Psihički reporter iz 19. stoljeća

Edward Sampson, mladi pomoćnik urednika u bostonskom listu Globe, u kolovozu 1883. godine navečer nakon posla zadržao se na piću s kolegama u baru u prizemlju zgrade redakcije novina. Nakon što se društvo razišlo, pripiti Edward vratio se u redakciju i izvalio na kožnati kauč.

Oko tri sata u noći, oznojen i prestravljen, probudio se iz realističnog sna u kojem je promatrao vulkansku erupciju nekog otoka pokraj Jave koja je raznijela i potopila otok. U snu je s užasom promatrao gomile izbezumljenih ljudi, žena i djece koji su pred užarenom lavom vrišteći bježali prema moru, koje je također kipjelo pa bi u njemu umirali.

Edward je skinuo majicu i košulju posve natopljene znojem, oprao se, sjeo za stol i velikim slovima napisao na komad papira: “Otok Pralape potopljen!”. Potom je na nekoliko listova papira do detalja napisao pravi novinski izvještaj o užasnom snu koji ga se toliko dojmio. Sjetio se da bi mu čistačica ujutro mogla baciti te papire pa je preko njih crvenom olovkom napisao “Važno!”. Potom je otišao kući. U osam sati pogled glavnog urednika pao je na tekst s kojeg je vrištala riječ “važno”.

San na naslovnici
Stavio ga je na naslovnu stranicu poslijepodnevnog izdanja ne sumnjajući kako je riječ o vijesti koja je stigla noću, prekomorskim telegramom. Tako je u Globeu, na osam stupaca i s velikim naslovom u kojem je dominirala riječ “katastrofa” objavljen detaljni opis eksplozije vulkana na otoku Pralape. Vijest su odmah prenijele sve druge važne američke novine. Edwardov san postao je tema o kojoj su svi razgovarali.

Kad se Edward probudio, pogled mu je pao na te naslove. Smračilo mu se pred očima. Užasnuto je otrčao u redakciju. Kad je kolegama ispričao kako je došao do priče, svi su se uhvatili za glavu. Sve novine prenijele su Globeovu priču, za nju se zainteresirala i američka vlada, telefon glavnog urednika zvonio je neprekidno, a navečer je stigao i poziv iz velike novinske agencije Associated Press koju je zanimao izvor vijesti s obzirom na to da nije imala nikakvih spoznaja o kakvoj kataklizmi.

Upravni odbor Globea smjesta je otpustio Sampsona, a potom počeo smišljati kako da se izvuče iz neugodne situacije. Tri dana smišljali su izjavu za naslovnu stranu s isprikom i objašnjenjem čitateljima da je vijest dana bila tek san pijanog pomoćnika urednika. No, vrijeme je radilo za njih. u010Cetvrtog dana od objavljivanja vijesti, uoči tiskanja isprike, vijesti s Tihog oceana počele su upozoravati da se doista zbila neka katastrofa.

Vijesti s Pacifika
U obale Kalifornije udarila su tri golema vala, uništila kuće uz obalu i prevrnula čamce i brodove. Iz Australije i Japana stizale su slične vijesti, a seizmografi širom svijeta zabilježili su velika pomicanja tla s epicentrom u blizini otoka Jave. Upravni odbor odlučio je pričekati s objavljivanjem isprike. Kada su konačno iz područja u kojem je došlo do katastrofe stigli i prvi brodovi, izvijestili su da otoka Krakataua više nema, da je uslijed vulkanske erupcije eksplodirao i potonuo odnijevši u smrt cjelokupno stanovništvo otoka.

Grozna vijest bila je dobra jedino za Edwarda Sampsona koji je uz ispriku pozvan da se vrati na posao te da nastavi pratiti zbivanja vezana uz katastrofu dalekog otoka – ovoga puta na osnovi izvještaja kojih je pristizalo sve više.

Redakcija je poslije objavila i kako je došlo do objavljivanja izvještaja o kataklizmi. Neki su priči povjerovali, neki nisu. Nikome nije bilo jasno kako je Sampson u snu mogao vidjeti te događaje i to u trenutku dok su se zbivali. Jer, do erupcije Krakataua došlo je 29. kolovoza 1883., upravo one noći kad je Sampson i usnio svoj san. Zahvaljujući nekoj vrsti telepatije, reporter je bio nazočan dramatičnom i ubojitom događaju.

U Sampsonovu izvještaju sve se poklapalo s onim što se znalo – osim imena otoka. Otoka Pralape nije bilo na kartama u bostonskim arhivama. Puno godina kasnije Sampsonu je iz nizozemskog Kraljevskog društva stigla pošiljka sa 150 godina starom kartom na kojoj je nestali otok Krakatau bio nazvan svojim izvornim imenom – Pralape.

Edward Sampson slike je primio u snu, dok su mu ostala osjetila bila ugašena. Od te činjenice, da je tijekom sna “buka” vanjskog svijeta reducirana, krenuli su Montaque Ullman i Stanley Krippner iz Medicinskog centra Maimonides (u Brooklynu, New Yorku). Šezdesetih godina 20. stoljeća poduzeli su serije eksperimenata testirajući telepatiju u snu. Osoba “primatelj” nalazila se u zvučno izoliranoj sobi koja je bila i elektronički zaštićena te se tijekom sna motrilo uzorke EEG-a i brze pokrete očiju REM-faze sna koji pokazuju da osoba sanja. “Pošiljatelj” u drugoj sobi pokušao bi sliku, nasumce izabranu iz veće količine slika, poslati primatelju usredotočujući se na nju upravo kada je ustanovljeno da primatelj sanja. Pri kraju svake REM-faze primatelje bi se budilo i tražilo da opišu svoj san. Prikupljeni podaci upozoravali su da su poslane slike ponekad na određeni način bile ugrađivane u sadržaj primateljevih snova. Telepatiju do koje je dolazilo u snu moglo se povezati i s nekim biološkim faktorima: tijekom telepatskog slanja mijenjao se volumen krvi, a motrenje elektroencefalograma pokazalo je da se moždani valovi primatelja mijenaju kako bi se prilagodili moždanim valovima pošiljatelja. Proučavanje telepatskih snova u Maimonidesu trajalo je deset godina, dok program 1971. nije zatvoren zbog nedostatka novca, no Ullmanovi i Krippnerovi rezultati do danas nisu diskreditirani.