Provjerili smo kako danas izgleda Sveučilišna bolnica

Nedovršena Sveučilišna bolnica u Blatu poput fatamorgane je posljednjih godina izranjala u predizbornim obećanjima i nestajala u džungli koja je okružuje.

Posljednjih mjeseci kompleks na južnom izlazu iz grada vidljiv je s ceste koja vodi ka naplatnim kućicama u Lučkom jer je džungla raskrčena, a posljednjih dana ponovno je aktualizirana priča da bi se zdanje, za koje su Zagrepčani deset godina izdvajali 1,5% iz svojih plaća, moglo privesti svrsi i da će to biti jedan od najvećih zajedničkih projekata Grada Zagreba i Republike Hrvatske.

Je li betonski kostur na kraju grada propao, a u njega utrošenih 160 milijuna eura otišlo u vjetar ili se stvar još uvijek može spasiti? Tvrdnje o tome tijekom proteklih su godina bile oprečne. Međutim, ministar zdravstva Milan Kujundžić prošli tjedan nam je kazao da je s ozbiljnim partnerima napravljena građevinska procjena koja govori da je statička valjanost objekta u izvrsnom stanju, a da treba utvrditi je li to što je projektirano prije 30 godina primjereno suvremenom modelu.

Osigurana okna za dizala

– Zasad, po svemu sudeći, jest i ne bi trebalo raditi nikakve bitnije intervencije. No, pokaže li se da nije primjereno, onda treba sve srušiti, jer beton je najjeftiniji, i napraviti ono što je primjereno – kazao je ministar. Model koji su zamislili predviđa u prvoj fazi novu dječju bolnicu, u koju bi se preselila Klinika iz Klaićeve. Potom bi u etapama, unutar pet do deset godina, onamo bili preseljeni Merkur, Petrova, Vinogradska, Draškovićeva i Sveti Duh. Bila bi to bolnica Zagreb zapad, a Zagreb istok tvorile bi Rebro i Dubrava.

Teško je zamisliti takav ozbiljni kompleks klinika na starom napuštenom gradilištu na jugu grada, pa smo odlučili obići lokaciju o kojoj godinama slušamo. Mora se priznati, ono što smo vidjeli prilično nas se dojmilo. Prizor nedovršene Sveučilišne bolnice na izlazu iz Zagreba apokaliptičan je, no istodobno i impresivan.

Masivno betonsko zdanje kombinirano s čeličnom konstrukcijom nemoguće je obuhvatiti pogledom, prostire se u svim smjerovima na uzvisini ponad (najvjerojatnije) atomskog skloništa i podzemnih garaža. Hodnik što prolazi ispod kompleksa već godinama služi kao komercijalni skladišni prostor pa ondje prolazimo kraj kamiona i malog viljuškara kojim radnik tovari palete namještaja. Dublje u zdanju više se ne čuju skladištari, već samo ptičice i šum propuha. Iz krovova i atrija raste grmlje i stabla. Ušli smo u istočni dio zdanja i vidjeli da to nije samo goli betonski kostur išaran grafitima.

Pod nogama mrve se tone stakla, ne običnog, već prilično debelog stakla unutar kojeg ima i nekih zaštitnih folija, a po prašnjavim podovima razbacani kvadrati debelog izolacijskog materijala poispadalog i počupanog s vanjskih stijenki. Godinama su izloženi, ali većina ih ipak još stoji na svom mjestu. Na gornjim katovima, gdje se kamenom nije moglo dobaciti, sjaje čitavi nizovi netaknutih staklenih prozora. Neki su otvoreni “na kip”, kao da je nekome trebalo zraka. Duž stotina betonskih stupova sprovedene su razne instalacijske cijevi, mjestimično počupane i razbijene. Na podu šahtovi. Otvore za liftove netko je svojedobno osigurao poprečno zakucavši daske, zlu ne trebalo.

Dokumenti u prašini

Čelične stepenice koje vode na gornje katove većinom su čvrste, tek pokoja je istrgnuta. S vrha pogled puca na čitav kompleks od 250 tisuća kvadrata i otamo se najbolje vidi koliko je to ogromno. Megalomanski ili ne, ali impozantno jest. Prometno je jako dobro povezan i pristupačan jer blizu je obilaznici, a dovoljno daleko da se zvuk automobila ne čuje. Goleme površine oko zdanja još prošle su godine bile šikara, no sada je sve raskrčeno i pokošeno pa velika stabla tvore pitome šumarke, a šetnice s kandelabrima treba samo dotjerati.

Dolje u labirintu nailazimo na probijenu čeličnu mrežu koja je zatvarala prostor ne veći od dvadesetak kvadrata. U njemu je improvizirana daščara, također razvaljena, a ono što je čuvala razasuto: prašnjavi registratori puni dokumentacije o gradnji! Podaci o metalnim konstrukcijama, brtvama, nosivim okvirima i nosačima te njihovim spajanjima i montažama, promjerima cijevi, prašnjave stranice s detaljnim nacrtima i potpisima odgovornih za pojedine dijelove gradilišta... Dokumentacija o gradnji objekta za koji su Zagrepčani izdvojili ogroman novac! Objekta koji je napola dovršen i koji je trebalo iznutra urediti i opremiti. Kao što je nakon osam godina gradnje 1992. gradilište zatvoreno i napušteno, i ta je dokumentacija ostavljena u kartonskim kutijama i jednom starom koferu.

Usprkos dugogodišnjoj zapuštenosti napola dovršenog kompleksa, to bi još uvijek mogla biti svemirska bolnica. Odgovara li stari projekt suvremenim zahtjevima, procjene su koje se trenutačno rade i koje javnost očekuje s nemalim zanimanjem. Stručnjaci će o tome reći svoje, ali bilo bi vrijeme da se političari jednom iskupe za brojne promašaje i grijehe nečinjenja pa nas iznenade jednim velikim potezom i bolnicu na kraju grada stave u funkciju. Tim više što su stare zagrebačke bolnice zaista dale svoje i ulaganja u njih više se ne isplate, a i prometni pristup i parkiranje do tih elitnih gradskih lokacija priča je za sebe.