spremni” tiče, ne možemo zanijekati i zaboraviti činjenicu da se on koristio za vrijeme mračnog dijela hrvatske povijesti od 1941. do 1945. To se ne može ničim izbrisati. Druga je stvar kontekst u kojem se taj pozdrav na grbu postrojbi HOS-a koristio u vrijeme Domovinskog rata. Ja mogu jamčiti, što se mojih suboraca i mene tiče, da se mi 1991. nismo borili za pozdrav, već za svoju domovinu, borili smo se za opstanak, za očuvanje. Nismo išli u agresiju, nismo upadali na tuđi teritorij, samo smo doista branili svoje. Ja sam se tada smatrala pripadnicom hrvatske vojske, prvenstveno – ističe.
Kompleksnost povijesti
U Jasenovcu je, nastavlja, od 1941. do 1945. “nedvojbeno, i to nitko ne može zanijekati, pogubljeno na tisuće ljudi”.
– Oko brojki postoje prijepori, no da je i samo jedan ubijeni, ubojstvo je ubojstvo i ne može se preko njega prelaziti. Ubijani su ondje Židovi, Srbi, Hrvati koji su bili protivnici Pavelićeva režima, to ne možemo zaboraviti. Isto tako, ne možemo zaboraviti ni da su 1991. na tom području izginuli hrvatski branitelji, pripadnici HOS-a suprotstavljajući se velikosrpskom fašizmu. To je taj problem, ta kompleksnost povijesti. Jedan događaj u povijesti, jedan zlokoban događaj ne može izbrisati prethodni. I moramo konačno imati suosjećajnost i pijetet prema svim žrtvama, bez obzira na ideologije, boje, etničke pripadnosti.
HOS-ov grb je priznat kao takav i ne može ga se uklanjati nekakvim političkim odlukama, treba se to pravno riješiti. Kao što se zakonski – što Vlada i najavljuje – trebaju regulirati simboli svih totalitarnih režima, pa tako i komunizma. Suvremena hrvatska država se nipošto ne temelji ni na „maršalu Titu“ ni na „srpu i čekiću“. No dokle god postoje dvostruki kriteriji, dokle god se jedna strana osjeća zakinutom, nećemo imati mira. A mir nam je nužan kako bismo konačno krenuli u budućnost i iskopali se iz tih ‘40-ih, iz Prvog svjetskog rata i svih ratova, moramo konačno početi živjeti u miru – poručuje Ivana Šojat.
Kontekst je sada drukčiji
Ivana Šojat ne smatra da je HOS remetilački faktor danas u Hrvatskoj. Dogodio se, navodi, jedan apsurd, neki “kojima očito odgovara nemir, kaos, stvorili su ozračje, s jedne strane, kao da je samo HOS branio Hrvatsku, a s druge, kao da su se pripadnici HOS-a borili za nekakav fašizam, a ne za demokratsku Hrvatsku”. Za našu su se domovinu borili, ističe, i vojnici u drugim postrojbama, kojima je pripadala velika većina hrvatskih branitelja, ali i vatrogasci, liječnici, medicinske sestre, električari koji su se penjali i popravljali pokidane vodove, trgovci, pekari, diplomati, novinari koji su izvještavali s ratišta...
– Nije samo HOS branio Hrvatsku. Izginuli su mladi dečki za kojima beskrajno žalim, ali nemojmo to raditi, opet stvaramo razdor unutar samih postrojbi i dragovoljaca. Hrvatsku su branili i pripadnici MUP-a, i oni su ginuli. I pripadnici Narodne zaštite. Moramo konačno odustati od podjela. Svi smo tu i svima nam je u interesu dobrobit Lijepe Naše – rezimira ona.
Ni samoj joj, priznaje, nije bilo lako okrenuti se budućnosti i nastaviti dalje nakon ratnih užasa.
– Kad vam netko nanese veliku bol, tugu, prva je faza agresivnosti, u kojoj se najčešće javlja mržnja. To se dogodi. Ne smijemo zaboraviti kontekst 1991., kada su nas klali, progonili, kada je i moj Osijek teško trpio. A puno nas je zaboravilo kako je to bilo. I mene je tada, 1991. i 1992., obuzeo osjećaj mržnje, ja se to ne stidim priznati. Doista je bilo teško ne pokleknuti pred tom težnjom da na ljude kolektivno natovarimo krivnju i odgovornost.
Ali moramo dalje. Ne može cijeli jedan narod biti odgovoran za nešto počinjeno. Ja sam nastavila dalje. Ne možemo mrziti, mržnja je uteg koji nas zadržava na vrlo ružnom mjestu, na mjestu mraka gdje vidimo oko sebe samo čudovišta. Ljudi ipak nisu čudovišta – stav je naše sugovornice.
U doba dok je oko Osijeka sve gorjelo, a po gradu tutnjalo posvuda, kada bi s legendarne Žute podmornice, radija koji je tada “žario i palio” Osijekom, pustili Thompsonove “Čavoglave”, njima bi, otvoreno kaže, sunce zasjalo.
– Iskreno govoreći, u vrijeme agresije na Hrvatsku, kada smo imali plimu srceparajućih, žalobnih tužaljki i pjesama koje nariču nad gubitkom zemlje, sunca, ljudi, Thompson se, htjeli mi to priznati ili ne, pojavio kao ohrabrenje da izdržimo. “Čavoglave” je bila pjesma koja je nama tada dizala moral, što god o njemu neki danas mislili, on je nama u to vrijeme bio zraka sunca. I mislim da će to, ako su iskreni, potvrditi svi oni koji su bili u rovovima i oni koji su bili u podrumima. Kontekst je sada drukčiji, sve se mijenja. Ali ne možemo zanemariti tu činjenicu. U ratu je silno važno održavati moral, nadu da se možemo oduprijeti i da ćemo na kraju pobijediti. Što smo i uspjeli! – navodi.
Priznata je i nagrađivana književnica, zaposlena je, inače, u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Kada je Zlatko Hasanbegović zasjeo na čelo Ministarstva kulture, ona je, ne skriva to ni danas, stala uz njega i pružila mu podršku. Učinila je to, objašnjava, jer je “razvila vrlo jaku alergiju prema svim hajkama”.
– Vidjela sam da je protiv njega a priori ustala gomila ljudi, osobito nakon što je iz arhiva izvučena njegova fotografija s HOS-ovom kapom na glavi iz 1994. u Splitu. To je nalikovalo na kamenovanje. Alergična sam na to. Zamolila sam javnost neka mu daju šansu da se iskaže kao ministar. Na žalost, od silnih tih udaranja, napadanja od kojih se on branio, i nije baš uspio puno toga napraviti jer je radio u nemogućim uvjetima. Međutim, ne sviđa mi se njegova potreba da produbljuje podjele, da se raspiruju stare, prošle napetosti, i da svima, i nama hrvatskim braniteljima, dijeli lekcije iz domoljublja. Ne vidim svrhu tome. Jedino iskrenom osudom svakog totalitarizma i poštovanjem svih žrtava možemo graditi Hrvatsku bez suvišnih podjela, kako bismo bili okrenuti budućnosti i izazovima koji su pred nama.
Istina na prvom mjestu
Suočavanje s prošlošću, otkrivanje istine, zadovoljština žrtvama... to su preduvjeti da poruka sjećanja u nas zaživi kao europska i općecivilizacijska vrijednost. Istina je jedini put, ali zato da zatvorimo stranice povijesti i društvo oslobodimo suvišnih podjela, a ne da ih produbljujemo i od njih politički profitiramo. Ne pristajem na to da Hrvatska 2017., nakon pobjede u Domovinskom ratu i zajedništvu svih hrvatskih branitelja, ima podjelu na ustaše i partizane. To nije u skladu s potrebama ovoga društva. Na žalost, kod dr. Hasanbegovića ne vidim okretanje budućnosti – iznosi ona.
Članica je HDZ-a još od 90-ih, no sve do lokalnih izbora u svibnju, nije bila politički aktivna. Upita li ju se je li desničarka, odgovorit će kako je ponajprije iskreni domoljub.
– Više sam desni centar, nisam isključiva, na prvom mi je mjestu istina i nikada neću zbog ideoloških određenja odstupiti od svoje potrebe i želje da uprem prstom u istinu, odnosno u nepravdu. Baš zato sam za jedne „ustaša“, za druge „prodana duša i udbašica“. Volim istinu i mislim da bi to tako trebalo funkcionirati. Dakle, jesam katolikinja, domoljub sam, ali takvo moje određenje apsolutno ne isključuje vrlo liberalan pogled na svijet koji me okružuje – naglašava.
Politika je nije omela da piše – njezin novi roman Ezan svjetlo dana trebao bi ugledati sredinom iduće godine.
-
Novinari = lešinari 🦅🦅🦅