Profesionalni hrvatski kaskader: 'Morate imati respekta, stav 'mene ničega nije strah'- ubija'

– Ako osjetiš da si nešto slomio, nemoj se dizati i nastavljati dalje scenu. To je jedno od osnovnih pravila. I sad ćeš ti mene pitati: “Pa zašto bi to itko ikome uopće govorio”, jer naravno da se podrazumijeva da nećeš okolo ići trčkarati ili skakati sa slomljenim prstom, napuknutom arkadom, krvavim nosom ili ne znam ni ja čim. E, ali problem ti je što ti mi kaskaderi i nismo baš previše normalni – govori nam Željko Lončar (58), predsjednik Hrvatskoga kaskaderskog društva i jedan od malobrojnih profesionalnih kaskadera u Lijepoj Našoj.

– Ovo ne govorim da bih se hvalio, nego zato što će ljudi tako najlakše shvatiti kakvo je stanje ove profesije u Hrvatskoj. Dakle, u cijeloj državi postoji tek nekolicina kaskadera, uključujući mene, koji financijski uspijevaju preživljavati isključivo od bavljenja kaskaderstvom. Svima drugima to je neki izvor prihoda sa strane, nešto čime se bave uz, ajmo ih tako nazvati, regularne poslove kako bi popunili budžet – bila je jedna od informacija kojom nas je Lončar poprilično iznenadio, jednako kao što je iznenadio i pripadnike zagrebačke Vatrogasne postaje Centar gdje smo fotografirali tog kaskadera.

Biciklom niz stube

– Mi ćemo sada ovu kuhinju politi uljem i zapaliti, ali dok se ulje zagrije, treba proći kakvih 7-8 minuta. Plamen koji će nakon toga nastati neće trajati predugo pa budite spremni reagirati s poziranjem i fotografiranjem – glasile su upute vatrogasaca koji su napomenuli i da bi bilo pametno da Željko stane barem dva-tri metra dalje od same kuhinje koju će zapaliti. Naravno da nije poslušao, nego se malo prije nego će se vatra razbuktati primakao bliže plamenu nego što su mu to djevojka i dečki u vatrogasnim odijelima savjetovali.

– Bilo je vruće, ali ne bih rekao i opasno, ipak sam tu okružen profesionalcima, a došli smo napraviti dobru fotku, trebalo je malo i riskirati – kazao je dobro raspoloženi Lončar koji je na tom primjeru zapravo dobro ilustrirao ono što je u kaskaderstvu, kako će to reći malo kasnije, možda i najvažnije.

– Za one koji se bave ovim poslom obično kažu da su dosta posebni likovi jer morate biti malo “pomaknuti” da idete skakati s deset-petnaest metara visine, trčati potpuno zapaljeni kroz vatru, zabijati se automobilima u zidove i tako dalje. Važno je da se ne bojite previše, pogotovo u trenutku kad počnete izvoditi scenu, jer tada smijete biti samo sto posto fokusirani na zadatak koji morate obaviti i to je to. Ali možda je još važnije da imate neki respekt prema tome što radite jer stav “mene ničega nije strah” ubija. Morate imati određenu dozu straha i biti svjesni svojih limita, sposobnosti koje s vremenom podižete do određenog nivoa – ističe Lončar i kaže da mu je najveći minus kod kandidata koji se prijavljuju za različite kaskaderske radionice upravo to kada mu kažu kako se ničega ne boje.

– I ja sam bio takav k’o klinac. Gluposti sam počeo raditi s biciklima još prije nego što sam krenuo u osnovnu školu. Nisam se mogao voziti normalno kao druga djeca, znam da mi je mama govorila da sam s divljenjem gledao nekog tipa iz ruskog cirkusa kako se biciklom po štriku spušta s vrha tornja. Ne znam jesam li tada imao i pet godina, ali u pokušaju da napravim isto što i taj cirkusant, uzeo sam svoj tricikl, izašao iz stana i krenuo se spuštati niz stube. Nije dobro završilo, bilo je masnica, krvi i ogrebotina jer sam se tako raspao dok sam se spuštao da sam završio ravno u vratima koja su bila na dnu, a više se ne sjećam tko je gore prošao, bicikl ili ja – prisjeća se Željko Lončar svojih prvih, da ih tako nazovemo, kaskaderskih pokušaja.

Kao dijete je, kaže, polomio najmanje desetak bicikala, što svojih što tuđih, a kad je ušao u tinejdžerske godine, počela je fascinacija motociklima. Međutim, nije ih dugo vozio “po ravnom” jer mu je to, kaže, bilo dosadno pa je krenuo s divljanjima, preskakao je klupe u parkovima, balvane u šumama, ponekad čak i ograde, potoke... I onda je došlo to ljeto 1984. godine kada je, može se reći sasvim slučajno, počela Lončareva kaskaderska karijera.

– Kao i obično, vozikao sam se na motoru po Vlaškoj, a na terasi jednog kafića sjedio je moj dobar prijatelj Nik s kineskim kaskaderom i počeo mi mahati da dođem do njega. Kad sam došao, rekao mi je nešto u stilu: “Slušaj, mali, jedan kaskader se ozlijedio i ova ekipa treba nekoga da uleti umjesto njega, snimaju se nekakve scene na motoru. Ako pristaneš, odmah sutra ujutro trebat će te na setu”. Mislim da još nije ni dovršio rečenicu, a ja sam već bio pristao, i tako je sve počelo – govori Lončar. U tom filmu, u kojem je glumio i Jackie Chan, Lončar je dobio relativno lagan posao – trebao je voziti za još dvojicom kineskih kaskadera, inače vrhunskih majstora u tom poslu, dok su ljudi na njih bacali stolce koji su padali po cesti, a zatim je trebao proći motociklom i između tih stolaca.

Sve je odradio bez problema, a kasnije mu je na snimanju netko od starijih kolega rekao da traže nekoga tko će se motociklom zaletjeti bočno u automobil i zatim odglumiti pad. Lončar je odmah pristao jer je već prije u nekoliko navrata imao sličnu situaciju u prometu u kojoj su mu ljudi “pred nosom” iznenada otvarali vrata automobila pa je morao naglo kočiti.

– Dok sam ja raspravljao s kolegama kako bi bilo najbolje snimiti tu scenu, došao je taj glavni Kinez i rekao: “Ne možete vi to raditi, to mi radimo” i, unatoč tome što sam ga pokušavao nagovoriti da mi dopusti da ja odradim tu scenu, samo je odmahnuo rukom, što je i normalno. Od tada sam na raznorazne preporuke počeo dobivati ponude za još filmova i tako se uvježbavati, jer ipak je dosta toga i u praksi – kaže Lončar.

Ističe i da mu je trebalo više od 15 godina rada da dogura do mjesta kaskaderskog koordinatora na setu, što je, hijerarhijski, najviša pozicija na kojoj se kaskader može naći, a dok je obnaša, zadužen je za organizaciju apsolutno svega što kaskaderi izvode na snimanju.

– Svaka kaskada, ma koliko banalna, može biti jako opasna, pa i smrtonosna, a po meni su najzahtjevnije one u kojima se nalaze predmeti u pokretu, odnosno vozila. Dok smo snimali “Dvanaestoricu žigosanih”, drugih jedanaest kaskadera i ja imali smo zadatak skočiti s mosta na vagone vlaka koji prolazi ispod tog mosta. Ja sam skakao prvi, a ispod su se nalazila tri vagona, i bilo je zamišljeno da na svaki vagon skoče nas četvorica. U tom slučaju jako je važno da sve odradiš kako je zamišljeno jer ako malo zakasniš, onda će onaj posljednji isto kasniti, promašiti doskok na vagon i ozlijediti se. Konkretno, kada smo prvi put snimali tu scenu, meni je u glavi bilo samo to da ne smijem kasniti, zbog čega sam skočio malo prerano, a osim toga uopće nisam vidio gdje se vagoni nalaze jer je tip koji je vozio lokomotivu prekasno izgasio dim pa smo doslovce skakali naslijepo. Na doskoku sam pao na sam rub vagona, poskliznuo se i doslovce se u zadnji čas ulovio rukom za rub i tako, kao neka šunka, ostao visjeti s tog vagona – prisjeća se Lončar jedne od scena koja je umalo završila kobno za njega, a takvih je bilo na desetke.

Nije ni čudo jer, kako kaže, sudjelovao je na snimanju više od dvije stotine filmova. Najdraže su mu scene u kojima vozi automobile, ali one su na neki način i najstresnije, pogotovo zato što, primjerice, kad je riječ o frontalnim sudarima, imaš samo jedan pokušaj da snimiš scenu onako kako ju je redatelj zamislio jer kad se vozila zabiju jedno u drugo ili u zid, nakon toga više nisu upotrebljiva.

U hitu s Jacksonom

– Dok snimaš, mozak ti radi poput računala, sam vrtiš u glavi ono što moraš napraviti, doslovce nema mjesta ni za kakve emocije, strahove, ništa. Primjera radi, snimali smo scenu u kojoj sam se u automobilu, a bila je riječ o nekom starom Opelu, morao dovesti na rampu visoku 3,5 metara s najmanje 70 na sat, zatim u letu prednjim dijelom auta udariti u rub dalekovoda kako bih se okrenuo u zraku i zatim pasti na zemlju i još nekoliko puta se prekotrljati po njoj. Prije nego što sam krenuo s izvođenjem te kaskade, jedan od kamermana zamolio me da, kad je završim, odmah isključim kameru koja se nalazila na stražnjem sjedalu. Možda zvuči čudno, ali kad sam odradio scenu, prva mi je stvar u svoj toj prašini i strci bila okrenuti se i isključiti kameru, a tek nakon toga išao sam provjeravati jesam li išta slomio – objašnjava Lončar, koji je zadnju veću ulogu imao u hollywoodskom hitu “The Hitman’s Wife’s Bodyguard” u kojem glume i Samuel L. Jackson, Ryan Reynolds i Salma Hayek, a koji se ovog proljeća snimao u Hrvatskoj.

– Problem je što većina produkcija, kada dolazi snimati kod nas u Hrvatsku, sa sobom dovodi svoju kompletnu ekipu, uključujući i kaskadere jer kod nas nema filmskih studija. I nisu tu krivi samo oni, jer kod nas ne postoji nekakav okupljeni tim profesionalnih kaskadera koji bi oni mogli unajmiti, nego svatko radi za sebe, a ideja HKD-a je upravo na radionicama koje ćemo organizirati sljedećih mjeseci podučiti ljude ovom poslu i pokušati to sve skupa podići na višu razinu – završava Lončar.