Profit stranih ulagača u istočnim zemljama EU dvaput viši nego na zapadu

Ugledni Bečki institut za proučavanje međunarodne ekonomije (WIIW), čiji su znanstvenici i istraživači vjerojatno najbolji poznavatelji zemalja srednje i istočne Europe, objavio je prošli tjedan svoj redoviti mjesečni newsletter posvećen krajnje provokativnom pitanju: „Eksploatiraju li strani investitori zemlje članice Europske unije iz srednje i istočne Europe?“ Otkud odjednom to da se o izravnim stranim ulaganjima piše u kontekstu „eksploatacije“? Zar sve te države od Alpa do Crnog mora, od Jadrana do Baltika, mameći i ohrabrujući strane ulagače zapravo puštaju u svoja gospodarstva „eksploatatore“ i tako rade na vlastitu štetu?

Bečki institut zapravo je polemički reagirao na kolumne dvojice ekonomista, inače među najistaknutijim ekonomistima današnjice, francuskog istraživača Thomasa Pikettyja i američkog ekonomskog analitičara Paula Krugmana. Piketty, koji se proslavio knjigom „Kapital za 21. stoljeće“, objavljuje kolumne na blogu Le Monda, a Krugman, ekonomski nobelovac, profesor i autor niza zapaženih knjiga, na blogu New York Timesa. A sve što Piketty i Krugman pišu svijet čita s golemim zanimanjem jer obojica su vrhunski mislioci koji ruše ekonomske predrasude i dogme.

Irska najdrastičniji dokaz

Tako je Piketty potkraj siječnja na svom blogu objavio grafikon na kojem je usporedio prosječne godišnje iznose novčane pomoći EU Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj od 2010. do 2016. i iznose profita i zarade koje su u istom razdoblju iz tih zemalja iznijeli inozemni ulagači. Prema Pikettyjevoj računici, dok je Unija, primjerice, Poljskoj u šest godina transferirala prosječno 2,7 posto njezina bruto domaćeg proizvoda (BDP), godišnji odljev profita i drugih vrsta zarade iz Poljske neto je iznosio 4,7 posto poljskog BDP-a. Razlika između priljeva novčane pomoći i odljeva profita u slučaju Češke još je drastičnija: repatrirani profiti od 2010. do 2016. bili su gotovo četiri puta veći od neto novčanih transfera Češkoj iz EU!

„Nakon kolapsa komunizma“, piše Piketty, „zapadni investitori (posebno Nijemci) postupno su postali vlasnici znatnog dijela kapitala u bivšim istočnoeuropskim državama. Obuhvatimo li samo ulaganja u fiksni kapital (uključujući nekretnine), to se kreće oko četvrtine, a ograničimo li se na vlasništvo nad poduzećima, njihov se udjel penje povrh polovice (u velikim tvrtkama i više). A istraživanja Filipa Novokmeta, kojemu je Piketty bio mentor na doktoratu, pokazala su da nejednakost u istočnoj Europi nije rasla kao u Rusiji ili SAD-u jednostavno zato što je znatan dio većih dohodaka iz istočnoeuropskog kapitala isplaćen u inozemstvo (što sve više podsjeća na vrijeme prije komunizma kada su vlasnici kapitala također bili Nijemci ili Francuzi, a ponekad Austrijanci ili ulagači iz Osmanskog Carstva)“.

I Paul Krugman došao je na problem s investicijama u istočnoj Europi iz sasvim drugog kuta, pišući o ekonomskim učincima američkog zakona o snižavanju poreza i poticanju zapošljavanja koji je donio predsjednik Donald Trump. Krugman je skeptičan da će snižavanje poreza na dobit poduzeća dovesti do čudotvornog rasta blagostanja tako što će privući u Ameriku strane korporacije, kako to redovito tvrde republikanci. Jer, „ako privučete u zemlju inozemni kapital, povećat će se BDP, ali strancima ćete plaćati veću dobit na ulaganja, tako da će se bruto nacionalni dohodak ili GNI – zarada koja pripada domaćim ljudima – povećavati sporije“.

Najdrastičniji dokaz toga je Irska u kojoj BDP znatno, za čak 20 posto, premašuje nacionalni dohodak pa se zarada domaćeg stanovništva od inozemnih investicija pokazuje iluzornom. Krugman to ironično naziva „vilenjačkom“ ili „leprikon ekonomijom“ (po biću iz irske mitologije i folklora leprechaunu, čovječuljku u otrcanom kaputiću s gustom bradom i zelenim šeširom, inače postolaru, koji će onome tko ga uhvati pokazati škrinju s blagom skrivenu na kraju duge...). A postoje li i drugi primjeri? „Zapravo da: zemlje istočne Europe iz Višegradske skupine“, piše Krugman.

„Te su zemlje privukle goleme priljeve kapitala iz zapadne Europe, dijelom zbog niskih nadnica, a dijelom zbog niskih korporativnih poreza. To je pomoglo rastu BDP-a, ali nacionalni je dohodak zaostao jer je velik dio rasta otišao inozemnim ulagačima. Prosječno kućanstvo nije previše uživalo u njegovim plodovima. Neproporcionalno veći dio zarade otišao je vlasnicima kapitala, a u tim zemljama to obično znači strancima. U Češkoj, Mađarskoj ili Slovačkoj najvažniji su sektori u većini ili u potpunosti u vlasništvu stranaca.“

No koliko je to točno? Stupanj prodora izravnih inozemnih ulaganja u neku zemlju iskazuje se omjerom ukupnih stranih ulaganja i BDP-a te zemlje. To su konceptualno različiti pokazatelji, ali taj omjer ipak omogućava da se uspoređuju zemlje različite veličine. A od bivših komunističkih članica EU relativno je najviše stranih ulaganja ušlo u Estoniju i Bugarsku: ona iznose više od 80 posto njihova BDP-a. Slijede Mađarska, Češka i Hrvatska s oko 60 posto, Slovačka s više od 50 posto pa Poljska i Rumunjska s oko 40 posto. Relativno najmanje inozemnih ulaganja ima Slovenija, nešto više od 30 posto BDP-a.

No još je bolji pokazatelj udjel koji poduzeća u većinskom vlasništvu stranaca imaju u stvaranju ukupne dodane vrijednosti u nekoj ekonomiji. U Mađarskoj, ne računajući banke i osiguravajuća društva, filijale inozemnih tvrtki stvaraju više od polovice ukupne dodane vrijednosti. U industriji je taj postotak i veći: mađarskoj i slovačkoj industriji tvornice inozemnih ulagača stvaraju čak 70 posto, u češkoj i rumunjskoj industriji 60 posto te 40 posto u industrijama ostalih zemalja te skupine. Da nije bilo stranaca, dvije trećine industrije bivših komunističkih država članica EU danas – ne bi postojalo!

Stanovnici država središnje i istočne Europe imaju na čemu biti zahvalni zapadnim investitorima, ali imaju i razloga za nezadovoljstvo. Profiti koje inozemni ulagači i vlasnici tvrtki postižu u istočnim članicama EU daleko su veći nego profiti inozemnih ulagača u zapadnim, razvijenim i bogatim članicama. U Češkoj strani ulagači uživaju povrat od gotovo 13 posto na uloženi kapital, u Litvi više od 11 posto, u Poljskoj nešto više od 10 posto, u Slovačkoj i Sloveniji oko osam posto. U cijelom EU, međutim, prosječni je povrat na izravna inozemna ulaganja 5,6 posto pa se može reći da strani investitori u istočnim, novim članicama i njihovim ekonomijama u razvoju profitiraju dvaput više nego u ostalim državama, a to mogu jedino zahvaljujući nižem trošku rada i poreznih davanja. Ako je, dakle, igdje moguće naći argumente za tezu da zapadni inozemni ulagači „eksploatiraju“ zemlje primatelje investicija na europskom istoku, onda je to u ekstraprofitima koje tamo postižu te manjim plaćama koje daju svojim zaposlenicima. No, to nisu jedini razlozi nezadovoljstva dijela Europljana inozemnim investicijama.

Hrvatska se ne ističe

„Uvriježeno je uvjerenje da je priljev inozemnih ulaganja europskim zemljama u razvoju donio mnogo toga dobroga. Međutim, čini se da ipak nema suglasnosti o uravnoteženosti štete i koristi od stranih investicija“, piše Leon Podkaminer, analitičar iz Bečkoga instituta. „Ponajprije, teško je procijeniti utjecaj (pozitivan ili bilo kakav drugi) sudjelovanja stranaca u najranijoj fazi privatizacije državnih poduzeća. Točno je, strani su vlasnici možda uveli nove tehnologije, bolje upravljanje, pristup svjetskom tržištu i slično. Ali obično su prvo ‘racionalizirali’ poslovanje, što se najčešće svodilo na snižavanje plaća i otpuštanje radnika. Nerijetko su učinci takve racionalizacije bili nedvojbeno destruktivni: uništavanje potencijalnih konkurenata, gašenje istraživačkih i razvojnih poslova i gubitak ljudskoga kapitala akumuliranog desetljećima.“

Ni inozemna ulaganja u djelatnosti sa zajamčenim profitom nalik renti, primjerice u bankarstvo i osiguranje, maloprodaju ili nekretnine, „ne mogu se ocijeniti kao očigledno pozitivna“, smatra Podkaminer. Tu nije bilo nikakvog velikog transfera tehnologije, a udjel inozemnih ulaganja u takve visokoprofitabilne niskotehnološke poslove bio je vrlo visok: u istočnim članicama EU ona su dosezala 42,1 posto ukupnog priljeva stranih investicija (za razliku od 26,9 posto u industrijsku proizvodnju). A što je pritom najgore, vlasti su aktivno poticale ulaganja stranaca u te djelatnosti, primjerice, jeftinom prodajom strancima državnih banaka i osiguravatelja, davanjem poreznih olakšica i sličnim.

Sve je to dovelo do dubokih podjela unutar EU o kojima piše Thomas Piketty. Prva je podjela na sjever i jug: „Nijemci i Francuzi uvjereni su da je EU pomogao Grcima kreditima s nižom kamatom nego na financijskom tržištu, ali opet višom nego što je plaća EU“, upozorava Piketty. „Grci to vide posve drukčije, kao izvor velikog financijskog profita za sjever.“

Drugi se jaz širi između zapada i istoka EU: „U Parizu, Berlinu ili Bruxellesu ne mogu razumjeti manjak zahvalnosti u zemljama kojima su pomogli golemim novčanim transferima. Ali u Varšavi ili Pragu ta se zbivanja interpretiraju posve drukčije. Ondje ističu da su stope povrata na privatne investicije sa zapada visoke pa profiti koji se danas isplaćuju stranim vlasnicima kompanija nadmašuju europske transfere u suprotnom smjeru“, napisao je u siječnju ove godine Thomas Piketty na svojem blogu u Le Mondu.

Istina je negdje u sredini. Da bi se dokučila, potrebno je zapitati se gdje bi 11 zemalja članica EU iz središnje i istočne Europe danas bilo da nisu imale izravnih stranih ulaganja koja danas dosežu točno polovicu njihova ukupnog bruto domaćeg proizvoda. Stanovnici regija Praga, Brna ili Bukurešta vrlo vjerojatno ne bi mogli već danas uživati u podjednakoj kupovnoj moći, odnosno blagostanju stanovnika regija Pariza ili Beča. Za njih sigurno vrijedi misao britanske kejnzijanske ekonomistice Joan Robinson da je „od toga da te kapitalizam eksploatira gore samo to da te kapitalizam ne eksploatira“.

S druge strane, Europska unija i sama je donijela pravilo po kojem razlika između ulaganja inozemstva u nekoj zemlji članici i ulaganja iz te zemlje članice u inozemstvo (tzv. neto međunarodna investicijska pozicija ili NIIP) ne bi smjela biti veća od 35 posto njihova BDP-a u korist stranaca. A ako je veća, to se u procesu Europskog semestra smatra glavnom makroekonomskom neravnotežom koju zemlje članice moraju u dogledno vrijeme ispraviti.

Po tom kriteriju većina bivših komunističkih država iz srednje i istočne Europe ne bi smjela biti članicom EU. Mađarska, Poljska, Slovačka i Hrvatska imale su u trećem kvartalu prošle godine, objavio je Eurostat, negativnu međunarodnu investicijsku poziciju veću od 60 posto njihova BDP-a ili gotovo dvostruko veću od prihvatljive. Unutar zadanog kriterija bile su samo Češka, Estonija i Slovenija. No, posljednjih godina ta se pozicija istoka brzo popravlja: BDP im raste, a inozemne investicije stagniraju ili opadaju pa se i omjer tih dviju veličina smanjuje.

Hrvatska se u cijeloj toj priči o „eksploataciji“ posebno ne ističe. Kompanije u stranom vlasništvu (bez banaka i osiguravatelja) zaslužne su za četvrtinu njezine novostvorene vrijednosti. S nešto manje od šest posto ona nema ni ekscesno veliku stopu povrata na inozemna ulaganja. Jedino po čemu Hrvatska odskače visina je dobiti koju stranci vraćaju u svoje zemlje: 2013. i više od 120 posto zarade, a 2014. tek nešto manje od sto posto.