Gotovo mi sada kad pišem suze dolaze na oči. Pa koji je to čovjek...

Jučer je potvrđena vijest o smrti Antona Tusa, stožernog generala i prvog načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Od Tusa se oprostio hrvatski politički vrh, kao i brojna vojna lica Domovinskog rata, među kojima je i umirovljeni pilot Ivan Selak.

Selak je na svom Facebook profilu posvetio par riječi generalu Tusu, navodeći da je imao njegovo izuzetno poštovanje te je bio njegov uzoru. Objavu Selaka prenosimo u cijelosti:

''Jučer je u vječnost otišao Anton Tus.

Napustio nas je veliki (zato ću i svaku riječ započeti velikim slovom) Pilot, Gospodin, Časnik-General. Za mene upravo tim redom. A sve tri riječi mogu biti sadržane u samo jednoj. Napustio nas je čovjek, veliki čovjek. Zašto ovim redom? I sam sam bio pilot nadzvučnog borbenog aviona pa recimo da znam ponešto o tome, A  Anton Tus je bio vrhunski pilot, profesionalac s upravo takvim i znanjem i hrabrošću i sposobnostima. Takav se rodiš, takav se stvaraš, tako živiš i takav odlaziš.

Ako za ikoga možete reći da je gospodin onda je prvi na tom popisu bio Anton Tus. Uvijek smiren i staložen, nenametljiv, tih, samozatajan, spreman saslušati i nikada te u razgovoru prekidati. Nikad s povišenim tonom ili svadljivo. Uvijek i sa svima argumentirano, jasno i uvijek na Vi. 

>> VIDEO Preminuo je general Anton Tus, prvi načelnik Glavnog stožera HV-a

A riječ časnik proizašla iz riječi čast čije značenje je dostojanstven, moralan, pošten, uvažen, korektan, upravo opisuju ono kakav je to veliki čovjek bio i ideal kojem bi svi časnici HV morali težiti. Pilot, Gospodin, Časnik-General Anton Tus izuzetno je cijenio znanje, stručnost, hrabrost i sposobnost. Čin i zvanje ako nemaju pokriće je prezirao jednako kao i podobnost. Kod njega nije bilo “muljanja”-zato je i bio uvijek onako u strani, ali do kraja života dostojanstveno.

Uvijek je imao moj izuzetan respekt i bio je moj uzor. Kad su njega uklonili s mjesta zapovjednika JRZ stvari su se razjasnile. Znao sam tada što učiniti, a način je bio onako kako sam ja htio. Dok živim bit ću Vam zahvalan na tome. Ima jedna nevjerojatna stvar vezana uz Antona Tusa. Sreo sam ga dosta puta, naravno da ne možete svaki put i razgovarati, ali baš u svakom razgovoru, službenom ili ne službenom postavio bi isto pitanje:

-“A čime se bavite u slobodno vrijeme”?

Ili kada sam otišao u mirovinu bilo je:

-“A čime se bavite u mirovini”. 

Pitao bi to onako nenametljivo, tiho i sa zanimanjem bi vas gledao u oči kada bi vi odgovarali.

Prvi puta kad sam imao čast obratiti mu se bilo je davne 88. ili 89. ili tako nešto na vojnom aerodromu u Bihaću. On je došao kao zapovjednik JRZ sa svojim štabom i što je bilo neuobičajeno tražio je razgovor sa svim pilotima tadašnjeg bihaćkog aerodroma. Još me više iznenadilo kada je on rekao i to ovim riječima:

-“Ovo nije ni vojnički, ni partijski sastanak, nego razgovor kolega o problematici s kojom se svi susrećemo, a vezana je i za letenje i za vaš život u gradu Bihaću”.

I svi smo ostali u čudu. Znalo se u vojsci, imaš vojnički sastanak u kojem ti zapovjednik drži glavnu riječ i džaba ti što mu pokušaš i na razuman način pokazati da nije u pravu, on je u pravu jer mu to položaj daje. Onaj drugi, partijski, trkeljanje prazne slame, takva su vremena bila, iz toga sam izašao s dvojicom kolega 90. 

I naravno da smo svi ostali u čudu jer tako otvoren sastanak s tako rangiranom osobom nije bio zamisliv, takav otvoreni razgovor nije bio zamisliv ni s niže rangiranim zapovjednim kadrom. Znam da sam pomislio “ovaj dolazi iz drugog svemira”.

POVEZANI ČLANCI:

Da ne davim s razgovorom i problematikom, na kraju te balade uslijedilo je ono čuveno njegovo pitanje:

-“A čime se vi bavite u slobodno vrijeme”.

U to vrijeme, skoro pa tajno neke moje kolege i ja letjeli smo zmajevima s okolnih brda i s vrha Plješivice. Naravno da se to saznalo i naravno da nam se to branilo. Osnovali smo čak i klub, štampali klupske knjižice. Hereza je bila spomenuti prostoriju u domu JNA gdje bi čuvali te svoje zmajeve i opremu. I tako dignem ja mlad i nadobudan dva prsta da odgovorim, a razgovor je tekao otprilike ovako:

-“Druže generale, kapetan Ivan Selak, pa eto ima nas nekoliko pilota koji u slobodno vrijeme letimo zmajevima s brda oko grada, a i s Plješivice”

Vidim šire se zjenice onih koji sjede oko njega skupa s našim zapovjednikom.

-“Pa bravo druže kapetane, to je ljubav za letenje, a koliko vas ima”.

Ono kada vidiš šok u redu među čimbenicima koji su okrenuti prema nama je bilo nešto neprocjenjivo.

-“Pa ima nas osmorica pilota, ali ima tu i civila pa zajedno letimo”.

-“Ma bravo momci, tako se širi ljubav prema letenju, tako se stvaraju i budući piloti, a i svi drugi koji idu uz letenje, a kako ste se organizirali”?

-“Formirali smo i svoj klub, nazvali smo ga Krila Krajine, svi su dobrodošli, imamo tu i civila iz Bihaća, Krupe…imamo i svoje članske iskaznice”.

-“Još jednom, bravo momci, tako treba, baviti se sportom, uživati u prirodi, animirati i druge za letenje, pa će biti i pilota i tehničara. A imate li kakve probleme, imate li se gdje okupiti, gdje držite te zmajeve, opremu”?

Ovo je bilo kao kec na deset.

-“Nešto držimo na Garavicana u aero klubu, nešto doma, nešto po šupama i garažama. Ima jedna prostorija dovoljno velika u domu JNA, ali nam je ne daju, a vidio sam da tamo drže neku zimnicu, krumpir, zelje, što ja znam, dobro bi nam došla, dovoljno je velika i sve stanje u nju”.

Muk i tišina. General onako smireno i staloženo, ali odlučno, pogleda desno od sebe na našeg zapovjednika puka:

-“Pejiću riješite to”.

-“Razumem druže generale”.

-“U redu, riješite to čim prije da dečki budu u našim prostorima, a vi kapetane imate li još što, što se može riješiti”.

-“Ne, ništa drugo, jedino to. I samo još nešto, mi smo napravili članske iskaznice i bila bi nam čast da postanete naš počasni član, već smo vas upisali kao broj 001, pa ako biste…”

-“Sa zadovoljstvom kapetane”.

Iz džepa vadim već spremljenu i ispisanu iskaznicu i predajem je generalu uz obavezno rukovanje i uzajamno zahvaljivanje, uz opću nevjericu čimbenika iz prvog reda. I da završim ovu priču.

POVEZANI ČLANCI:

Nakon dva sata nazove me supruga iz grada gdje sam stanovao na 3. katu zgrade čiji je prozor gledao na taj prostor u domu JNA:

-“Ej znaš ona prostorija što bi vi htjeli za svoje zmajeve, neki tamo vojnici iznose sve van, a i čini mi se da su tu i s kantama neki moleri…”A zadnji put smo razgovarali prije par godina u vrijeme kada je bila aktualna nabava F-16 iz Izraela.
Bilo je to na nekom domjenku u prostoru pored kino dvorane u zgradi MORH. Bio sam uglavnom po strani na izlazu iz dvorane kina i kada je izlazio prepoznao me i pozdravio. Duže ga vremena nisam vidio, tada je imao oko 88 godina, mršavog, malo ispijenog lica, ali toplih očinskih očiju. Rukovali smo se, čak čvrsto obzirom da sam vidio tu njegovu mršavu i naboranu ruku, ali srdačno. I prvo što je pitao bilo je:

-“A čime se bavite sada, kad ste u mirovini”?

Gotovo mi sada kad pišem suze dolaze na oči. Vidim njegove tople očinske oči i zanimanje za drugoga, čime se ja bavim?? Pa koji je to čovjek. Njega to zanima. Rekao sam mu da ronim, skačem padobranom, letim, sjetih se i našeg prvog susreta, ali nisam to htio spominjati jer to je bilo davno i bitno samo za mene. On je onako kako je uvijek govorio, polako, smireno ali potpuno razumljivu i jasno upitao:

-“A zašto ste vi protiv F~16”?

-“Gospodine generale, ne znam koje Vi informacije imate, nikada nisam bio protiv F~16, ali jesam protiv ovih koje nam nudi Izrael”.

I onda vrlo kratko ali argumentirano objasnio i završio.

- “I da samo znate , uvijek ću biti za F-16”

Gledao me je u oči, ozbiljna pogleda dok su oni koji nemaju kulture pokušavali slušati o čemu se priča prilazili da bolje čuju, a on s toliko godina na plećima, ali toliko lucidan da je čak i to primijetio samo odgovorio:

~”Razumijem vas što ste rekli”

Eto to je moja priča. Moja priča o najčasnijem časniku Hrvatske vojske. O Pilotu, Gospodinu, Generalu Antonu Tusu Počivajte u miru i vječna Vam hvala, ili letite nebesima, jer Vi ste bili pilot'', napisao je Ivan Selak.