Prvi put u životu ispao sam faca, a nisam napravio s..

Zadnji u vrsti, prvi u modricama - svaki dan susrećem se  s ovim plakatom pri ulasku u školu. Dječak s flasterom na čelu i poruka UNICEF-a o potrebi suzbijanja nasilja među djecom. Netko će reći, pa i mi smo se znali potući, uvijek su postojale grupice ne baš uzorna ponašanja. Ipak, može li se ono uopće uspoređivati s ovim što se danas događa, primjerice, “slučajem pothodnik u Zagrebu”?

Ako ćemo biti iskreni i realni, cjelokupno društvo naginje kulturi nasilja - počevši od obiteljskog, pa preko bullyinga i mobbinga, do navijačkog. Neki ljudi jednostavno ne znaju, ne mogu, a neki možda i ne žele stvari rješavati na neki kulturniji i ljudskiji način.

Strašno je pročitati izjavu djeteta: “Lijep je osjećaj udarati nekoga...“ Još je teže shvatiti kakva to „sila“ pokreće već i djecu u nižim razredima osnovne škole, pa čak i vrtićima, da sustavno, promišljeno i s namjerom zlostavljaju svoje vršnjake. Kao čovjeka, a i s pozicije struke, posebno me žalosti sve veća prisutnost nasilja među djecom.

Nije teško pronaći razlog: djeca uče ono što doživljavaju. Nasilje u obitelji sigurno je najgori mogući primjer - dijete koje tuku, psihički ili seksualno zlostavljaju nerijetko, kad odraste, takvo ponašanje primjenjuje na svoju djecu.

Djeca koja možda i nemaju loše roditelje, često su prepuštena odgoju ulice, a u tim godinama se lako pada pod utjecaj vršnjaka.

A problemi se registriraju obično kad je već prekasno. Možda se neki neće složiti s tvrdnjom da su i sami nasilnici zapravo žrtve - žrtve svojih obiteljskih (ne)prilika, svoje nemoći da se dokažu na neki društveno prihvatljiv način, svog potpuno pogrešnog pogleda na međuljudske odnose, i život općenito.

Djecu trebamo odgajati svi mi - roditelji, nastavnici, susjedi... - svojim ponašanjem pružati primjere koji će ih poticati na pozitivnije rješavanje problema.

Djeca traže pažnju - svako dijete želi se istaknuti, pokazati, dokazati da vrijedi i da je po nečemu posebno i važno. Naša uloga je samo da ih usmjerimo na pozitivne aktivnosti.

Uvijek se sjetim grupice „hahara“, koje smo uspjeli okupiti u plesnu skupinu (break-dance, tako nešto), i izjave poslije jednog nastupa kad su izazvali histeriju oduševljenja u publici: „Čovječe, ne mogu vjerovati, prvi put u životu sam ispao faca a nisam napravio nikakvo s.....“.

Djeca su puna energije, pomozimo im da je usmjere na pozitive stvari. Prekinimo začarani krug nasilja!