Psihijatar koji liječi džihadiste: Zaprepašten sam količinom radikalizacije među borcima ISIL-a

Ugledni liječnik, psihijatar s Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb dr. Herman Vukušić, koji se više od 25 godina bavi PTSP-om i pomaže hrvatskim braniteljima i njihovim obiteljima, odnedavno se bavi i liječenjem džihadista povratnika s ratišta iz Sirije i Iraka u regiju.

– Angažirale su me neke međunarodne organizacije, uključujući Organizacija europsku sigurnost i suradnju, a uz posredovanjem hrvatske Vlade, da savjetujem i radim na pitanju radikalizacije bivših boraca ISIL-a i članova njihovih obitelji. Moram priznati da sam kao stručnjak ostao iznenađen razmjerima tog fenomena, za koji mislim da će biti nešto s čime će se Europa morati adekvatno nositi. Mladi ljudi koji su podlegli sustavu vjerovanja radikalnog islama često su bili namamljeni. Metode kojima se kalifat služio u privlačenju boraca bile su vrlo suptilne u psihološkom smislu. Obećavala su im se visoka primanja, nekoliko žena, smještaj u velebnim vilama. Iznenadilo me što se većina onih s kojima sam razgovarao razočarala u ono što su tamo doživjeli jer nisu dobili obećano. No taj se kontekst radikalnog razmišljanja zadržao. Posebno u obiteljima. Ja to neću nazvati vjerskim fenomenom, već modelom vjerovanja, u literaturi bi se paralela mogla povući s Korejskim ratom – kaže dr. Vukušić objašnjavajući zašto je to usporedio s Korejskim ratom.

– O Korejskom se ratu malo govori i zna. Ali to je prvi rat u kojem su snage UN-a sudjelovale u otvorenoj akciji. S jedne je strane bila vojska UN-a, s druge Kina i SSSR. Američki ratni zarobljenici koji su iz Kine u SAD vraćeni nakon godinu, dvije, tri, vratili su se kao uvjereni komunisti. U pravilu su ostali do kraja svog života u tom komunističkom uvjerenju. S tim da u Kini nisu bili podvrgavani nekoj jačoj fizičkoj torturi, već suptilnim psihološkim metodama. S time sam se susreo i ja radeći s ovom populacijom – naglasio je dr. Vukušić ističući kako je jako teško razbiti ili promijeniti taj sustav vjerovanja.

– Nadam se da ću ponovno raditi na tom pitanju pa ću vidjeti do kuda se došlo. Najprije treba procijeniti razinu traumatizacije tih ljudi putem grupne terapije. Da se u grupi pokušaju otvarati međusobno jer jako su nepovjerljivi prema okolini. Potom jednostavno pokušati izgraditi povjerenje prema okolini kroz sustav, odnosno na grupnoj terapiji. A onda inkluziju u društvo u cjelini, pogotovo kod djece, kako bi se isprala vjerovanja, odnosno sustav vrijednosti koje im je usadio kalifat. Sada smo trenutačno u postupku takve grupne terapije. Kao stručnjak iznenađen sam razinom dubine vjerovanja koju je radikalizacija uspjela postići u toj populaciji.

– Velika je potencijalna opasnost od povratnika. Ne smijemo zaboraviti da je kalifat školovao djecu od pete godine, ISIL, Al-Qa’ida, sve te organizacije udaraju na mladu psihu. Mi smo prije godina u svjetskoj veteranskoj organizaciji imali fenomen “toy soldiers”, djeca vojnici. Kalašnjikovi su bili veći od djece u Africi koja su sudjelovala kao vojnici među plemenskim, međunarodnim ili građanskim ratovima. Strašno je teško, pogotovo nakon traumatizacije, kada nekome usadiš takva vjerovanja i još ga izložiš životnim ugrožavajućim traumama dulje vrijeme, izbrisati taj trag na psihi. Takvi pojedinci mogu predstavljati veliku opasnost u budućnosti – uvjeren je dr. Vukušić. Objasnio je i koje bi metode bile učinkovite te kako bi se mogli rehabilitirati.

– Za sve postoji šansa, ponajprije grupnom terapijom. U sklopu grupe moraju se početi otvarati, ventilirati, procesuirati svoje traume, preispitivati svoj sustav vjerovanja u odnosu na onaj koji vrijedi u društvu. Ta populacija nikada neće zaboraviti te traume, ali s njima se može živjeti i to je cilj. Osoba koja se vratila je između čekića i nakovnja jer se stvara nepovjerenje društva prema njemu ili njoj. Zašto je otišao tamo? Zašto su se vratili? Hoće li sada biti zrno nekakvog potencijalnog problema, terorizma? Ti su ljudi izloženi sekundarnoj viktimizaciji, drugi ili treći put postaju žrtve. Prvi su put postali žrtve kada su regrutirani, sa svime onim što su doživjeli u kalifatu postaju drugi put žrtve, a treći put postaju žrtve kada društvo, u koje se na kraju vraćaju, ne vjeruje u motive njihova povratka i njihovu moguću promjenu. Ta sekundarna viktimizacija vrlo je jak traumatski proces koji po svojoj jačini može biti, u smislu stvaranja negativnih psihičkih, posljedica, snažan gotovo kao i prvotna trauma – objašnjava dr. Vukušić osvrćući se i na više od 100 tisuća djece koja su prošla ISIL-ovu školu te su, umjesto sporta, imali tečaj pucanja, aktiviranja eksploziva te odrubljivanja glave.

Djecu ISIL-ovaca integrirati

– Tu djecu jedino možemo spasiti njihovim uvrštavanjem u normalne socijalne tokove putem vršnjačkog druženje. A segregacija te djece na bilo koji način dovest će do jačanja fenomena njihova otuđenja. Prema svim analizama, ljudi koji odlaze i bore se za ISIL otuđeni su od okoline, neprihvaćen, zato što je musliman ili bilo što drugo – to jedan od jakih čimbenika u motivaciji. Otuđivati se od njih je kontraproduktivno. Prema tome, psihosocijalne programe kojima je cilj utkati tu djecu ponovno u njihovu vršnjačku cjelinu, a potom u društvo, jedini je spas za njih – ističe dr. Vukušić, kojeg smo upitali predstavlja li to, s obzirom na to da se u našu regiju vraćaju džihadisti, opasnost za Hrvatsku i ima li regija uopće stručnjake koji mogu raditi s njima.

– Cijela regija ima jako vrijednih stručnjaka koji međusobno komuniciraju i izmjenjuju mišljenja, akademska komunikacija postoji, tu zaista struka ima što reći. Sigurnosno, imali smo sreću što smo, kao narod, nacija, država, izbjegli bilo kakve napade, i nadam se da će tako ostati. Međutim, bez obzira na likvidaciju Al-Baghdadija ili sve “uspjehe” u ratu protiv terorizma, teško je vjerovati da će to zamrijeti preko noći. Isto tako, milijuni izbjeglica prošetali su kroz našu regiju i otišli u zapadnu Europu. U Turskoj milijuni izbjeglica još čekaju, a Erdoğan svaki drugi dan prijeti da će ih pustiti prema Europi. Rizik svakako postoji. Kao netko tko je bio u ratu i bavio se poslovima koji su jednim dijelom bili vezani za sigurnosna pitanja reći ću da se naše službe, koje su do sada radile dobar posao, ne smiju opustiti.

Pitali smo ga zašto su baš njega angažirali za liječenje džihadista povratnika s obzirom na to da se bavi PTSP-om te ima li ta radikalizacija poveznicu s ljudima koji pate od PTSP-a?

– Mene su ponajprije angažirali kao stručnjaka za PTSP, a onda zbog iskustva s ratnim veteranima mogao sam dotaknuti i pitanja radikalizacije. Da, PTSP ima dva sustava, kako se opisuje, jedan je američki, a drugi europski. Kada je PTSP neliječen ili kada je žrtva izložena i sekundarnoj viktimizaciji, ona, prema američkom sustavu, prelazi u kompleksni PTSP, a prema europskim standardima, zove se kronična promjena osobnosti uzrokovana traumom koja je nepromjenjiva. U stanju te kronične promjene osobnosti čovjek zamrzne svoja vjerovanja i po mnogočemu se radikalizira, nemogućnosti procesuiranja traume, oprosta neprijatelju... Recimo, pitanje ćirilice u Vukovaru, to su sve nažalost posljedice neprocesuirane traume koja u nekim stvarima može dovesti do radikalizacije, ali to se ne može riješiti tako da se zakonski makne, već se mora ući u srž problema zašto se to dogodilo i kako to riješiti. Prema tome poveznice ima – kazao je dr. Vukušić odgovarajući nam na pitanje jesu li povratnici spremni na surađivanje i liječenje.

– Njihovo mentalno i duševno stanje takvo je da su po tom pitanju jako zatvoreni, ali to je zato što su žrtve. Osjećaju da im sustav ne vjeruje. Kada se sustav počne otvarati prema njima i pokazivati im povjerenje, i oni će se otvarati prema sustavu, a to je otvaranje preduvjet za liječenje. Ti su ljudi zarobljeni u jednome mentalnom sklopu u kojem su morali živjeti. Ljudi, obitelji koje su otišle u kalifat živjeti u uvjetima koji su tamo nametnuti, i u idealnom bi se socijalnom okruženju sporo vratilo u drugi oblik funkcioniranja, a pogotovo ako im društvo u koje se vraćaju ne vjeruje.

– Ako pak govorimo o PTSP-u, znanstveno je dokazana činjenica da je on veliki rizik za samoubojstvo. Samoubojstva hrvatskih branitelja interesantan su fenomen. Postojao je velik otpor vladajućeg establišmenta da se prizna fenomen samoubojstva u populaciji branitelja. To je išlo toliko daleko da je pomoćnik ministra Njavre 1999. godine negirao fenomen suicida i manipulirao brojkama. Iznenađujuće mi je da je danas u HDZ-u, a kamoli da je tajnik Odbora za branitelje. Ta tužna istina na kraju je izašla na vidjelo, od 1991. do danas više od 2700 branitelja počinilo je samoubojstvo. Samoubojstva su u porastu i nažalost stopa je viša u odnosu na opću populaciju – govori dr. Vukušić otkrivajući nam kako je, a da nije ni znao, razgovarao i s glasnogovornikom Al-Qa’ide.

– Kad sam 1996. bio u Marrakechu, vidio sam slijepog veterana iz Portugala koji se penjao stubama hotela do središnje dvorane kojem su pomagala dva veterana koja su protiv njega ratovala, možda su baš oni bacili granatu od koje je oslijepio. Ljudi, vojnici koji su sudjelovali u ratu, oni nisu odlučivali o ratu, taj proces pomirenja nešto je što se događa u svim vojskama svijeta. Tada sam sreo čovjeka bez ruke i noge i dugo smo razgovarali. Govorio je o domoljublju, o Afganistanu, bio je dosta ratnički nastrojen. Nakon napada na New York vidio sam ga na TV kao glasnogovornika Al-Qa’ide – kazao je dr. Vukušić, kojeg nismo mogli ne upitati, s obzirom na to da je četiri godine po zatvorima liječio i razgovarao s ubojicama, za slučaj Srđana Mlađana, koji u Lepoglavi služi 25 godina zatvora zbog trostrukog ubojstva.

– Mlađanov brak može se opisati kao hibristofilija, to je fenomen koji je u Americi zabilježen u puno slučajeva. To je pojava u kojoj, poglavito žene, imaju veliku sklonost prema osobama koje su počinile teške zločine, do te mjere da ih smatraju nevinima. U slučaju kao što je Mlađen ne mogu reći da sam optimist kad je riječ o njegovoj rehabilitaciji. Mislim da službe koje trebaju voditi brigu o tome trebaju biti na oprezu 24 sata – govori dr. Vukušić koji je umjesto ginekologa, što mu je bila prvotna želja, završio kao psihijatar.

– Moja je ambicija bila da budem ginekolog. Diplomirao sam 1991. i zadnju apsolventsku godinu često sam odlazio na ginekologiju. Međutim, otišao sam na ratište i sve se promijenilo. U veljači 1992. bio sam na dubrovačkom ratištu i tamo se susreo sa sindromom Marije Antoanete koja je u vrijeme Francuske revolucije bila giljotinirana. Noć prije nego što je bila giljotinirana posve je posjedjela. Ja sam to vidio u ratu. S jednim kolegom iz Slavonskog Broda bio sam u brigadi i zaprimili smo ranjenika koji nije bio ranjen, već je bio u grču pa smo mislili da ima leziju kralježnice. Međutim, nije bilo ništa pa smo ga transportirali u Dubrovnik. Pravilo je bilo da smo tri dana na smjeni pa tri dana na bojišnici. Kada se vratite, zadužite svoje ranjenike i onaj kojeg ste zaprimili i obilazite ga. Kad sam išao u obilazak ranjenika tražio sam tog dečka, i nisam ga našao u sobi. Sestra mi je rekla da sjedi pokraj prozora kada sam pitao za njega. Rekao sam joj da pokraj prozora sjedi stari gospodin, a ne dečko kojeg sam zaprimio. Ali to je zaista bio on. Tada sam shvatio da je taj mladić od 20 i nešto godina u gotovo 36 sati posve posjedio od trauma koje je doživio. Tada sam shvatio što taj rat radi ljudima i što će im raditi u budućnosti i tako sam se počeo baviti psihijatrijom. I ostao sam nesuđeni ginekolog.

Ispušni ventil – videoigre

Priznaje kako svaki psihijatar, na neki način, s vremenom dobije neke psihičke smetnje.

– To je normalno. Ljudi se troše, empatija se troši, suosjećanja, troše se emocije, strpljenje. Kod psihijatra koji su psihoterapeuti postoje modeli supervizije kada razgovaraju sa svojim kolegama i postoji model introspekcije. Mi smo tijekom naše edukacije više-manje obrazovani da prepoznamo neke znakove zamora kod sebe i onda se moramo malo distancirati od svoje struke i svojih pacijenata. Imamo neke ispušne ventile, hobije. Za mene su to videoigrice – ističe dr. Vukušić koji boluje od kronične leukemije.

– Hvala Bogu, sad sam relativno dobro. Ja se time ne opterećujem. Dok dragi Bog daje snage, ja guram. Što manje mislim o tome, ja sam bolje. Kad sam se razbolio, najavio sam hodočašće do Lourdesa pješice i to svakako namjeravam ostvariti. To je relativno teška bolest. Pokušavam na to ne misliti, a tu mi najviše pomažu obitelj, djeca, supruga, a moram reći i PlayStation – govori dr. Vukušić te priznaje kako ni on nije bio imun na posljedice rata i PTSP.

– I ja sam imao PTSP. Nakon prvog duljeg boravka na fronti znao bih se trzati na svaki jači zvuk. U proljeće 1992., kad sam bio na Cvjetnom trgu i sjedio s prijateljima, puknuo je top u podne, a ja sam u sekundi ležao na podu. Bilo mi je čudno što se cijeli Cvjetni trg smijao tome. To je bilo simpatično jer Zagreb baš i nije osjetio rat pa ljudi nisu mogli znati kako se osjećam. Svatko kome je dva sata zujalo u ušima shvatit će ono o čemu govorim jer su nekako iskustva te vrste specifična i ne bih ih nikome poželio. S druge strane, rat je čudo. Rat stvara odnose među ljudima i prijateljstva koja se ni u nikakvim okolnostima ne mogu steći. Politički je nekorektno možda od mene da to kažem, ali nostalgično gledam na ta vremena, prijateljstvo i zajedništvo iz tih vremena i to je ono što danas nedostaje Hrvatskoj – zaključio je dr. Herman Vukušić.