U javnom prostoru dominira dojam da su izbori hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu donijeli niz iznenađenja i da upućuju na znatnije promjene političkih trendova. I takav dojam jest opravdan ako se fokusiramo na površinsku razinu rezultata. Doista je malo tko mogao očekivati da će HDZ i SDP biti izjednačeni u broju mandata te da će koalicija desnih stranaka s Ružom Tomašić na čelu doći do granice osvajanja drugog mandata. Nitko nije očekivao ni tako visok rezultat liste bivšeg suca Kolakušića. No, upućuju li ti rezultati doista i na neke dubinske promjene u hrvatskom političkom tijelu? Dojma smo da samo potvrđuju dobro poznata obilježja obrazaca političkog ponašanja u Hrvatskoj.
Slab rezultat HDZ-a od samo 22,7% te dobar rezultat dviju desnih lista, one Ruže Tomašić (8,5%) i Nezavisnih za Hrvatsku (4,4%), nisu iznenađenje za bolje poznavatelje političkih procesa u Hrvatskoj. Te tri liste činile su jednu listu na prošlim euroizborima kad su zajednički osvojile oko 41% glasova, a sada su dosegnule tek oko 36%. Ako im dodamo i 4,4% liste Marijane Petir, koja je na prošlim izborima bila na zajedničkoj listi, dolazimo do gotovo identičnog postotka kao prije pet godina. Dakle, ovi izbori nisu pokazali ukupno jačanje desnice i desnog centra. Razlika je samo u tome što su se sada glasovi fragmentirali na četiri liste, što je utjecalo na raspored mandata.
Može se tvrditi da su ovi izbori donijeli preraspodjelu unutar bloka desnice i desnog centra, od desnog centra (Plenkovićev HDZ) prema krajnjoj desnici, s obzirom na to da su glasači bivše zajedničke liste podijeljeni u omjeru 55:45 u korist HDZ-a, dok je taj omjer obično bliže 80:20. No, ni ta se teza ne da do kraja braniti. I na izborima 2014. Ruža Tomašić bila je najzapaženiji kandidat te liste te osvojila uvjerljivo najveći broj preferencijskih glasova (više od 100.000). Unutar iste liste ona je tada pobijedila Andreja Plenkovića, koji je osvojio 35.000 preferencijskih glasova manje od nje, a Marijana Petir i na tim je izborima osvojila oko 42.000 preferencijskih glasova.
I izbori 2014. i nedjeljni izbori potvrđuju pravilo da rezultat izbora s niskom izlaznošću primarno ovisi o tome koliko pojedini takmac može mobilizirati svoju prirodnu biračku bazu. HDZ je potvrdio to pravilo, eksperimentirajući pristupom kojim do sada nikada nije uspio mobilizirati svoju bazu. HDZ je svoju bazu mobilizirao uvijek i isključivo podizanjem „desnih sentimenata“ i prvi put kada nije primijenio tu taktiku ostvario je loš rezultat. „HDZ generacija“ i mladi Karlo ne rezoniraju sa sentimentima HDZ-ove desne baze. No, na izborima za Hrvatski sabor nije dovoljna samo desna baza za ostvarivanje bitnog rezultata tako da je uistinu prerano zaključiti da će HDZ na sljedećim izborima za Sabor „izgubiti“ od desnice.
Slavljem u SDP-u u izbornoj noći pod dojmom četiri osvojena mandata tek privremeno mogu prekriti okrutnu činjenicu – ta je stranka osvojila ni 19% glasova. Slavio se rezultat protiv kojeg vodstvo SDP-a rogobori kada ga vidi u istraživanjima javnog mnijenja. Dakle, ovi izbori samo su potvrdili da je SDP daleko od podrške kojom može ozbiljno konkurirati za preuzimanje vlasti. Činjenica da SDP na izborima na kojima je ponudio svoje najjače adute – Biljanu Borzan i Tonina Piculu, pa na određeni način i Freda Matića – osvaja tek nešto više od 18% najbolje ilustrira u koliko se dubokoj krizi nalazi SDP.
Ukupno centar i lijevi centar, koji obično čine blok, na ovim izborima ostvario je također sličan udio glasova kao 2014., samo što su ovaj put fragmentirali te glasove također na četiri liste (SDP, Amsterdamska koalicija, HNS i Start). Amsterdamska koalicija nije uspjela ostvariti važan sinergijski efekt, što znači da će okupljanje ponovno morati ići oko SDP-a. Krajnja ljevica, koja nikada nije imala svježiju, suvisliju i atraktivniju artikulaciju u vidu liste Možemo, nije uspjela ostvariti zapaženiji rezultat, što je također dugoročno obilježje hrvatskog političkog prostora.
Kolakušićev je uspjeh iznenađenje samo u tom smislu što nismo znali kakav će biti omjer između Živog zida i njegove liste. Ukupno su osvojili oko 13,6% glasova, s tim da je Kolakušić osvojio osjetno više glasova od Živog zida. Naime, i Kolakušić i Živi zid tipični su predstavnici bloka protestnih glasova, koji egzistira zapravo dugi period na našoj političkoj sceni. Taj segment biračkog tijela prvi se put mogao prepoznati na izborima za predsjednika 2005., kada je Boris Mikšić osvojio gotovo 18% glasova. Od tada, gotovo na svim izborima „izranjaju“ novi kandidati i liste koje pokušavaju artikulirati očekivanja tog biračkog bloka. Pošto taj blok nema stabilna i homogena stajališta, birači iz tog bloka u stalnoj su potrazi za novom artikulacijom svojih pozicija, zbog čega lako mijenjaju svog „predstavnika“.
Sada je rulet pao na Kolakušića, a nije isključeno da se do parlamentarnih izbora neće pojaviti netko sasvim treći. Jedina novost ovih izbora sklonost je birača da nagrade rad dosadašnjih zastupnika u Europarlamentu. Svi aktivniji zastupnici iz prošlog saziva ostvarili su dobre rezultate. Ruža Tomašić i Biljana Borzan izjednačene su po broju preferencijskih glasova te su ih osvojile bitno više od bilo kojeg drugog kandidata, s izuzetkom Kolakušića. Respektabilne rezultate ostvarili su i T. Picula, M. Petir, ali i D. Šuica. Čini se da su ovi zastupnici ipak građanima uspjeli približiti europske teme te mogućnosti političkog utjecaja preko Europarlamenta.
Profesore, otkad je Plenkovićev HDZ "desnica"? Možda takva percepcija vlada samo na Filozofskom fakultetu. Tamo je i Bernardić "desnica".