Na dan promocije najnovije papine knjige “Božje je ime Milosrđe”, točnije u samo jutro, neposredno prije odlaska u vatikanski “Augustinianum”, gdje je bila organizirana promocija, odlučili smo proći kroz Sveta vrata bazilike sv. Petra u Vatikanu. Ali ne samo kako bismo dobili potpuni oprost u Godini milosrđa, nego kako bismo pojačali dojam svega što papa Franjo čini u današnjem svijetu, pa i izlaskom najnovije knjige o milosrđu, koja je u nekoliko dana postala bestseler i rasprodana je diljem svijeta, kao i kod nas.
Za prolazak kroz Sveta vrata potrebna je prethodna priprema, pa smo već u Hrvatskoj, preko interneta, napravili karte. Na karti je ime i prezime hodočasnika, datum i vrijeme predviđenog prolaska te kratke upute, da je potrebno krenuti od Castel Sant’Angela, koji je od Vatikana udaljen nekoliko stotina metara.
Razdragani papa
No, mi smo napravili malu iznimku i krenuli smo od crkve sv. Ane koja se nalazi u Vatikanu, tj. na samoj granici Vatikana i župna je crkva za stanovnike Borgo Pija, a u koju je papa Franjo “pobjegao” prve svoje nedjelje otkako je izabran za papu i iz koje su odaslane slike diljem svijeta kako se razdragani papa, na užas svoga osiguranja, rukuje nakon mise s vjernicima, koji su ga oduševljeno dočekali. No, papin ondašnji posjet sv. Ani važniji je zbog njegove najave vlastitoga “pontifikata milosrđa”, a s tom činjenicom započinje i knjigu “Božje je ime Milosrđe” novinar Andrea Tornielli.
– Tom je prigodom spontano govoreći kao papa Franjo održao svoju drugu homiliju kao papa: “Isusova je poruka milosrđe. Za mene, ponizno kažem, to je najsnažnija Gospodinova poruka”. Od te prve Franjine homilije, koja me se osobito dojmila, izlazilo je na vidjelo da je u središtu poruka o milosrđu, koja će obilježiti prve godine njegova pontifikata. Jednostavne i duboke riječi. Lice Crkve koja ljudima ne spočitava njihove slabosti i njihove rane, nego ih liječi lijekom milosrđa – piše vatikanist Tornielli.
Kao jedan od stupova Godine milosrđa koju je proglasio, papa Franjo istaknuo je i potpuni oprost, koji se zadobiva prolaskom kroz Sveta vrata od rimske bazilike do katedrala diljem svijeta i crkava koje su za to posebno određene u biskupijama i nadbiskupijama.
Prolazak kroz Sveta vrata u Rimu zapravo je minihodočašće. Nedaleko od Castel Sant’Angela nalazi se mali šator, tj. nadstrešnica s volonterima koji registriraju hodočasnike malenim skenerom i nude im prospekt s molitvama na nekoliko jezika. Naime, put od toga mjesta do bazilike podijeljen je u pet točaka, na kojima se moli i kratko meditira. Prva je na samome startu, druga na polovici ulice Via della Conciliazione kod crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji, treća na ulazu na Trg sv. Petra, četvrta na samim Svetim vratima i peta na grobu sv. Petra u bazilici, gdje se moli Vjerovanje, Očenaš, Zdravomarijo i Slavaocu na nakane pape Franje.
Budući da smo krenuli u samo jutro, na tom minihodočasničkom putu nije bilo gužve. Tek poneka grupa. Cijeli put omeđen je željeznom ogradom i izuzet od prometa, tako da je prolaz hodočasnicima siguran. A na samim Svetim vratima, koja se nalaze desno od glavnog ulaza u baziliku i izrađena su potpuno od bronce, redari ne dopuštaju zadržavanje bez obzira na to što nema gužve i požuruju znatiželjne hodočasnike koji žele detaljnije razgledati njihove reljefe.
Sveta vrata nazivaju se još i vratima milosrđa, a otvaranje se, kako tumači vlč. Ante Crnčević, obavlja u “zasebnom i svečanom činu kojim započinje jubilejska godina”.
– U obredu koji se događa u atriju bazilike, papa dolazi u ophodu pred zatvorena Sveta vrata i pjeva: »Ovo su vrata Gospodnja«, a zajednica odgovara: »Na njih ulaze pravedni« (Ps 118, 20). Sveti Otac zapjeva: »Unići ću u dom tvoj«, a zajednica: »Past ću ničice pred svetim domom tvojim« (Ps 5, 8). Papa potom kliče: »Otvorite mi širom vrata pravde« na što svi odgovaraju: »Ući ću zahvaliti Gospodinu« (Ps 118, 19). Papa potom pristupa vratima, uspinje se na prag i rukama gura vrata koja se otvaraju. Kada se vrata otvore, u bazilici se upale sva svjetla. Papa klekne na prag i neko vrijeme ostane u molitvi. Potom se urešavaju dovratci Svetih vrata. Papa ponovno dođe na prag, uzme evanđelistar i pokaže ga vjernicima, najprije onima u atriju, a potom onima u bazilici. Nakon još nekih obrednih vlastitosti, svečana procesija ide prema oltaru; đakon postavi evanđelistar na pripravljeni tron. Papa zapjeva pjesan Slava Bogu na visini, nakon čega se nastavlja euharistija – tumači Crnčević.
Prostor ispred groba svetoga Petra ograđen je drvenom ogradom do koje se može doći i kleknuti uz nju te izmoliti spomenute molitve kako bi se zadobio potpuni oprost.Papa Pavao VI. rekao je kako se “oprost dobiva po Crkvi koja se, snagom vlasti vezivanja i odrješivanja, što ju je dobila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina, te mu otvara riznicu zasluga Krista i svetaca da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazni za grijehe. Crkva time želi ne samo doći u pomoć tom kršćaninu, nego i potaknuti ga na djela pobožnosti, pokore i ljubavi“.
Vremenite kazne
Vremenite kazne, tumači Crkva, ostaju zato što grijeh nikada ne ranjava samo neku osobu i nisu nečija osobna stvar. Odnosno, kaže se kako je svaki grijeh rana Crkvi i zato Gospodin po toj istoj Crkvi pruža priliku za potpuni oprost.
No, za otpuštanje “vremenitih kazni” treba ispuniti i neke uvjete i naglašavaju se četiri osnovna: obraćenje (kloniti se teškog grijeha i grješne prirode), buđenje nakane za potpunim oprostom, pričest na svetoj misi (i ispovijed ako je potrebna) te moliti po nakanama Svetog Oca nakon pričesti (obično Vjerovanje, Očenaš, Zdravomarijo i Slavaocu).
Papa Franjo Jubilarnom godinom milosrđa širom otvara vrata Crkve i poručuje da “nema situacija iz kojih ne možemo izići, nismo osuđeni utopiti se u živome pijesku, u kojemu što se više mičeš, više toneš”. – Isus je tamo, sa svojom pruženom rukom, spremnom da nas uhvati i izvuče iz blata, iz grijeha, pa i iz ponora zla u koji smo pali. Samo trebamo posvijestiti svoje stanje, biti iskreni prema samima sebi, a ne si lizati rane. Moliti milost da se prizmamo grješnicima, odgovornima za zlo. Što više priznamo svoju potrebu za milosrđem, što se više stidimo i ponizujemo, to brže bivamo preplavljeni njegovim zagrljajem Milosti – poručuje papa Franjo.•
Tko u moje ime smije oprostiti onome tko me je povrijedio, zgazio, ponizio i nanio mi zlo...? Nitko, pa ni sam Bog. Tko to može učiniti bez istinskog pokajanja, nakande učinjene štete tamo gdje je to moguće i čvrste namjere da to zlo nikad više ne ponovi, uz kasnije redovito javno i glasno osuđivanje zla za koje se pokajao i odricanje od njega...? Koliki se postotak ljudi ikad za ono što su učinili tako pokajao? Sve je ovo samo predstava. I ako je Bog zaista Bog pravednosti, za veliku većinu ne samo da ne vrijedi ništa, već im je i na teret. A ponajviše samom Bergogliu, kao redatelju cijele te laži.