Psihijatri o posljedicama karantene: Pojavit će se ovisnost o lijekovima i alkoholu

Kako se građani Hrvatske nose s krizom zbog epidemije koronavirusa? Je li najgore iza nas ili će nas tek na jesen, kad se vratimo normalnom životu, dočekati psihološke i ekonomske posljedice poluizolacije? Zašto većini djece i adolescenata odgovara online nastava i zašto se ne žele vratiti u klupe do kraja školske godine? Koje će skupine građana kad COVID-19 ode iz naših života biti najosjetljivije na stres kojem smo sada izloženi i hoće li se taj stres poslije manifestirati pojačanom tjeskobom, depresivnošću pa i PTSP-om?

To su samo neka od pitanja o kojima smo razgovarali s troje psihijatara, Petranom Brečić, ravnateljicom Klinike za psihijatriju “Vrapče”, Nenadom Jakušićem, voditeljom Poliklinike za dječju i adolescentu psihijatriju zagrebačke Klaićeve bolnice, te s Ivanom Urlićem, poznatim splitskim psihijatrom.

– S koronom izlazimo na kraj s puno humora i to je veliki spas u cijeloj ovoj situaciji. Život, koji nema prirodnog oduška u društvenim igrama na koje smo navikli, preselio se na internet na kojem ima jako dobrog humora i zapažanja – započinje Ivan Urlić, psihijatar s bogatom profesionalnom biografijom.

Petrana Brečić, prva žena na čelu bolnice Vrapče u 140 godina njezina postojanja, smatra da su građani u prosjeku dobro reagirali i na epidemiju i na potres u Zagrebu, koji zbog nemogućnosti kontrole i predviđanja ljude dovodi u osjećaj straha i nelagode.

Stres i tjeskoba

– Naši građani su dosta dobro i zrelo reagirali tijekom epidemije, koja još nije gotova. Bilo je, naravno, pojedinačnih slučajeva koji su odstupali od toga, no uvijek će ih biti jer ne možete iskontrolirati četiri milijuna ljudi. Koronavirus i potres su izvanredne situacije, krizni momenti, koji su kod nas morali dovesti do pojačane potrebe za prilagodbom. U ovom razdoblju normalno je da ljudi imaju različite emocionalne reakcije i neke psihičke simptome, poput stresa i tjeskobe. Stres ima evolucijski značaj, kao i tjeskoba koju proizvodi potreba za prilagodbom na epidemiju i potres i koja je tada čak i poželjna jer nas tjera na akciju, jer zamislite da ste bili opušteni dok je trajao potres. Prošlo je samo mjesec i polod epidemije i mi još živimo u strahu i od virusa i od potresa. Mnogi od nas su možda razvili neke simptome ili poremećaje, najčešće iz anksioznog kruga, ili su tjeskobni ili imaju problem s nesanicom, nervozni su, napeti... Ali sveukupno mislim da smo u ovom razdoblju krize relativno dobro reagirali. Kad govorimo o prevenciji bilo kojeg psihičkog poremećaja, nulta točka je upravljanje krizom, koja je kod nas dobro vođena. Sa psihijatrijskog stanovništva važno je znati da ljudi u krizi traže dobro upravljanje i sigurnost, a sigurnost vam može pružiti samo istina, točne, dozirane informacije, iznesene na miran način. I to je ono što je ova vlast dobro napravila, izbjegnuti su kaos i panika i ni jednog trenutka nismo pomislili da nas varaju, lažu, nešto nam zamračuju, što je beskrajno važno – govori Brečić.

I Urlić se slaže da su se građani za trajanja strogih mjera epidemije relativno disciplinirano ponašali, ali bilo je, kaže i onih koji su na mjere Nacionalnog stožera reagirali negativistički, iako su, kaže, preporuke Stožera bile apsolutno primjerene situaciji. Na to što su razne teorije zavjere o COVID-19 naišle na plodno tlo kod manjine, Urlić slikovito uzvraća:

– Ti ljudi imaju iluziju da su razumniji nego što jesu. Neki, dodaje, jednostavno funkcioniraju na način da su im potrebni neprijatelji i vjeruju da razotkrivaju istinu i misle da su jako važni. Nije takav obrazac ponašanja prisutan samo u epidemiji nego i u politici i drugim područjima. Kriza je izbacila na površinu još jednu crtu u ljudima i kod nas i u svijetu, pa su se neki ponašali kao da virus bolje poznaju od znanstvenika i liječnika i tumačili kako se prema virusu treba odnositi.

– Svi vole biti liječnici, svi imaju svoja tumačenja što treba poduzeti, što ne, počev od američkog predsjednika pa nadalje i to već poprima bizarne oblike. Zanimljivo je to da svi vole biti liječnici, a ne vole biti vatrogasci ili policajci. Ali s druge strane to je razumljivo, ljudima je u teškoj situaciji najteže održati psihičku ravnotežu jer su tada mehanizmi održavanja ravnoteže na testu – tumači Urlić. Zasad smo taj test relativno dobro položili. No, s protekom vremena ljudi se zamore od pridržavanja mjera. Kao narod, kaže Urlić, nismo mi baš poznati po velikoj odgovornosti i ustrajnosti, što se već vidi na jugu.

– Ljudi uz more, u Dalmaciji impulzivno reagiraju, prvo nešto prihvate s oduševljenjem, pa se brzo umore. Sve manje nose maske na licu, srećom da je još uvijek malo ljudi vani. No, to je i očekivano. U doba epidemije ljudima teško pada nedostatak ustaljene linije života koja podrazumijeva i ritam razbibriga i ritam briga, a sada je taj ritam duboko poremećen. Ali ne preostaje nam ništa drugo nego da se u ovakvoj situaciji prilagodimo uvjetima i disciplini koju ovaj trenutak traži i to je društvena obveza svakog pojedinca – govori Urlić. Njegova Dalmacija, za koju slikovito kaže da spava preko godine i ljeti se probudi s velikom dozom posuđenog života, zadnja je regija do koje je virus dospio, što govori i o izoliranosti Dalmacije osim u turističkoj sezoni i razdoblju festivala i sajmova.

– Ljeto je prilika i za sve građane da se vrate društvenim igrama i kretanju, a sve je to sada suspendirano. Nije sve u porivima, čovjek je društveno biće koje voli druženje s drugim ljudima, kupanje, ribarenje, picigin i velik dio ljudi željno iščekuje da Stožer ublaži mjere da se odradi dug igara, a onda će doći jesen za koju se treba psihološki pripremiti – govori Urlić.

Istraživanje agencije IPSOS za Novu TV pokazalo je da će s relaksacijom mjera u frizerske salone, trgovačke centre i na terase kafića prvi pohrliti muškarci, ane žene.

– Očito su muškarci teže podnosili restrikcije jer po svom evolucijskom nasljeđu teže kontroliraju mirovanje. Neću reći da su hrabri, nego su pomalo drski i teže drže do regula, teže im je stajati na mjestu. No, postoji zamka našeg uma koji ne trpi promjene i najbolje se osjeća u rutini kad nema puno nepoznanica. Ljudi sada ne bi trebali upasti u zamku i punom snagom krenuti ostvarivati život kakav su prije živjeli kako bi vratili na silu tu rutinu. Ne bi bilo dobro da sada odjednom žele baš sve nadoknaditi što su prije radili – govori Brečić, dodajući da vjeruje da su građani svjesni da je virus i dalje u populaciji.

Kako djeca i adolescenti podnose poluizolaciju bez druženja s vršnjacima i online školu? Dječji psihijatar Nenad Jakušić, voditelj Poliklinike za dječju i adolescentu psihijatriju Dječje bolnice Zagreb kaže da zasad na temelju poziva i dolazaka u Polikliniku nisu primijetili većih problema kod djece i adolescenata. Možda će neke to i iznenaditi, ali djeci se ne vraća u školske klupe do kraja godine.

Mala djeca poput roditelja

– Adolescenti, po mojim saznanjima, uglavnom dobro podnose ovu situaciju, odgovara im škola na daljinu, kao i manjoj djeci, jedino su maturanti u osjetljivoj situaciji i u panici jer se pitaju kako će se sve riješiti. Učenici osmih razreda, koliko znam, dobivaju relativno dobre ocjene u online nastavi, i bolje nego uživo. I adolescenti i njihovi roditelji koje poznajem nisu baš zainteresirani za povratak u školu, jer se djeca, logično, boje da će nastavnici na njih navaliti s ispitivanjima i testovima, a djeca nisu, naravno, blesava da se žele vratiti u taj žrvanj. Većina njih je za to da se školska godina privede kraju online i preko TV-a – govori Jakušić. I dok nije bilo ni riječ o online školi, svjedočio je komentarima djece da bi se mogli školovati i preko interneta.

– Današnja djeca rođena su s internetom i kompjutorom, njima je to prirodni način komunikacije. S druge strane djeca kod nas nerado idu u školu, mislimda je za to kriv i kruti pedagoški pristup i ekstenzivno gradivo bez povezivanja sa stvarnim životom i stvarima koja djeci i adolescentima puno znače. Nisu djeca sretna s tim i naravno da onda takvu školu baš i ne vole. Kad gledamo koliko imamo posla u bolnici u 365 dana u godini, najviše posla s djecom i adolescentima imamo dok traje školska godina. Kad odjednom prestane škola, niti ih boli glava, niti trbuh, niti ih je više ičega strah, svi problemi im nestanu, a čim krene škola, evo ih opet, krenu pozivi i dolasci i tako je ne samo kod nas nego i na cijeloj pedijatriji – govori Jakušić.

Oni koji se bave školstvom i pogotovo oni koji ga nekritički hvale prikrivajući mane i da je stare pedagoške pristupe pregazilo vrijeme nad time bi se trebali zamisliti. Što se tiče male djece do 10 godina, ona u krizi reagiraju, dodaje Jakušić, kao i roditelji, paako su roditelji opušteni, bit će i djeca, ako roditelji krizu doživljavaju negativno, to se prenosi i na djecu. Adolescenti, pak, imaju svoj svijet vršnjaka na koje su više orijentirani, svoj izraženi ja i odmak od roditelja, no, naravno, i za njih je jako važno kakva im je situacija u obitelji. U psihologiji i psihijatriji poznato je da posljedice kriza i trauma dolaze tek poslije. Kako će je osjetiti odrasli građani, a kako djeca?

– Kad je riječ o mentalnom zdravlju građana, mislim da ćemo imati veći problem nakon proteka vremena. Mi sada živimo životom koji je prilično nestvaran i sad smo okupirani nestvarnošću tog života, nismo išli na posao ili smo malo išli, živjeli smo u poluizolaciji. Obično najteže razdoblje slijedi za nekoliko mjeseci i pola godine jer ćemo doći u razdoblje kad će naš izvanjski život polako nalikovati onom kakav smo prije živjeli. Ući ćemo u životnu rutinu, polako ćemo zaboravljati potres, nećemo više biti okupirani akutnim stresnim događajem kao sada. Kada ponovno krenemo u normalni životni ritam i kad se na praktičnoj i svakodnevnoj razini počnemo suočavati s posljedicama krize, bilo zdravstvenim bilo ekonomskim i financijskim, tada ćemo se, što je paradoksalno, morati još žešće prilagođavati i ta prilagodba će biti dugotrajna i iziskivat će puno mentalnog napora. Osobno očekujem da za tri, četiri, šest mjeseci do godinu dana bude puno više utjecaja i posljedice zbog koronavirusa i potresa na naš psihički aparat. Cijeli ovaj period je proces u kojem se stalno nečem novom prilagođavamo i jasno da će se u tom procesu mnogi ljudi umoriti i taj umor će doći posebno do izražaja kad se budemo suočavali s promjenama. Tada bi građani mogli najčešće imati simptome anksioznog poremećaja, pa i PTSP, premda to neće biti PTSP u onom pravom obliku, možda hoće samo kod osoba koje su bile na prvoj crti borbe protiv epidemije i onih koji su bili najizloženiji epidemiji i potresu. Što vrijeme ide dalje, može se očekivati da će kod ljudi biti više anksioznih poremećaja i depresivnosti, može se pojaviti i depresija koja ne mora biti znak bolesti, nego je reakcija na situaciju koju su prošli. Možda će se kod dijela ljudi pogoršati ovisnost o psihoaktivnim lijekovima i alkoholu i na to treba paziti – govori Brečić.

Na pitanje hoće li biti najugroženiji ljudi koji su ostali bez posla i oni koji se zbog potresa ne mogu vratiti u svoje domove odgovara: – Ostati bez posla je nevjerojatni stres – to je nevolja na više razina jer ljudi nemaju od čega živjeti. Kod njih bi se mogli razviti značajniji psihički poremećaji kao kad su nakon rata ljudi ostajali bez posla i zatvarale se tvornice. Na to moramo računati i morali bismo za takve ljude imati razvijene programe i znati kako im pomoći. Mnogi će se vratiti na posao, ali mnogi neće, mnogima će propasti poslovi u koje su uložili sve, pa i svoj život, i imat ćemo različitih situacija i suočavat ćemo se s različitim psihičkim poremećajima. Najteže će biti ljudima koji zbog potresa nemaju svoj dom, koji žive po domovima, a do jučer su imali sve, cijeli život su ulagali u to, i onda im je potres srušio kuću – govori Brečić.

Neizvjesnost zbog posla

I Urlić se slaže da će psihološke posljedice ljudi osjetiti tek kad prođe akutni stres, jer je to očekivani način na koji reagira čovjek nakon teških situacija, nakon epidemije i zagrebačkog potresa.

– Kad se stiša val pozornosti s korone i prođe ljeto u kojem ova turistička sezona neće biti ni sjena starih i kad ljudi vide da su prihodi od sezone izostali, da je došla jesen i da se trebaju stisnuti, neće im biti lako. I zbog ekonomske krize i zbog mogućeg novog vala epidemije.Ja sam optimistična osoba, ali čini mi se da je bolje pripremiti se za jesen i stezanje remena dok ne prođe određeni broj mjeseci, dok društvo ne dođe k sebi – govori Urlić. Brečić smatra da je sada važno pratiti i mladu populaciju, adolescente jer su u formativnom razdoblju kad je njihov rast i razvoj ionako obilježen nesigurnošću i kad pokušavaju naći uporište.

– I kod djece i adolescenata naknadno će se osjetiti posljedice zbog krize s epidemijom, ali ne zato što se oni boje korone, nego zato što se na jesen trebaju vratiti u normalan život i u škole. A to je ipak promjena koja im može izazvati stres, a osobito će biti teško djeci ako im roditelji ostanu bez posla – govori Jakušić.

Za razliku od djece i adolescenata, u bolnici Vrapče odmah su nakon početka epidemije i potresa počeli dobivati više poziva. Očekujući da će u krizi ljudima više trebati pomoć psihijatara čim je epidemija počela, prvi su započeli sa psihoterapijom na daljinu. Bili su svjesni, kaže Brečić, da se zdravstveno stanje njihovim ranijim pacijentima može pogoršati, ne samo zbog adaptacije na stres nego i zbog toga što imaju smanjene kapacitete adaptacije na stres i da je za njih važno da im se ne prekida liječenje.

I mi trebamo psihoterapiju

Očekivali su i da će ljudi koji dotad nisu imali psihičkih problema zbog epidemije i potresa imati potrebu za potporom psihijatara. Stoga su organizirali beskontaktno liječenje putem telefona i videopoziva, digitalizirali terapijske programe na digitalnim platformama koje imaju vrlo dobre sigurnosne profile. No, preko telefona i videopoziva ne rade dijagnostičke postupke niti pacijentima propisuju terapiju, osim ako nije riječ o njihovim pacijentima koje dugo poznaju i prate 10, 20 godina.

– No, nisu nam se obraćali samo naši pacijenti nego i ljudi koji dotad nikad nisu bili kod psihijatra. Zbog prilagodbe na epidemiju i potres razvili su anksiozni ili depresivni poremećaj, ne mogu se smiriti ni spavati. Jako puno ljudi telefonski nam se javlja, mladi pacijenti sjajno su prihvatili digitalne tehnike, stariji više vole doći kod nas – govori Brečić.

Koliko su predrasude u društvu razlog što još uvijek mnogi ljudi u za njih teškoj životnoj i psihološkoj situaciji radije idu na seanse životnih trenera i drugih alternativaca nego na psihoterapiju?

– Mi smo kao društvo dugo stigmatizirali sve duševne poremećaje, pa i ove koji nisu trajni, svatko ima pravo u nekom trenutku života biti loše, mi dosta toga shvaćamo kao slabost, opterećeni smo percepcijom što će ljudi misliti o nama ako idemo psihijatru i na psihoterapiju, ali i to je nešto što se već mijenja. Predrasude padaju iako još neki ljudi imaju otpore u sebi, pa kažu “što mogu psihijatri razgovorom napraviti”. Nezamislivo je važno znati empatično slušati ljude, beskrajno je teško slušati ljude s emocionalnim razumijevanjem i ne sažalijevati ih, nego im omogućiti da svojim iznošenjem problema sebe čuju i dobiju feedback od psihijatra – kaže Brečić.

Na kraju pitamo je li i psihijatrima potrebna psihoterapija, a Brečić sa smijehom uzvraća: - Ma, naravno. Ja i moji kolege jedni druge psihoterapeutiziramo. Kad ste po cijeli dan izloženi tuđoj patnji i nevolji i kad morate rješavati tuđe probleme, ne samo svoje, naravno da nam je potreban razgovor i da se i nas sasluša. Apsolutno da, psihoterapija je i nama potrebna.