Protestne stranke nastaju i raspadaju se, a njihovi birači traže sve radikalnija rješenja

Protestne stranke i pokreti politička su realnost u Europi i u Hrvatskoj već cijelo desetljeće. One egzistiraju na biračkom tijelu nezadovoljnom politikom velikih stranaka, a njegova brojnost pokazala se još na predsjedničkim izborima na kojima je naglo uzletio Boris Mikšić, da bi se uskoro jednako naglo i ispuhao. Slična sudbina snašla je i Hrvatske laburiste, Orah i druge stranke nagla rasta, a upravo svjedočimo i bolnom raspadu Živog zida.

Pritom se ukupan broj protestnih birača nije znatnije mijenjao. No, ne može se ne zamijetiti da ti birači traže sve radikalnije kandidate i rješenja koja sada već izlaze iz okvira liberalne demokracije.

Burno kako je i djelovao od samih svojih početaka kao udruga koja se protivila deložacijama ovršenih građana iz njihovih domova, Živi zid jednako se burno počeo raspadati odmah nakon europskih izbora koji im nisu donijeli željeni rezultat. Rast su, uoči predsjedničkih izbora 2015., počeli populističkim pričama o vlastitoj ispravnosti nasuprot umreženosti i korumpiranosti političkih elita, no lideri Živog zida ovih dana pokazuju da su im osobne ambicije i te kako važne i da su zbog fotelja ipak spremni žrtvovati sve o čemu su kao udruga govorili. Nagli anketni pad Živog zida i prije je izbora pokazao da je stranka potrošena i da će protestni birači tražiti novu opciju, a našli su je u Mislavu Kolakušiću.

Baš kao i Živi zid, i bivši sudac Mislav Kolakušić politički je uzletio eksploatirajući jednu jedinu temu i čuvajući se od situacija u kojima bi, makar i izdaleka, pokazao vlastitu ideološku opredijeljenost. Ono što su Živom zidu bile ovrhe, Kolakušiću je korupcija. Protiv ove pošasti Kolakušić namjerava imati krajnje nekonvencionalan pristup. Iako je osvojio mandat u Europskom parlamentu, Kolakušić se tamo ne namjerava zadržati, nego najavljuje predsjedničku kandidaturu. No, ni na tome ne namjerava stati, nego želi biti i premijer i ministar unutarnjih poslova i pravosuđa, i to sve odjednom.

Nekoliko mjeseci prije Europskih izbora u anketama nije bilo ni spomena Kolakušiću. U tom trenutku očekivalo se da bi protestne glasove mogla povući Dalija Orešković i njezina novoosnovana stranka Start.

Bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa nije, međutim, uspjela kapitalizirati ono po čemu je bila prepoznata na toj funkciji, a uzrok njezinu podbačaju dobrim dijelom vjerojatno leži i u činjenici da njezina stranka, za razliku od Živog zida i Kolakušića, ipak nije antisistemska. Dalija Orešković ni u jednom trenutku nije spominjala radikalne promjene sustava, a iz njezinih nastupa posve je očito da se radi o čvrstoj liberalki, dakle, ipak o pripadnici političkog mainstreama, što današnjim protestnim biračima očito više nije dovoljno. Kada se tomu pribroje i nespretnosti koje je Dalija Orešković pokazala kod samog osnivanja stranke, kao i dojam da je riječ o osobi koja ni s kim ne uspijeva postići dogovor, bilo je jasno da je riječ o projektu koji teško može uspjeti.

Slični su problemi snašli i Most. Ova je stranka izrasla iz platforme koja je svojedobno okupila nezavisne liste koje su napravile pomak u svojim lokalnim sredinama. Osnovana je platforma nezavisnih lista s ciljem da se promjene s lokalne prenesu na nacionalnu razinu i time, opet, razbije duopol HDZ-a i SDP-a. No nakon uspjeha na parlamentarnim izborima platforma je morala stvoriti čvršću organizacijsku strukturu, dakle prerasti u stranku, pri čemu su izgubili gotovo sve lokalne čelnike na čijem je uspjehu Most nastao.