Prof. Vrca objasnio cijepljenje protiv virusa: Zaraženi je opasnost, ali i cijepljeni nije bezopasan

Priča kaže da je neposredno nakon atentata na Franju Ferdinanda u Sarajevu car Franjo Josip sazvao ratno vijeće u Beču, u čuvenoj velikoj ratnoj dvorani austrijskog glavnog stožera, i pozvao najvažnije vojne i političke ličnosti tadašnjeg carstva. Odmah po otvaranju sjednice naložio je posilnom da prenese njegov zahtjev da mu se iz čuvenog Kartografskog instituta carevine donesu sve karte koje pokazuju tadašnju važeću političku i vojnu podjelu svijeta.

Nakon kraćeg vremena kartografi donesu karte i zatraže dopuštenje cara da ih prema carevom zahtjevu počnu razvijati na velikom stolu ratne dvorane. Car ih prekida i kaže: Sve te karte koje ste ovdje donijeli i koje su još uvijek zamotane i zavezane zamotajte još jednom i još čvršće i odnesite ih u Povijesni arhiv. Niti jedna od njih više neće biti važeća od ovog trenutka. Sve te karte o vojnoj i političkoj podjeli svijeta su od ovog trenutka prošlost. Naravno da je bio u pravu.

Kakve veze ima borba protiv koronavirusa sa gore spomenutom pričom, koja je usput možda samo legenda i koja se možda nije niti dogodila, iako je vrlo zgodna? Donekle ima. Kako?

 Stvarnost koronavirusa ili koronakrize nam je pokazala da mnogo toga  što smo do sada znali i u što smo do sada bili uvjereni a tiče se virusa, treba jednim velikim dijelom prepustiti povijesti virologije, biologije, mikroorganizama, medicine.  Zašto? Zato što će mnogo toga nakon pojave ove korona krize  izgledati drugačije.

Svima nam postaje jasno da će ova pandemija ostaviti nepovratnog traga na ekonomiju, ekologiju, industriju, promet i transport, urbanizam i arhitekturu,  međusobne ljudske odnose, medicinu, znanost, istraživanja, pojam međudržavnih granica i političke odnose među državama, sociologiju, psihologiju i filozofiju, nataloženi institucionalizma religija i duhovnih inicijativa,  pojam oružja, pojam ratovanja i da ne nabrajamo dalje. Događajima je obuhvaćen cijeli svijet. Nitko se nije izvukao

Iako se sarajevski atentat dogodio u stotinjak kvadratnih metara na kraju jedne male ali prelijepe ulice koja izlazi na Miljacku, prelijepog šeher Sarajeva, iako su svi mislili da će to ostati jedan medijski razvučeni i silno razvikani, ali ipak ne pretjerano utjecajni događaj, on je promijenio svijet više nego bilo koji događaj u modernoj povijesti svijeta. Izazvao je izravno prvi a neizravno drugi svjetski ratni sukob, mnoge revolucije itd.  

U sličnom gradu koji se isto tako nalazi na jednoj rječici među brdinama u tisućama kilometara dalekoj Kini, u Wuhanu, dogodio se jedan sličan omanji događaj. Jedan čovjek se zarazio korona virusom. I sve je krenulo...druga najveća promjena u modernoj  povijesti svijeta, se polako razvija.    

Kao da je ona rečenica cara Franje Josipa ponovno važeća. Pandemija korona virusom je gotovo po učinku slična sarajevskom atentatu. Sarajevo i Wuhan. Pokušajmo racionalno pristupiti datim činjenicama ove pandemije.

Jedina prava vrijednost ove epidemije Covid-19 u svakoj sredini je za tu sredinu  zapravo, broj onih koji su imali zarazu i koji ju nakon nekog vremena, više, dokazano klinički ili testiranjem, nemaju. Naime, znamo da nemamo specifičnog lijeka koji djeluje na oboljele. Svi lijekovi koje dajemo oboljelima  su takozvani pomoćni lijekovi i samo  omogućavaju  organizmu da se sam  lakše  „othrva“ zarazi.  Nakon zaraze ostaje  otpornost ili imunitet. Dakle oni koji su preboljeli zarazu Covid-19 su na nju otporni. Uz priču o otpornosti odmah se postavlja racionalno pitanje trajanja otpornosti?

 Ta otpornost na ponovno zaražavanje virusom covid 19, koliko znamo, načelno,   traje duže vremena nego je dužina vremena kada smo prvi put registrirali zarazu u Kini u Wuhanu. Možemo uzeti da otpornost traje duže od jedne godine. Kako znamo? Broj onih koji su se ponovno zarazili  a da smo mi to dijagnosticirali po istim kriterijima za tu osobu kao što smo kod nje dijagnosticirali i prvi put kad je ta osoba oboljela,  je toliko mali da je načelno, matematički,  zanemariv. Shodno tome, ako se  zaraza  pojavila prije godinu dana,  znači otpornost na zarazu traje najmanje godinu dana.  

Ovdje je potrebno napomenuti da ne smijemo miješati koncentraciju antitijela protiv Covid-19,  odnosno njihov pad i rast u serumu oboljelog sa stvarnom otpornosti na virus. Naime, pokazalo se da i oni koji nakon zaraze nemaju antitijela na virus i dalje imaju otpornost na virus i ne mogu se zaraziti. To znači da otpornost na preboljelu zarazu ide i nekim drugim putevima nego su tzv. humoralna ili cirkulirajuća antitijela na virus u serumu, kojeg možemo dokazati. Pretpostavlja se da  to ide i preko antitijela koja su se  zalijepila  za obrambene i neke druge stanice u organizmu a isto su tako kao i putujuća antitijela djelotvorna na virus. To je davno poznato i to je dobra stvar u ovom slučaju.

Načelno možemo držati da su u serumu cirkulirajuća antitijela na virus  „vojska koja cirkulira i traži neprijatelja“, a za stanice zalijepljena   antitijela, su „ukopana vojska koja čeka neprijatelja u zasjedi na strateškim mjestima“. Stanice koje proizvode i otpuštaju antitijela kao i stanice koje na sebi ostavljaju zavezana antitijela su krvne stanice  T i B limfociti koji se nalazi u limfnim čvorovima, koštanoj srži, limfatičkim organima kao što je to krajnici, slijepo crijevo,  sredoprsna žlijezda timus i na mnogim drugim mjestima. Još  da napomenemo da se cirkulirajuća antitijela mogu nasaditi, zalijepiti na neke druge stanice a ne samo limfocite kao i to da iz „pokreta“ mogu prijeći u „ukopavanje“ i obratno. I još nešto vrlo važno, u prirodi imunološkog sustava je da pamti sve ono na što je nekada razvio antitijela.

Još jednom ponovimo: doka nemamo aktivno liječenje bilo koje vrste, jedina dokazana vrijednost epidemije su broj preboljelih. Sve su drugo bajke i proizvoljna interpretacija.

Da li se mi stoga možemo prije nalaska lijeka ili učinkovitog cjepiva tako ponašati da povećamo tu vrijednost u nekoj sredini. Možemo. To zapravo svi i činimo samo to tako ne nazivamo odnosno pravimo se da nije tako.  Kako to izgleda matematički kod nas:

Zadnjih tri i pol mjeseca kod nas se objavi da je dnevno dokazana zaraza kod  prosječno tri tisuće osoba. Međutim, na testiranje odnosno dokazivanje zaraze Covidom-19 došli su samo oni koji imaju kliničkog ili epidemiološkog razloga. Došli su oni koji sumnjaju da bi mogli biti zaraženi zbog kontakta sa oboljelim ili oni koji imaju neke znakove bolesti a sumnjaju da bi to moglo biti od zaraze Covidom-19. Ne dolaze se provjeriti da li su zaraženi oni koji ne žele  ili oni koji nemaju jedan od gore navedenih razloga. Prema prosudbi autoriteta-epidemiologa potkrijepljenim istraživanjima može se u računanje uzeti da je zaraženih od Covida-19 deset puta više nego što se to dokaže. Čak neki autoriteti zadnjih dana izjavljuju da bi stvarno zaraženih u odnosu na broj stvarno dokazano zaraženih moglo biti i dvadeset puta više.

Za ovu našu matematiku uzmimo da stvarno zaraženih u jednom danu ima osam puta više nego dokazano zaraženih. Dakle svaki dan u našoj zemlji stvarno zaraženih ima 24 tisuće. To traje recimo zadnja tri i pol mjeseca a to je približno sto dana. Sto puta 24 tisuća je 2,4  milijuna zaraženih. Ako tome pridodamo i broj zaraženih koji se je dogodio i prije ovog drugog vala zaraze, od početka širenja zaraze Covidom-19 od siječnja ove godine pa do kraja kolovoza, možemo ovoj brojci pridodati istom logikom još oko 250 tisuća zaraženih. Tako da kod nas imamo da je prosječno sve skupa do sada zaraženih bilo 2,75 milijuna. Od te brojke oduzimamo one koji su bili zaraženi a nisu među nama, preminuli su.

Službeno je sa Covidom-19 i od Covida-19 na žalost preminulo do sada 1800 osoba. I tu brojku pomnožimo sa osam kao što smo pomnožili sa osam i broj zaraženih, tako da se sada u onih 2 milijuna i 750 tisuća ne nalaze više 14 tisuća osoba. Zaključno među nama se kreće 2 milijuna i 685 tisuća osoba koje su bile zaražene Covidom-19. Svi oni imaju otpornost na zarazu. Ponovno zaražavanje svakog od tih je dokazano, vrlo malo, samo egzemplarno i u ovoj matematici zanemarivo. Svaki dan se ta brojka povećava za 24 tisuće a možda i više.

Izravnog učinkovitog lijeka za zaražene od Covida-19 za sada nema. Ide se na cijepljenje. Obećavaju nam da će ozbiljno učinkovito cijeljenje početi za šest tjedana. Prema gore navedenoj logici iznesenih brojki mi u našoj državi ćemo imati do tada oko  3 milijuna i 800 tisuća zaraženih i otpornih na virus. Ostat će onih koji se nisu zarazili oko par stotina  tisuća. A realno preminulih od covid zaraze ili sa covid zarazom bi će  oko dvadeset tisuća. Ovdje naravno ne govorimo o drugim posljedicama po zdravlje ljudi onih koji su bili zaraženi Covidom-19. Kao što ste primijetili uzimamo samo u obzir dvije krajnje, fatalne činjenice. Zaražen , preživio ima otpornost i zaražen, na žalost preminuo. Iako i drugi pogled na zarazu Covidom-19 kao što je to, pogoršao zdravlje nekih organa i organskih sustava poslije preživljavanja, nije nikako zanemarivo.

Postavlja se opravdano pitanje što učiniti u sadašnjem trenutku epidemije u našoj državi? Imamo 2,8 milijuna otpornih koji su imali zarazu, 13 tisuća preminulih sa Covidom-19 i od covida 19 i dnevno imamo 24 tisuće preboljelih i otpornih na Covid-19. A sve skupa imamo 4,2 milijuna stanovnika.

Možemo donijeti odluku da se potpuno socioekonomski zaključamo. Što time radimo i što time dobivamo? Time sklanjamo sa puta Covida-19, time sakrivamo od Covida-19 sve ljude među kojima su i oni koji bi u susretu sa Covidom-19 preminuli, kao i one koji bi preživjeli, a imali bi stanovite posljedice. Ali time smanjujemo i broj onih koji bi bili zaraženi i stekli daljnju otpornost na zarazu. Smanjujemo ono što smo u uvodu teksta napomenuli kao najveću vrijednosti koju neko društvo može imati u ovoj epidemiji. Broj osoba koje su otporne na virus Covid-19. Ponovno  napominjem da ne govorimo emocionalno sa nikakvom empatijom nego samo okrutno matematički nižemo činjenice i brojke. Emocionalni pogledi na to je sasvim drugačiji.

Za razvijanje daljnjeg razmišljanja o svim aspektima epidemije možda bi bilo najbolje definirati ciljeve kojima u ovoj situaciji epidemije Covidom-19 težimo.

Postoje prirodno četiri cilja.

Prva mjera je sakrivanje, sklanjanje stanovništva a među njima posebno rizičnih skupina, izloženosti Covid-19 virusu.  Ostvaruje se prvi cilj kojemu je svrha da se smanji broj preminulih, da se smanji broj oboljelih koji će preživjeti ali će imati posljedična zdravstvena oštećenja i da se smanji broj oboljelih koji će preživjeti bez ozbiljnih posljedica  ali će i za vrijeme trajanja bolesti biti radno-funkcionalno nesposobni i tijekom istog  će pridonijeti trošenju trošiti zdravstvenog sustava.

Drugi cilj je tijekom produžavanja vremena trajanja zaraze bolje upoznati ponašanje uzročnika u svakom smislu i prilagođavati se tim spoznajama te učinkovitije ostvariti gornji cilj

Treći cilj je odgađati zarazu do vremena kad će ona možda biti pobijeđena lijekom ili cjepivom.

Četvrti cilj je što učinkovitije i bezbolnije po gore navedenom prvom cilju postići prirodnim putem što veći broj otpornih na virus, znači onih koji će biti zaraženi i preboljeti zarazu te na nju dalje biti neosjetljivi.

Dok nema lijeka i dok još nije počelo  cijepljenje najveća društvena vrijednost je kako ide redom: prvo, smanjiti broj preminulih po svaku cijenu, drugo povećati broj otpornih, treće  smanjiti broj onih sa ozbiljnim posljedicama i četvrto smanjiti snagu kliničke slike onih koji spadaju u grupu zaraženih ali koji nisu preminuli niti su ostali sa ozbiljnim posljedicama.

Da li oštre mjere, zaključavanje, vodi postizanju sva četiri cilja. Možda ćete se iznenaditi ali u biti ne, ne vode.

Osnovna pretpostavka je da ćemo  bez lijeka i bez početka cijepljenja  svi morati proći iskustvo zaraze. Tako pokazuje današnji hrvatski, europski i svjetski trendovi  bolesti. Jer, čim nešto ovakvo zarazno,  traje duže od godine dana i nema mu kraja samo se prebacuje iz jedne klime u drugu, iz jedne zemaljske regije u drugu  iz jednog načina življenja ljudi  u drugi način življenja, to je tako. Sve su drugo bajke.

Shodno tome najvažniji cilj koji sigurno ne prkosi ostalim ciljevima je sakrivanje, sklanjanje, rizičnih skupina i moguće onih koji bi mogli imati nakon zaraze ozbiljnih zdravstvenih posljedica od virusa Covid-19. Ostalo je sve sumnjivo. Kako to postići? Široko upoznati sve pojedince i njihovu okolinu sa time što se smatra rizičnom grupom.  Stvoriti učinkovite alate, pobrinuti se da se svaki pojedinac koji se želi skloniti i sakriti od Covida-19 to može u našem društvu učiniti. Do kad? Dok se službeno ne proglasi da je epidemija završena.

Cijepljenje

Povijest cijepljenja. Bitne odrednice cijepljenja su stare više tisuća godina. Naime, znalo se već u staro sumersko, perzijsko, egipatsko i staro kinesko  vrijeme da neke zarazne, prenosive  bolesti na vidljivim mjestima na tijelu ostavljaju određene promjene,  vidljive materijalne tragove kao što su to kraste. S tim u vezi  uočila su se  dva fenomena. Prvi je da osobe koje nisu bolesne od te  bolesti koja rezultira tim krastama dodirivanjem krasta mogu oboljeti od te bolesti.  Drugi,  uočilo se da onaj koji nije obolio i na sebi nema te vidljive promjene a dodiruje te kraste  kasnije teže obolijeva od bolesti koja stvara te kraste. Ta dva fenomena su „razvijana“ od strane onih kojima je bilo odobreno i povjereno ljućenje bolesti kod ljudi, tadašnjih lijećnika. Oni su pokušavali promatranjem i zaključivanjem što bolje izdiferencirati, shvatiti i objasniti ta dva fenomena.

Pokušali usavršiti taj fenomen dodirivanja da bude što manje onog prvog to jest obolijevanja nakon dodirivanja   a što više onog  drugog, što više otpornih na razvoj iste bolesti nakon dodirivanja. Tako se spoznalo: u kojoj fazi bolesti bolesnika treba dodirivati njegove kraste, koji dijelovi krasta se dodiruju, kakva treba biti boja i oblik krasta koje se dodiruju , na kojem mjestu  na tijelu oboljelog se dodiruju, koliko vremena se treba  dodirivati, na koje mjesto se dodirnuti materijal treba presaditi  kod zdravih i slično,  a da oni zdravi koji dodiruju ne obole nego steknu neki otpor prema obolijevanju. S vremenom su sa tehnike dodirivanja prešli  na druge tehnike kontakta osim dodirivanja a to je da uzima materijalne znakove bolesti i obrađuju ih te nakon toga daju zdravima. Tako su te kraste, izlagali suncu, natapali raznim tekućinama,   kuhali,  i slično. Kada su u tome postigli napredak nakon toga su tim krasta-materijalima dodavali neke  supstancije, dijelove neke biljke, neke materijale iz zemlje  itd. Nakon stoljeća upornog rada na tim tehnikama došli, su za neke zarazne bolesti, do   znanja kako prijenosom materijalnih znakova bolesti određenim metodama  sa bolesnih na zdrave  spriječiti razvoj bolesti, povećati otpornost zdravih na tu bolest

Što su tadašnji liječnici time radili?

Oni su uzročnike zaraze, mikroorganizme, prenosili sa bolesnih na zdrave ali načinom da je u tom materijalu bila velika količina  oslabljenih mikroorganizmima. Naime, mikroorganizmi koji uzrokuju neku bolesti ne žive svi u svakom trenutku i na svakom mjestu tijela  u nekoj osobi koja je zaražena „luksuzno“. Kompetitivni, natjecateljski  mehanizam među mikroorganizma  ostavlja neke na rubovima agresivnosti bez važnih materijala za život i razmnožavanje. U toj „đungli ljudskih stanica i mikroorganizama“ veliki broj mikroorganizama niti ne preživi a veliki broj bude oštećen. Oštećen tako da traje ali nema više agresivnost, virulentnost odnosno zaraznost. Ali ono što sigurno ima to su antigeni odnosno kemikalije koje mogu stvoriti antitijela. U krastama se baš i nalazi najveći broj takvih. Ako baš takve koji imaju antigenske biljege a nemaju virulentnost prenesemo na zdravog on će stvoriti protutijela a neće oboljeti. I kad susretne zarazni mikroorganizam brzo će ga se riješiti jer već ima protutijela koje je stvorio kontaktima sa oslabljenim mikroorganizmom koji se u njemu nisu mogli razmnožavati ali su mogli izazvati reakciju imunološke otpornosti. Uz antitijela njegov imunološki sustav je stvorio pamćenje na antigene te zaraze koji mu kasnije služe za prepoznavanje i brzi odgovor.

Sa neposrednog dodirivanja jasno vidljivih materijalnih tragova bolesti kao što su to kraste stara medicina je pokušala i na takav način obraditi i druge tragove bolesti kao što su to zrak oboljelog, razne lučevine, pljuvačku, iskašljaj,  znoj, mokraću , izmet, itd.

Za neke prenosive , zarazne bolesti uspjeh je bio veliki ali za neke baš i ne. Nije bila uspješna ta tehnika za gubu, kugu, malariju, velike boginje,  tuberkulozu, sifilis i još mnoge druge.  Ali i u svakoj od tih bolesti je ipak postignut stanoviti uspjeh. Najmarkantniji je za kugu. Ako nisu uspjeli ili je uspjeh bio vrlo mali i rizičan upotrebljavali su staru dobru metodu izoliranje oboljele osobe od zdravih. Tu izolaciju su naši stari Hrvati u Dubrovniku prvi u svijetu usavršili i sumnjive izolirali toliko dugo koliko je bilo potrebno da se vidi da li će se bolest razviti i time uveli u medicinski pojam vrijeme inkubacije za svaku zaraznu bolest. Vrijeme od zaraze do pojave jasnih znakova zaraze. Tako da je preko nas u svjetsku medicinu ušla ta metoda borbe protiv zaraza, znana kao karantena sa najvažnijim „matematičkim“ parametrom zaraznih bolesti vremenom inkubacije.  

Da podsjetimo, i zaraženi isto stvaraju antitijela na  neoštećene  i oštećene mikroorganizme. Međutim neoštećeni mikroorganizmi uništavaju stanice zaraženog. Stvar je vremenske igre. Da li će prije biti uništen organizama od mikroorganizama ili će sustav obrane protiv mikroorganizama u tijelu oboljelog nadjačati svojim antitijelima mikroorganizme. Pojednostavljeno, antitijela oboljele osobe  se stvaraju tijekom zaraze i izlaze na front mikroorganizmima, a kod zdravih osoba koji već imaju antitijela a nisu zaraženi,  antitijela čekaju mikroorganizme u „zasjedi“ točno na mjestu kuda oni moraju proći i pobjeda nad mikroorganizmima je vrlo izvjesna.

Što je naša napredna medicina nakon dugo godina  u području sličnih stvari napravila kasnije. Prvo dali smo toj cijeloj grani liječenja ime i nazvali smo to cijepljenjem. A što drugo? Ništa više, samo to. To što smo nazvali cijepljenjem u tehničko tehnološkom smislu ostalo je i dalje isto ali samo smo to bolje shvatili i usavršili. Dakle, izolirali smo uzročnike, mikroorganizme, dali im imena,  raspodijelili ih u biološke grupe, izdvojili i doveli u laboratorije u kojima smo sa njima manipulirali da postignemo isti onaj cilj kao i drevna medicina. Oslabili smo te mikroorganizme da oni više ne mogu biti virulentni, da se ne mogu razmnožavati i stvarati bolesti ali da na sebi imaju antigensku strukturu na koju će primalac reagirati stvaranjem antitijela. Ta antitijela će u „zasjedi“ dočekati kasnije prave žive virulentne mikroorganizme  prije nego što počnu stvarati bolesti, početi borbu protiv njih  i vrlo vjerojatno pobijediti.

Ako napravimo najobičnije razvrstavanje mikroorganizama koje izazivaju zaraze dobijemo sljedeće:  višestanični nametnici, višestanične gljivice; jednostanične bakterije, djelomično-stanične rikecije  te  nestanične viruse i prione.  Shvatili smo, znamo,  da proces oštećivanja uz očuvanje antigenskih svojstava u našim laboratorijima  najbolje ide na nametnike i bakterije ali vrlo teško na viruse i skoro nikako na prione. Zašto? Jednostavno.

Bakterije, gljivice i nametnici su za mikrobiološki svijest ogromni, složeni  organizmi kojima vrlo jednostavno možemo raniti sposobnost življenja i razmnožavanja našim laboratorijskim manipulacijama a da u tom ostatnom materijalu ostaje ogromna količina antigenskih struktura na koje će ljudski organizam stvoriti antitijela. Ako takve ostatne materijale dobivene manipulacijom u laboratoriju dademo zdravim nezaraženim osobama oni će stvoriti antitijela bez bolesti. Za viruse i prione to je vrlo teško. On su toliko jednostavni da njihovo oštećivanje manipulacijom u laboratoriju ostavlja iza sebe vrlo malo upotrebljivih antigena. I još k tome ti antigeni najčešće ne stvaraju antitijela. Zašto, o tome nešto kasnije.

Dakle načelo je isto kao i kod drevne medicine. Mi smo samo produžili  višetisućljetnu praksu onoga što se kroz to vrijeme radilo. Samo smo upoznali mikroorganizme, uspjeli ih izolirati i umjetno uzgajati u epruvetama na hranilištima i onda smo sa njima manipulirali kako je gore navedeno. Tako smo dobili cjepivo procesom koji je jasno kodiran, i ponovljiv izvan tijela oboljelog. To su prava,  reklo bi se skoro prirodna cjepiva,  jer su dobivena skoro prirodnim putem uz malu pomoć laboratorijske manipulacije.

Kako je rečeno kod nametnika, gljivica i bakterija to je išlo uredno. Čak naprotiv za najveći dio navedenih složenih mikroorganizama gdje je to relativno jednostavno, nije niti trebalo. Zašto nije trebalo? Pa zato što se sa  razvijanjem cjepiva istovremeno zbog znanja o tome kako se može umrtviti neki mikroorganizam u laboratoriju to znanje prenijelo i na  proizvodnju kemikalija koje se  mogu dati i oboljelima da bi u njihovom tijelu  učinili isto dok su zaraženi. Tako su se početkom tridesetih godina a najviše šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća razvili novi dotad nepoznati lijekovi,  antibiotici. Znači kemikalije i procesi kojima se može oslabiti mikroorganizama u tijelu oboljelog. Najbolji primjer za to su bolest tuberkuloza i sifilis malarija, kuga, guba, kolera   a da ne spominjemo ostale zaraze. Bolesti su u odredbenim sredinama antibioticima toliko suzbijene tako da zdrave skoro ne treba niti cijepiti od tih bolesti. Tko danas cijepi od kuge i gube i kolere. Ima vrlo učinkoviti antibiotik koji je baš i proizašao iz namjere da se proizvede cjepivo u laboratorijskim uvjetima.

Ono što je ostalo su virusi i prioni i još neke jednostavnije zaraze. Zašto je to ostalo te zašto na to nemamo niti lijekove niti cjepivo?

U pokušaju stvaranja cjepiva na virus ne ide, uglavnom, osim u nekim slučajnim procesima.

Da još jednom podsjetimo:  virus bi u laboratorijskim uvjetom trebali degradirati, onesposobiti,  našim fizikalno kemijskim zahvatima da više nema sposobnost ulaska u stanicu i razmnožavanja a da od tog njegovog otpada ipak ostane na okupu nešto što je po samome sebi za nas strano i što je još uz to antigen na što će se prirodno stvoriti antitijelo. Nakon toga taj umjetno proizvedeni otpad dati zdravima i stvoriti antitijela koja će onda dočekati živi virus koji isto ima taj antigen i pobijediti ga u bici koja se zove imuna reakcija. Međutim za ogromnu većinu virusa to naši laboratoriji ne mogu učiniti. Nikako ne možemo umrtviti virus a da dobijemo djelatne antigene. On je biološki toliko jednostavan da uništavanjem virusa ujedno uništimo i svaku njegovu antigensku strukturu  i od posla ništa.  To nam je do sada uspjelo samo u nekoliko važnih slučajeva i to prilično slučajno. U slučaju virusne bolesti poliomijelitisa, što je učinio znanstvenik Salk,   velikih boginja, gripe i još desetak virusnih bolesti. U ostalima, pa niti u Covidu19 nikako ne ide iako na raspolaganju imamo toliko softverskog, računarskog,  kapaciteta, nano tehnologija i mašte. Ne ide.

Kako ljudski um nikada ne staje kad teži prema nekom cilju, tako se to nije dogodilo niti o ovom slučaju, u cilju  borbe protiv covid 19 virusa.  Dosjetili smo se da možemo upotrebljavati neke druge tehnike koje nisu primarno virološke ali možda mogu pomoći u stvaranju cjepiva protiv Covida-19 ili moguće lijeka protiv Covida-19.  Koje su to tehnike i tehnologije? To su tehnike koje se u najnovije vrijeme upotrebljavaju u borbi protiv tumora. Naime i tumor kao i virus Covid-19 imaju nešto zajedničko. Prvo: i tumori i virusi  su  nepotrebni i  štetni. Drugo:  razmnožavaju se  i njihove stanice odnosno njihove jedinke povećavaju svoj broj. I treće: što je najvažnije svi tumori i neki virusi,  u koje na žalost spada i Covid-19, nemaju na sebi ništa strano, sve njihove kemijske sastavnice su onog što ima i organizama. Nemaju na sebi nikakve antigene koje nema i tijelo u kojem se nalaze. Svi njihovi antigeni su domaći, nastali od dijelova samog organizma. U arhivi nepoželjnih kemikalija u tijelu nema zapisana niti jedna njihova ozbiljna kemijska sastavnica kao nepoželjni antigen. Na izazivaju nikakvu ozbiljnu imunološku reakciju kojom bi se mogla napasti i odstraniti imunološkim putem. Imunološko odstranjivanje ozbiljnih tumora i domaćih virusa je vrlo „šeprtljavo“.  Kako se riješiti tumorskih stanica i onih vrsta virusa među koje spada i Covid-19 u tom slučaju? Kako to liječiti. Načelno ne možemo virus covid 19 i ostale domaće viruse kao  i tumorske stanice učinkovito promijeniti u dovoljnoj mjeri, dovoljnoj količini  i na vrijeme da ih u dovoljnoj snazi imunološki sustav dohvati.  Možda možemo promijeniti imunološki sustav? O tom se radi. To se u onkologiji u najnovije vrijeme i čini.

Imunološki sustav ne zna učinkovito reagirati na antigene tumora. Naučimo ga u tome, promijenimo ga. Kako? U nekoliko koraka. Najprije kod tumora izaberimo zgodan protein to jest potencijalni antigen na koji bi mi željeli   da se na njega  izazove imuna reakcija. Nakon toga dodajmo stanici gen koji zna proizvesti taj željeni protein-potencijalni-antigen da ga dobijemo u velikim količinama  neovisno o tumoru. Nakon toga, kad se proizvedu ti proteini-potencijalni-antigeni dodajmo kemikaliju koja će u tijelu promijeniti taj protein-potencijalni-antigen u pravi  antigen  da ga imuni sustav uz takvu promjenu prepozna kao „tuđinca“ i proizvede na njega protutijela. Ali što je najvažnije da bude vrlo sličan pravom proteinu tumorske stanice  na koji se nije znalo proizvesti protutijelo. Dakle umjetno proizvedeno protutijelo tada  neće razlikovati stvarni  tumorski protein  od umjetnog protein-antigena  i napadat će obadva odnosno postignut je cilj, napadaju se tumorske stanice. Usput, kad se pojavi tumor  to čini i samo tijelo prirodno ali kako je gore navedeno nedovoljno i sporo, šeprtljavo.

Istu stvar, „na vlas istu“,  možemo upotrijebiti kod borbe protiv virusa.

Covid-19 predstavlja  virus „evolucijski“  nastao raspadom ljudskog genoma, ljudske DNK te je  time   postao domaći virus . Oblikovao se od ljudskog genoma i nije opasan za one koji imaju drugačiji genom samo za primate u koje spadaju  majmuni i ljudi. Recimo, za životinje kopitare nije opasan ne može se u njima razvijati oni ga prepoznaju kao stranca i rješavaju odmah kod ulaza, već čim to nanjuše njegovi krajnici, kao „šalu malu“. Ali čovjek ne može jer ništa u njemu antigenski nije strano za čovjeka i majmuna.

Virus nije stanica on nema nikakve organe koji nešto proizvode. On ima samo DNK nastao raspadom ljudskog DNK  i nekoliko proteina nalijepljenih  na taj DNK. Jedna od tih proteina  je onaj koja mu omogućava da ulazi u ljudsku stanicu. Kad uđe u ljudsku stanicu on istovremeno aktivira neke ljudske  gene da u intrastaničnim organelima proizvedu njemu potrebne proteine i umnoži se raspadanjem, krađom  DNA domaćina, čovjeka.  Tako virus Covid-19 proizvede i proteine koji izgrađuju njegovo ticalo, roščić, jer će o tome biti riječ. Dakle ljudski geni proizvede na njegov poticaj njegove roščiće. Genetičko imunološki aksiom, spušten na razinu proizvodnje proteina, je da sve ono što sam organizam proizvodi ne može biti istovremeno i predmet imunološkog napada i uništavanja. Zbog toga se ne može spontano  niti na roščić-protein Covida-19 kod ljudi  razviti antitijelo. Iako je roščić-protein u ljudskoj stanici u tom momentu nepotreban  on ne može  izazvati imunološku reakciju. Organizam ne može sam nešto proizvoditi na jednom „kraju štapa“ a na drugom „kraju štapa“  poticati vlastiti  imunološki sustav,  do to uništava. Taj protein-kanibalizam ne postoji. Nepostojanje tog protein-kanibalizma je temelj nastanka, trajanja i evolucijskog razvoja života. Ili drugačije domaći virus nije ništa u stanici stvorio novo on je samo aktivirao postojeće potencijale stanice.  

Kako smo prethodno naveli, zašto bi mi u našem laboratoriju kemijsko-fizikalnim metodama „tucali“ Covid-19 pa gledali da on bude umrtvljen a iz te „krntije“ uzeli antigen i davali ga ljudima. To nam i onako ne ide.  Idemo mi sami proizvest taj antigen.

Za taj proces je trebalo najprije izabrati dvije stvari prvo je, od velikog broja potencijalnih struktura koje predstavljaju virus covid treba izabrati, po našoj želji,  jednu koja je najzgodnija za antigen. To je učinjeno,  izabrana je proteinska struktura koja na covidu predstavlja roščić ili ticalo. Ona je najeksponiranija i ako bi stvorili antitijelo na to kao antigen, imunološki sustav bi stvorio antitijela i bio u borbi jako učinkovit u borbi protiv covid19

Kako sada od domaćeg roščić proteina proizvesti strani roščić antigen od domaćeg?

Prije nego prijeđemo na to samo da navedemo ukratko nešto o genomu o ljudskim genima.

Genom se sastoji od gena koji se u stanici  nalaze na više mjesta i nisu samo u dobro znanom kromosomu. Od više tih mjesta najvažniji je prostor tamo  gdje su glavni izvršni geni a to je kromosom. Tamo se nalazi DNK. Oni koji potiču te gene su isto geni ali nalaze se i drugom prostoru a to je RNK prostor. I jedni i drugi geni potiču stanicu da proizvodi proteine i ništa drugo. Pojednostavljeno. Proteini DNA su izvršni njihovi proteini proizvode svojstva stanice. Međutim proteini RNK  su samo glasnici koji javljaju DNK koje proteine treba krenuti proizvoditi. Bez glasnika proteina RNK  načelno, nema aktivnosti DNK.  DNK je vrlo komplicirana a RNK je puno jednostavnija. Ušli smo našim tehnologijama i u strukturi jedne i druge genske pozicije i uglavnom znamo sve što se tu nalazi.

Znamo koji gen na RNK proizvodi protein-glasnik za  DNK da bi DNK krenuo u proizvodnju roščić proteina virusa Covid-19 . Iako taj gen RNA ima, njegovu aktivnu formu  nezaraženi nemaju. Aktivira se tek kad se u stanici nalazi virus Covid-19. Međutim za ovu našu priču,  tada je već kasno jer znamo da od toga nema puno koristi to je sporo.  Što sad?  Pa mi ćemo  u njih ubaciti  aktivnu formu  tog gena RNK kojeg smo izolirali iz genoma krvnih stanica  mlađih osoba i osoba koje su zaražene,  i on će početi proizvoditi glasnik za DNK da DNK počne proizvoditi spomenuti roščić protein Covida-19 bez nazočnosti virusa Covida-19. Taj gen koji smo izolirali i imamo ga u epruveti još ćemo zamotati u jednu kemikaliju  koja ga može prevesti preko stanične opne i s njim preko opne ući u stanicu. Možemo ga i zalijepiti za jedan dobroćudni adenovirus koji zna ući u stanicu i tako ga donijeti u stanicu.  Nakon toga ga spomenuta kemikalija ili dobroćudni adenovirus otpusti  u stanici  i ona se sam ugradi u RNK stanice te počne djelovat. Stanica je nakon toga biti puna roščić proteina koje na poticaj glasnika proizvede DNK. Kako je stanica puna i ima viška roščić proteina koji joj usput rečeno ne trebaju poznatim mehanizmom izbacivanja viškova iz stanice preko stanične opne, stanica  će ga izbacivati u serumski prostor. U konačnici ćemo serum natopiti roščić proteinima. Samo da još prije nastavka postavimo logičko pitanje. Zašto nezaraženi imaju neaktivni RNK gen za glasnik protein za proizvodnju  roščić proteina u DNK?  To je zbog toga što taj roščić protein nije potreban Vjerojatno je bio potreban u nekoj ranijoj fazi recimo razvoja osobe kada je isto vršio ono što vrši kod Covid-19. Nekim je stanicama koje se razvijaju prevodio preko stanične opne neke stanici potrebne materijale u njenu unutrašnjost. Kada je razvoj završen on se deaktivirao zbog toga što načelno više nije potreban. Kako je virus Covid-19 dio ljudskog genoma on ga ima i to u aktivnoj formi te mu služi za istu svrhu, da on sam preko  roščić proteina uđe u stanicu.  

Međutim cijeli taj proces je uredu. Ali kako će organizam prepoznati da je taj roščić protein  nešto strano. Niti je gen koji proizvodi glasnik niti je glasnik-protein niti je gen DNA koji proizvodi roščić protein niti je roščić protein  strani tijelu. To sve  tijelo ima,  i u njegovoj memoriji nepoćudnih stranih kemikalija  to nisu strane kemikalije. Na ništa od toga se  prirodno i spontano neće moći proizvesti antitijelo kao stranu tvar. Doduše  ima neki mehanizam koji ono što je nepotrebno a nalazi se u serumu u višku dugo vremena odstranjuje i imunološki ne samo prelijevanjem u bubrezima i preradom u jetri  ali taj put je nevjerojatno spor i osjetljiv pa se na njega ne može ozbiljno računati.

Sada zapravo dolazi ono najvažnije. Kada imamo obilje rošći-proteina u serumu bez Covid-19  treba promijeniti roščić protein tako da tijelu bude stran antigenski a toliko blizak pravom roščić-proteinu Covida-19 da ih imuni sustav ne razlikuje nego napada, i jedan i drugi. Bit je u toj kemikaliji koja će tu promjenu učiniti. Uz to imunološke T i B limfociti  stanice će zapamtiti generalno   roščić-protein kao antigen i napadati ga čim uđe u ljudski organizam pa i kad uđe  sa virusom Covid-19. Covid-19 je u gadnim mukama. Ali i roščić-proteini gdje se god oni nađu u tijelu neovisno o Covidu-19 osjetit će da su nepoželjni.

Opravdano postavljamo pitanje pa dobro zar mi tim cijelim procesom nismo izazvali ono što smo prethodno napomenuli, protein roščić kanibalizam. Da upravo smo to proizveli, to nam je bio cilj i mi smo uspjeli.

Iz tog razloga ovo nije samo cijepljenje iako su rezultati u biti slični. Prije bi to mogli nazvati genoterapija nego cijepljenje, upotrebljeno  rješavanju Covida-19 i tumora.   Naravno da se u onkologiji protiv toga nećemo buniti jer je narav bolesti takav, fatalni ishodi su vrlo česti. Ali kod virusnih infekcija imamo čak i prostora za razmišljanje.

Ova vrsta cijepljena je dobila i drugo ime nazvana je vektorsko cijepljenje iako bi prema svemu sudeći bilo bolje da se tome dade pravo već postojeće razumljivo ime, genoterapija. 

Koje su to kemikalije koje moraju biti sastavni dio vektorskog cjepiva da izazovu ovu  promjenu , zavaranje? To  prema svemu sudeći, mogu biti neki metali, neki metalni spojevi, organometalni spojevi i slično.

Postavlja se drugo pitanje? Možemo li mi dati organizmu taj  „organometalni“ spoj u fazi zaraze, kada je u organizam ušao Covid-19 virus a da on promjeni i neutralizira njegov, virusni roščić-protein na  ticalu?. Ako znamo to, pa što se onda mučimo sa imunologijom, dajmo odmah taj „organometalni“ spoj. Naravno,  to je onda ne cjepivo nego  potencijalni lijek protiv virusa. Dali  se to pokušalo i dali  to igdje uspjelo. Zasigurno ne znamo ali možemo samo napomenuti sljedeće.

Postoji u jednom dijelu svijeta jedna cijela tradicionalna medicina koja traje više tisuća godina i koja se na nečemu sličnom usavršavala. To je indijska Ajurvedska medicina. Između svih procedura koji su za tu medicinu karakteristični postoji i jedan značajni dio procedura  koji se bazira na proizvodnji  pripravaka uz upotrebu nekih metala i kemijskih spojeva sa metalima kao elementarnih i kao  organometalnih spojeva. Posebno se tu ističe jedan od metala a to je elementarno olovo. Kako postoje i neke biljke koje u sebi koncentriraju neke metale i neke tvari iz zemlje koje mogu imati neke metale nije isključeno da su tu nalazi  aluminij i živa. Zašto spominjemo baš ta tri metala, olovo, aluminij i živu? Zato što su to baš metali koji kroz cijeli ljudski život filogenetski i ontogenetski nemaju ama baš nikakvu ulogu u ljudskom tijelu. Za razliku od nekih drugih metala ( bakra, željeza, magnezija, kalcija, natrija, kobalta...) koji su sastavni dio nekih važnih ljudskih kemikalija.  Ta tri metala to nikad nisu. Organizam ih ne poznaje a oni su i u tzv. kao „trace elements“ ili elementi u tragovima vrlo aktivni.  Naravno da je ta igra sa metalima i liječenjem uvijek opasna jer su metali a posebno neki istovremeno i otrov. Dakle pitanje je mjere.

Kada govorimo o vektorskim cjepivima potrebno je istaći i nešto drugo, moguće neželjene posljedice. Najvažnije neželjene posljedice koje se događaju kod cijepljenja  su opet posljedice izazvane  imunološkim reakcijama. Neželjeni imunološki procesi.   Da li umjetno stvoreni   imunološki aparat može stvoriti imunološku reakciju i protiv nekih domaćih proteina  koje je pretvorio  neželjene antigene iako su  oni  poželjni, normalni i stoga „mi to nismo tražili“?

Moguće. Kako se takav neželjeni imunološki pobočni aparat zove u medicini. Zove se autoimunost.

Kada i gdje se to kod vektorskog cijepljenja na Covid-19 može dogoditi? Prvo kod one kemikalije koju dajemo uz cjepivo a koja treba promijeniti molekulu na koju će se proizvesti antitijelo. Ta kemikalija može promijeniti i neke druge domaće molekule i od njih proizvesti neželjeni antigen. Drugo, kada ubacujemo u RNK prostor gen  koji treba proizvest glasnika protein  za DNK. Postavlja se pitanje da li je taj glasnik ujedno  i glasnik za nešto drugo. Da li nekad radi u suvezu sa nekim drugim glasnikom i da li sam ili sa nekim drugim glasnicima i kemikalijama može aktivirati neki drugi gen na DNK.  Koliko dugo traje njegova aktivnost, tko pali a tko gasi njegovu aktivnost,  da li to možemo kontrolirati?  Proces nije prirodan on je potpuno umjetan.

Naravno da su postojeće tehnologije i usavršavanje tih tehnologija, te eksperimenti na životinjama pa kasnije na dragovoljcima „pogasili“  ogromnu količinu tih dilema i pokazali da se to ne događa. Ali da li su pogasili baš sve.

Svjedoci smo da se broj autoimunih bolesti u svijetu značajno, iz godinu u godinu povećava.

Međutim sve je stvar mjere odnosno vage. Što dobivamo a što gubimo. Nešto se mora žrtvovat. Rješenje pandemije koja je zaključala svijet „nešto i košta“. Mora se.

Koliko i kako ovaj tzv vektorski način proizvodnje cjepiva stvara auto imunih i drugih neželjenih pojava najbolje bi bilo istražiti u dvije populacije jedne koja je cijepljena prirodnim cjepivom dobivenim na prastari način i vektorskim cjepivom dobivenim na moderan način. Dali se to negdje dogodilo? Da dogodilo se. Kod cjepiva za poliomijelitis. Desetljećima se uspješno cijepilo starim cjepivom. Međutim pošto se ono dobiva na skuplji i duži način zamijenjeno je vektorskim cjepivom. U jednoj velikoj državi je proveden eksperiment i počelo se protiv poliomijelitis cijepiti vektorskim cjepivom. Samo da spomenemo rezultat: Nakon nekoliko godina se prekinulo i opet vratilo na cjepivo kako ga je dobio Salk koji je za to dobio Nobelovu nagradu za medicinu pedesetih godina prošlog stoljeća. Na staro cjepivo. Na sreću tu se nije radilo o povećanju autoimunih bolesti nego slaboj učinkovitosti vektorskog cjepiva u odnosu na prirodna.  

Možemo spomenuti i još nešto. Zaraženi je opasnost za okolinu jer on isijava uzročnika zaraze, ali i cijepljeni nije bezopasan za okolinu. I on na određeni način isijava antigene, umjetno ili bolje rečeno isforsirano proizvedene antigene.  Ti okolinski antigeni  u necijepljenim organizmima mogu izazvati reakcije, željene, a i neželjene. Promijenjeni antigeni se nalaze u  izdahnutom zraku cijepljenih, u njegovim izlučevinama koje se prenose dodirima i slično. Mnogostruka je analiza potrebna da bi se stvarno doznalo zašto se u zajednici pojavljuje povećani broj auto imunih bolesti,  a niti navedeno potencijalno istraživanje nije isključeno.

Sigurnost cjepiva, aktualnog vektorskog cjepiva na Covid-19, prema najnovijim istraživanjima je velika. Malo je prijavljenih usputnih neželjenih pojava. Ali za prave znalce „šmekere“ na tom području, za pravu prosudbu istih u ovom trenutku nedostaje cijela jedna dimenzija. Imamo ogroman broj onih koji su primili vektorsko Covid-19 cjepivo i sve je ok. Međutim proces promatranja  u niti jednom nije bio duži od 6-8 mjeseci. Nedostaje dimenzija vrijeme. Što možemo očekivati za dvije tri, deset godina, te u reproduktivnoj fazi ljudi koji su nekad, prije nekoliko godina cijepljeni, što možemo očekivati u razvoju potomaka onih koji su cijepljeni?

Može se postaviti konstatacija kao pa već zadnjih desetak godina imamo iskustvo kod liječenja tumora sličnom metodom vektorskog cijepljenja ili genoterapijom. Međutim, moramo priznati ta je to u tehnološkom smislu isto ali generalno drugačije. Osobe kod kojih liječimo tumore su osobe jako narušenog zdravlja, primaju sve što ih iz toga može izvući te prije i poslije toga njihov život se ne može interponirati na opću populaciju.

Možda i sljedeće pitanje: Zašto se ovime bavi baš neurolog? Neurodegenerativne bolesti je odgovor.

Isto je ishodište, ista je  Biologika virusa, tumora i uzročnika neurodegenerativnih bolesti. Najpodmuklije bolesti od navedenih su primarne neurodegenerativne. Kod njih ne znamo još niti

materijal koji to izaziva a radi se o demencijama, ALS, Parkinsonovoj bolesti i još nekim. Temelj svega toga je degradirana DNK i RNK  kod propadanja stance i život dijelova degradirane DNK i RNK u tijelu nosioca.