Život je susjedima, nekad i negdje, krenuo nizbrdo. Nije više ni važno što se točno tada dogodilo, džepovi i želuci danas su prazni, nemaju više ni krova nad glavom, potisnuti su na samu marginu društva. S ljudima na koje često zaboravimo, beskućnicama, marginaliziranim i društveno isključenim osobama, proveli smo dan u riječkoj Kući utočišta. Srećom, nju imaju.
– Mi na njih nismo zaboravili! Poslanje nam je iskorjenjivanje beskućništva i promjena života onih koji su njime zahvaćeni – govore zaposlenici i volonteri Depaul Hrvatske, u dnevnom centru Kuće utočišta koju vode, a među kojima su i sestre milosrdnice svetog Vinka Paulskog.
– Neki put dovoljno je čovjeka samo pitati kako je. Tanjur juhe, lijepa riječ i odmah je susjedu u životnoj nevolji taj dan svjetliji. Možda je to i jedini razgovor koji su taj dan vodili. Ti su ljudi, znate, najsiromašniji od najsiromašnijih.
Depaul Hrvatska i sestre iz Ulice obitelji Duiz pomažu kako god znaju. Susjedi s margina ovdje mogu pronaći hranu, odjeću, mogu se okupati, održavati higijenu. Imaju i medicinsku sestru, psihologa, pa čak, jednom mjesečno, i frizerku i pedikerku, Adrijanu i Leu. Ovo je mjesto gdje su im vrata uvijek otvorena. Gdje ih dočekuju sa smiješkom.
– Na nogama smo stalno, mi beskućnici puno hodamo, pedikerka Lea nam itekako pomogne – govore korisnici.
Od riječkog Korza treba se penjati 15 minuta do Kuće utočišta. Preko Žabice, Brajde, Potoka, Banderova...
– Dolje je lakše – kažu.
Iz kuhinje izlazi mladić koji je nekad bio korisnik, a danas je ovdje – zaposlenik.
– Gladni? – pita nas Nenad Buzić (33) pa dodaje:
– Danas smo radili složenac od povrća i pečeni hamburger. U složenac smo stavili papriku, tikvice, kelj pupčar, sir, jaja i vrhnje pa zapekli. Iz našeg vrta su raštika i peršin, ja sam inače i vrtlar. Nego, hamburger, hoćete li jače pečeni, “well done” ili “medium” – pita Buzić pa objašnjava da je on pomoćni kuhar, a da su glavni u kuhinji Marko i Asim.
Jesu li vam glavni kuhari ovdje u Kući utočišta pomogli da se snađete?
– Pa što bi mi pomogli?! Pa ja sam pomoćni kuhar, ja njima pomažem – smiješeći se kaže Nenad i nabraja:
– Sjeckam sastojke za maneštre, variva, juhe, nosim, čistim, dijelim doručak, ručak... Atmosfera mi se sviđa. A posao je takav da ga i ja, s obzirom na svoje mogućnosti, mogu bez problema raditi!
Kako to da ste od korisnika postali zaposlenik?
– Bio sam korisnik gotovo tri godine, a danas sam već oko godinu dana ovdje zaposlen. Moj tata Dragan godinama je nepokretan, majke Gordane više nema. Tata nije mogao, pa sam ja, za nas dvojicu, ovdje često dolazio po hranu. Nisam ni ja u dobrom stanju, ali trudim se! Upoznavao sam se malo pomalo sa svima, a sestra Veronika otvorila mi je vrata kuhinje i vrta. Ponudila mi je posao! Radio sam u vrtu, sadio, obrezivao, plijevio, rahlio... Poslali su me kad su vidjeli da uživam u radu u vrtu, i na tečaj za uzgajivača aromatičnog, začinskog i ljekovitog bilja, a zatim sam počeo raditi i u kuhinji.
I korisnik i volonter
Što se sadi u vrtu Kuće utočišta?
– Smilje, kadulja, lavanda, lavandin, timijan, bosiljak, tamjanovac, metvica....
Koja vam je biljka najdraža?
– Kavovac! Ali njega nemamo u vrtu. No, kava mi je omiljeno piće, popijem barem 0,75 l kave svaki dan. “Butelju” kave! Zato sam živahan – veselo priča Buzić.
Slušajući Buzića kako razgovara, korisnik Dražen tapša ga po ramenu i veli:
– Ja sam i korisnik i volonter. Dođem pomoći. Evo, prošli sam petak radio za večeru svima palačinke, ispekao sam dvadesetak komada. Par jaja, brašno, mlijeko i na ulje.
A mineralna u smjesu za palačinke?
– To je luksuz! Toga nemamo ovdje.
Čime ste punili palačinke?
– Nutellom! Pedikerka Lea donijela nam je teglicu Nutelle u kuhinju pa smo imali slasne palačinke, brzo su nestale, smazali smo ih sve. Nije to baš često da se tako gostimo – govori Dražen, u četrdesetim godinama.
Kako to da pomažete drugima, a i sami ste u teškoj situaciji?
– Pružili su mi ovdje mogućnost da se uklopim u život, da funkcioniram. Vidio sam teških situacija, starih gospođa koje spavaju po riječkim vagonima, koje nemaju ništa. Vidio sam realnost života. Ovdje su mi pomogli, dali su mi priliku da, sa svojim bolestima i ograničenjima koje imam, mogu i ja pomagati. Da se lakše nosim sa svime. I potaknulo me to da im nešto i vratim. Oni su pomogli meni, ja ću njima.
Što vam je volonterski zadatak?
– Podjela obroka! Dijelim hranu i obroke u Kući utočišta. Čak smo se šalili da bismo mi iz kuhinje mogli jedan vikend otići na team building.
Odete li kada na utakmicu NK Rijeke na Rujevicu?
– A s kojim novcem? Karta je skupa, a mi vam novca nemamo... – govori Dražen pa se vraća dijeliti klopu.
Sestra Veronika Mila Popić (45) glavna je u Kući utočišta Depaul Hrvatska.
– Nas smo četiri sestre, sestra Marina, sestra Blanka, sestra Kazimira i ja... Kuća utočišta dnevni je centar koji pruža cjelovitu pomoć osobama u potrebi, osobito beskućnicima. Svakodnevno usluge centra koristi više od 70 osoba koje su na samoj margini društva – govori sestra Veronika Mila Popić i nastavlja:
– Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog još od 1858. godine brinu se o beskućnicima, o onima koji su marginalizirani. Nekad su pomagale u ubožnici u centru kod Žabice, a danas ovdje u utočištu. Cilj nam je brinuti se potpuno o čovjeku. O njegovu tijelu, psihi i duhu. Da u dnevnom utočištu imaju sve što treba jednom članu obitelji. Hranu, doručak, ručak i večeru, o čemu se brinu Marko, Asim, Nenad i sestra Kazimira, da imaju čisto rublje, novu odjeću, zdravstvenu pomoć, o čemu se brine sestra Marina, ali i da se brinemo o ljudskom duhu. Imamo psihologinju, psihijatra, grupe podrške, logoterapiju, grupe za ovisnike i socijalnu radnicu. Zaposleno nas je trenutačno 16, i svatko pruža po svojoj struci što može... Važna je i duhovna pomoć, hagioterapiju s korisnicima, ali i zaposlenicima, provode hagioasistenti po metodi profesora Tomislava Ivančića. Imamo i vrt!
Koliko često dolazi pedikerka?
– Otprilike jednom mjesečno. Korisnike često bole stopala, imaju urasle nokte, to im itekako pomaže.
A frizerka?
– Također jednom mjesečno. Tko želi, prijavi se na popis za šišanje.
Šišanje je po želji?
– Apsolutno! Spretna je naša frizerka Adrijana, uredi dvadesetak korisnika, a ako treba, u brijanju pomaže i sestra Marina i Lea. Netko hoće malu bradu, netko neće uopće... Trudimo se – govori.
Koliko su stari korisnici?
– Od 18 do 86. Nedavno nas je napustio Pero (86), miljenik, on je bio dobra duša ovog mjesta. Juhu nikad nije jeo! A sve je drugo volio. I zabavljao je sve sjajnim komentarima. Dugo je bio pomorac, obišao je cijeli svijet. Nedostaje nam...
Dobro je činiti dobro, zar ne?
– Rekla bih da nije dovoljno samo činiti dobro, treba činiti na pravi način. Tako je govorio sveti Vinko. Na primjer, može se dogoditi da imamo 100 litara mlijeka, a ni jedan kruh. Treba pomagati kvalitetno, organizirano i stručno. Uz to, važno je ići prema ljudima kojima je potrebna pomoć, a ne čekati da dođu k vama.
Pomažete ljudima i koji ne dolaze ovdje?
– Naravno, izravno na ulici. Idemo k beskućnicima koji su u barakama, pod mostovima, zapušteni, idemo k njima barem jednom ili dva puta tjedno. Imamo i, kako mi to zovemo, interventni tim, u kojem je barem jedna časna sestra, vozač Damir, te Petra koja vodi vanjski rad – govori sestra Veronika Popić.
Stižu i prije Hitne pomoći
Vozač Damir Cerić (30) nastavlja priču:
– Da, izlazimo na ulicu i tražimo beskućnike koji ne mogu doći tu u našu kuću. To je, dakako, u skladu s karizmom svetog Vinka Paulskog, koji je siromahe tražio na mjestima na kojima oni jesu. Krenemo centrom, obiđemo Željeznički kolodvor u Krešimirovoj, dijelimo im tople obroke, od maneštre do deserta... Što god imamo ovdje.
Koji je bio desert posljednji put?
– Krema sa šlagom. Nosimo i jabuke, banane, naranče. Ako nam ne ostane za sve, odemo u pekaru, kupimo im nešto toplo, glavno je da nešto pojedu. Ali, nismo samo, ako ćemo se šaliti, “Wolt” ili “Glovo” za beskućnike, moj je posao i voziti ih na hitnu, liječniku, kome god što treba, odem i do Caritasa po stvari, zatim u nabavu, dostavu. Mjesečno gradom napravim i 2000 kilometara.
U kakvim ste sve teškim situacijama zatekli te nesretne ljude na terenu?
– Nagledao sam se mjesta u kojima ljudi leže uz štakore, na smeću, bez struje, u tami. Ugroženi. Znali smo te prostorije tada očistiti. Na ulaz staviti vrata i bravu. Da barem tako pomognemo. Strahota je bila vidjeti i beskućnika na Torpedu, gdje smo čovjeka pronašli kako živi među zidinama, na lansirnoj rampi, gdje mu more prska, gdje je mrak. Teško je gledati ljude koji se bore s takvom stvarnošću. Donijeli smo mu juhu. Izmamili mu osmijeh na lice. Bilo je situacija gdje smo ljude nalazili nepokretne u barakama, kako spavaju u vlastitom izmetu, to je bilo tu na Škurinju – govori Damir Cerić.
Vi ste ti koji stižete i prije Hitne pomoći?
– Uskačemo u određene praznine u sustavu. Pronalazimo ljude za koje se i ne zna da imaju problema. Vodimo ih na hitnu, zatim ih odande šalju u bolnicu, pomažemo im pronaći smještaj u domovima za starije i nemoćne.
Sestra Marina (67) pomaže kao viša medicinska sestra gotovo pola stoljeća, ni danas ne prestaje.
– Pomažem susjedima bez doma još od početka 70–ih. Nekad to nije bilo ovako lijepo organizirano kao danas ovdje, već bi ljudi pokucali na vrata našeg samostana, a mi sestre dale bismo im što smo mi jele. Manistru, kuhano povrće, variva, kruha, mlijeka za majke s malom djecom... Imale smo srce i dušu, pomagale. Tako je bilo i prije 50 godina, tako je i danas, ali smo sada bolje organizirani – govori sestra Marina.
Kako im pomažete kao viša medicinska sestra?
– Kako god mogu. Mjerim tlak, dajem im tabletu protiv bolova, savjetujem ih na kakvu pretragu trebaju otići, previjem im rane. Nekad se i nakon samo jedne noći vide poboljšanja. Ljudima to daje snagu da ponovo mogu hodati, truditi se, živjeti. Vratiti im nadu.
Katarina Radić Grbac vodi projekt Vrta beskućnika - Be vrta.
– Ovih dana je sjetva rajčica! Imamo mali vrt, ima 336 kvadrata, imamo i mali plastenik. Uzgajamo začinsko, aromatično i jestivo bilje. Sijemo rajčice, paprike, dinje, lubenice, tikve... I nije fokus na količini, već na terapiji, radnoj terapiji... Ljudi se osjećaju korisno, uključeni su u zajednicu, jačaju sami sebe time što daju povjerenje drugima, razmjenjuju znanja.
Vrijeme napretka
Što se jelo iz vrta?
– Nakon berbe tikvica, odnijeli smo ih u kuhinju i bio nam je to svima sjajan ručak!
Tko vama pomaže? Ima li donacija?
– Ima – govori Larisa Mandić zadužena za financijska pitanja i objašnjava:
– U nabavi dostavnog automobila pomogla nam je Bina Istra i osigurala Peugeot Partner. Hranu nam donira Tjestenina Klara Marić, Sana iz Koprivnice, Dukat pošalje jogurte i mliječne proizvode, Spar kruh, s riječkim Caritasom surađujemo, pomažu i lokalne pekare i mnogi drugi dobri ljudi. Violeta nam pošalje prašak i omekšivač. Pomažu često i dječji vrtići iz Rijeke, najmlađi Riječani skupljaju tjesteninu, rižu, palentu, grašak, paštete, mesne doručke, fažol, sireve, salame... Organiziramo i događaj “Jedna noć pod zvijezdama”, kako bismo podignuli svijest javnosti o problemima ljudi koji nemaju dom.
Ima li lijepih priča?
– Naravno – kaže sestra Veronika Popić i na stavlja:
– Beskućnik koji se oženio! I sada ima obitelj. U dvadesetima ostao je na ulici. I otac mu je bio na ulici. Proživio je sve vrste beskućništva, spavao je na klupi, u barakama, vrtovima, u napuštenim automobilima... Kako smo mu pomogli da se zaposli, uspio je pronaći i suprugu. I on je sjajan primjer ostalima koji su u teškim situacijama da izlaz ipak postoji. Njegov savjet zlata vrijedi, a on tvrdi kako mu je upravo naš cjelovit pristup, od tijela do duše, pomogao da napravi potrebne iskorake.
Koliko vremena treba za napredak?
– Vrijeme napretka je posebna kategorija. Nekome treba, primjerice, dva mjeseca da se prvi put kod nas istušira nakon što se šest mjeseci nije oprao. Za nekoga, ako nakon duljeg vremena uzme čistu odjeću, otušira se, uloži u higijenu, to je velik korak. Važno je da svatko dobije ono što mu treba u tom trenutku. I trudimo se da za takve ljude uvijek budemo spremni. Da odvedemo nekoga na Hitnu ili mu damo topli obrok, čistu majicu... Nekome pomognemo pronaći posao, što god treba. A pomoć i pružena ruka uvijek nekome trebaju. Ako nećemo pomoći mi, a tko će?