Priznajte da ste se prešli i poslije će sve biti dobro!

Da se Alexander Fleming toga jutra 28. rujna 1928. godine, netom nakon svitanja, osjećao izdanim i razočaranim što mu je u Petrijevoj posudici pokus sa stafilokokima pokvarila gljivica iz roda Penicillinum i da je, ljutit, njen sadržaj izlio u zahodsku školjku, ne bi 1945. godine osvojio Nobelovu nagradu za medicinu. A i ta je nagrada nebitna s obzirom na to koliko je penicilinom spašeno života ranjenika u II. svjetskom ratu. Tek usput njegovo je otkriće revolucioniralo medicinu i liječenje.

Istraživači kao zamorci

To je odličan primjer za istraživanja Kevina Dunbara sa Sveučilišta u Torontu. Njegov su laboratorij bila četiri biokemijska laboratorija na Sveučilištu Stanford, a njegovi zamorčići bili su istraživači sami. Jesu li točne filozofske teorije, od Aristotela do Karla Poppera, o tome kako nastaju znanstvena otkrića? Dunbaru nisu bile po volji dogme o sedam stadija na putu do znanstvenog otkrića iz udžbenika jer je slutio da nema znanstvenoga prodora koje se ponajprije drži obveznih konvencionalnih puteva. Nije vjerovao ni onima koji govore da ih pokreće “ljubav prema istraživanju”. Zato je odlučio in vivo istražiti istraživanja i istraživače. Obavljeni posao donio mu je naslov psihologa znanosti.

To je mlada disciplina: tek je 2006. godine u Ciudad de Méxicu utemeljna prva njihova udruga, a prvi je broj njihova znanstvenog časopisa Journal of Psychology of Science and Technology Springer izdao u ožujku 2008. Izlazi dvaput na godinu i zasad je jedini svoje vrste.

– Kad bih se danas, s ovim znanjem, upuštao u to, sigurno bih još jednom razmislio. Ni danas nisam previše sretan time što sam otkrio – kaže Dunbar.

Od znanstvenika je zatražio potpuni i neograničeni pristup svima u svakome trenutku. Oboružao se magnetofonima, kamerama i svim ostalim pomagalima potrebnima za bilježenje aktivnosti svojih ispitanika. Zanimalo ga je sve: kako pišu prijedloge za stipendiranje, zavirivao im je u bilješke, prisluškivao neformalna dogovaranja u zahodima i formalna na tjednim izvješćima o napretku.

– Znanstvenici počinju s ushićenjem i prilično razrađenim teorijama o nečemu što trebaju provjeriti u laboratoriju. Ali se upravo u laboratorijima te teorije raspadaju. Više od polovice, a u nekim laboratorijima čak 75 posto rezultata pokusa nije odgovaralo onome što se očekivalo u teorijama – otkrio je svoju statistiku koju pri pisanju molbi za financiranje istraživanja znanstvenici nikad ne bi citirali. Stvarnost zna biti još poraznija, priznaju nam astrofizičar Dario Hrupec i teorijski fizičar Saša Ceci s Instituta Ruđera Boškovića.

Kako, dakle, u neki plan, kojim se traži novac za istraživanje, uvrstiti da će jednomjesečni napor propasti? A hoće! Što kada se rezultati protive početnoj hipotezi, a mecena očekuje rezultat? Što ako se istraživanje u koje se kreće elegantnim teorijskim modelima, temeljitim opisima što je sve potrebno od opreme u laboratorijima da se otkrije istina i ambicija se podupre još dobro razrađenim kontrolnim pokusima, a rezultati učine da se sve raspadne?

Znanstvenici su neznalice

– Znanstvenici nisu neuredni. Ako neki i ne cijene svoj napor, najčešće su vrlo obzirni prema istraživačima suradnicima. Gotovo je svako laboratorijsko istraživanje pomno pripremljen posao. Istraživao sam laboratorije najvrsnijih, prvaka svojih područja znanja, ali je statistika neumoljiva. Opovrgavajući modernog filozofa Thomasa Kuhna, koji kaže da se u “normalnim istraživanjima prije izvedbe pokusa unaprijed zapravo zna sve, osim možda najezoteričnijih pojedinosti”, Kevin Dunbar se i sam našao u nebranu grožđu. Objašnjava da znanstvenici i sebi rijetko priznaju da istražuju ono što je i njima nepoznato. A vlastitom neznanju i najnačitaniji rijetko unaprijed mogu odrediti opseg.

Kako se ponašaju kad se pokaže neočekivani rezultat? Proglase da su pogriješili. Većina nastavlja po istom obrascu: najprije okrive metodu. Možda je stroj zatajio ili je enzim u pokusu predugo stajao. Pokus se tada vrlo pažljivo ponovi. Ako se “pogreška” nekim čudom tada ponovi – tek slijede prave muke. Jednom će morati otkriti i da je “poželjan” rezultat u ponavljanjima nastao kao rezultat stvarne pogreške, a i u čemu je ona bila.

Teoretska anomalija, međutim, ponavljanjem rijetko nestane. Dunbar taj korak istraživanja naziva “fazom konzistentne inkonzinentnosti”. Ovisi o tome koliko se takvih podataka pojavljuje usporedno – ako bi se svaki provjeravalo, istraživanja nikada ne bi završila. Zato je u dramskom obratu istraživanja hitno potrebno razabrati što je zanimljivo da se istraživanje nastavi, a što će se odbaciti kao neperspektivno. Ovdje odlučujuću riječ ima ono što psiholozi ne vole: intuicija koja velike znastvenike čini velikima.

Dunbar tvrdi da vrlo često znanstvenici donose loše odluke. Prva je što su, za ljubav svoje teorije, neprihvatljiv rezultat spremni zanemariti. Druga je da će birati između putova koji “mirišu” na spektakularan znanstveni rezultat ili put kojim bi financijaš bio zadovoljan. Nije bio u prilici imati posla sa znanstvenicima koji bi svoj rezultat krivotvorili, ali ima i takvih. To su štetočine koje će znanost ipak jednom razotkriti, ali će propasti napori koji su ulagale generacije znanstvenika u granu koja se pokaže trulom.

Jedna od takvih grana je frenologija. Iako je stara grčka “znanstvena” predaja o obliku glave koji određuje psihološke karakteristike pojedinca oživljena sredinom XVIII. stoljeća, njome su se još sredinom XX. stoljeća služile belgijske kolonijalne vlasti u Ruandi i Kongu. Frenološke ordinacije država Michigan počela je oporezivati tek od 2007. godine iako je već bilo obilje čakj i komičnih dokaza da je to pseudoznanost.

Kevin Dunbar kaže da je sklonost razuma da se odupire anomaličnoj informaciji prirodan. Dobri znanstvenici vrlo rano sami sebi priznaju da ne mogu biti objektivni. Ako s proturječjem možemo živjeti, najradije ga pometemo pod tepih i nastavimo juriti za glavnim ciljevima. A tako upadamo u klopku da se pogreške nastave gomilati.

Organ cenzure je u glavi

Da bi provjerio kako razmišljaju mladi, navodno neopterećeni studenti, Dunbar je dodiplomcima koledža Dartmouth prikazao  dva videa slavnog pokusa Galilea Galileija s lopticama u vakuumskoj cijevi. U prvom se velika i mala lopta u njoj padale istom brzinom, a u drugom je veća lopta padala brže. Pitao ih je: koji pokus više odgovara stvarnosti?
Većina bi se odlučila za drugi pokus. Ispitanici su nosili “kacige” sa senzorima za EEG pa, kad bi im Dunbar rekao da su odabrali pogrešan video, na ispisima, ali i na fMRI-ju, vidjela bi se tipična reakcija s navalom krvi u područje ispod čeonog režnja ACC kojim se percipiraju pogreške i proturječnosti, neurološki događaj koji znanstvenici među sobom nazivaju ciklus “O, sranje!”.

Sa studentima fizike taj se fenomen dogodio u trenutku kad su vidjeli netočan video. Bilo bi netočno, tumači Dunbar, studente kao buduće istraživače optuživati za istraživački nepismenost ucijepljenu dogmatičkim obrazovnim sustavom premda bi i to vrijedilo istražiti. Dio mozga znan kao dolsolateralni predčeoni korteks (DLPFC), koji se zajedno s AAC-om u odrasloga čovjeka posljednji razvija u punu anatomsku funkciju, ubojica je tih “nepoželjnih” činjenica. DLPFC je neka vrsta cenzora koji nam omogućuje da preživimo u šumi podataka. Ljudi s oštećenim DLPFC-om teško se koncentriraju jer u mnoštvu informacija ne razabiru važno od nevažnoga.

– Dobar će znanstvenik hladnokrvno računati na sve psihološke klopke u koje može upasti. Iako tzv. običnim ljudima poneki dokazano dobar znanstvenik može djelovati emotivno nezreo (ali to je tek stereotip), njih je iskustvo natjeralo da vježbaju hrvanje sa svojim predrasudama. Malo je takvih – komentira Kevin Dunbar.
Zato je i izradio recepte za to kako da se frustracije lakše premoste.

Pet koraka da se najbezbolnije riješi frustracija kad se čini da je sve krenulo naopako

• Imajte na umu da se iz pogreške mogu izvući zaključci koji vode prema istini. Neočekivani se rezultati događaju, a uloženi napor nije uzaludan. Emotivna reakcija obično skrije rješenje.
• Pitajte se zašto se rezultat doima kao pogreška? Čemu se u vašoj teoriji ti podaci protive? Možda je greška u hipotezi, a ne u samome pokusu? Njega ionako morate ponoviti pa imate vremena...
• Objasnite nestručnjaku, ili barem znanstveniku s drugoga područja, što ste htjeli postići, a u što se izvrgnuo pokus. Čim ste prisiljeni pojednostaviti problem, možda ste blizu i samom rješenju.
• Potičite u suradnika različite, pa i najluđe pretpostavke koje odudaraju od osnovne zamisli. Bolje ćete razumjeti vlastite. Ako svi govore istim jezikom, upada se u istu pogrešku.
• Normalno je što razum “skriva” informaciju protivnu našoj zamislili. Zato smo uvijek pristrani u korist svojih teorija. Budite toga svjesni jer ste greškom možda upravo otkrili nešto drugo!