On plovi po čitavom svijetu u potrazi za zabavom i profitom. Ne obazire se na rizik. Spušta sidro gdjegod mu drago i na svakoj obali ubere za sebe najljepši cvijet. On je Jenki. Amerikanac. Operni lik koji sam sebe ovako predstavlja u prvom činu Puccinijeve opere “Madama Butterfly” nije čak ni negativac. To je za njega prejaka riječ. On je naprosto konformist, lažljivac i kukavica. Ukratko – ljigavac. I to vjerojatno najveći koji se ikada pojavio na opernoj pozornici.
Skladajući “Madamu Butterfly”, Puccini je očito prema tom liku osjećao takav prezir da mu nije namijenio nijednu veliku ariju. Naočit talijanski tenor lijepoga glasa Angelo Fiore, koji ovih dana tu ulogu pjeva u novoj produkciji “Madame Butterfly” na pozornici HNK u Zagrebu, ispravno je shvatio svoju ulogu. Rekao mi je da se suzdržava od bilo kakvih romantičnih emocija jer njegov lik zapravo ih i nema.
On je u svojoj lakomislenosti i površnosti zapravo beznačajan. Ali to nisu i posljedice koje će trpjeti netko drugi. Lik o kojem govorimo je Benjamin Franklin Pinkerton, poručnik na američkom ratnom brodu “Lincoln”. Na početku opere vidimo ga kako u Nagasakiju, u koji je uplovio, završava poslove s Gorom, japanskim potrčkom i posrednikom za sve što oni koji imaju dovoljno novca požele. U razgovoru sa Sharplessom, američkim konzulom, Pinkerton se hvali kako je povoljno unajmio lijepu kuću na 999 godina, a ugovor može raskinuti kad god mu se prohtije.
“U ovoj zemlji kuće i zakoni su podjednako elastični”, hvali se Pinkerton, na što Sharpless dodaje kako lukav čovjek iz takvih zakona može izvući najbolje za sebe. Ipak, Sharpless postaje kritičan prema Pinkertonu i njegovu načinu života kada razgovor skrene na jedan drugi ugovor koji će ovaj potpisati. Riječ je o bračnom ugovoru kojim će prelijepa gejša Cio-Cio San, znana kao Butterfly, postati njegova supruga. U Japanu krajem 19. stoljeća, baš kao i drugdje u svijetu u to doba, to znači da će ona postati vlasništvo svog muža onoliko dugo koliko će mu biti potrebna kao lutka za zabavu.
Nije Amerikanac u Japan donio takvo bračno zakonodavstvo, nego ga je tamo već zatekao kao licemjerni legalni paravan za prostituciju koji iskorištavaju tamošnji imućni muškarci. Takve su smicalice postojale i postoje u svim društvima koja se diče tobože strogim moralnim kodeksima, kako bi ih oni iole moćniji i bogatiji mogli neokaljanog ugleda zaobilaziti. Dva desetljeća prije Puccinijeve “Madame Butterfly” u Francuskoj, a potom i širom Europe, bio je silno popularan roman “Madame Chrysantheme” što ga je, u obliku autobiografskog dnevnika, napisao Pierre Loti, koji je i sam bio pomorac.
Na temelju tog romana francuski skladatelj Andre Messagér napisao je i istoimenu operu. Priča je navlas ista. Strani pomorac sklapa brak s lijepom gejšom. No bitna je razlika u glavnom ženskom liku. Japanska djevojka u Lotijevu romanu zna da je njezin “brak” samo mrtvo slovo na papiru. Međutim, ona se u svog “supruga” iskreno zaljubljuje i ispraća ga pismom pokapanim suzama u kojem ga tek moli da je se katkad sjeti.
Za razliku od Krizanteme, Puccinijeva Leptirica od samog je početka ne samo zaljubljena nego i potpuno predana svom američkom “mužu”, toliko da noć prije “vjenčanja” potajno odlazi u kršćansku misiju da bi prešla i na njegovu vjeru. Pri tome za nju ništa nije u navodnicima. Ona iskreno vjeruje u svoju i Pinkertonovu ljubav i njihovu sretnu budućnost u Americi. Iz toga proizlazi njena tragedija, a na kraju i smrt.
Američki autor kratke priče “Madama Butterfly” John Luther Long i dramatičar David Belasco koji ju je pretvorio u kazališni komad koji će potom, vidjevši ga u Londonu 1903. Puccini odlučiti pretvoriti u operu, nisu stvorili naivni lik neuvjerljive motivacije, što bi čovjek mogao pomisliti o gejši slijepoj za običaje i narav svijeta u kojem živi. Da ne bi bilo zabune, Puccini i njegovi genijalni libretisti Giuseppe Giacosa i Luigi Illica tri puta u tekstu opere naglašavaju činjenicu koja potpuno logično i krajnje uvjerljivo objašnjava nerazumno ponašanje njihove glavne junakinje: Cio-Cio San u trenutku svog “vjenčanja” ima 15 godina. Nikakvi običaji ni duh vremena ne mogu promijeniti činjenicu da je Madama Butterfly još uvijek nevino i zaigrano dijete. I tako će jedini rizik, na koji Sharpless upozorava Pinkertona, biti taj da sprži krila i skrši snove te divne male, prvom ljubavlju zaigrane djevojčice.
Duboka ironija i kritika olako promjenjiva morala sadržana je već u Pinkertonovu imenu koje mu je dao John Luther Long. Benjamin Franklin bio je jedan od otaca utemeljitelja SAD-a, potpisnik Deklaracije neovisnosti i Ustava, prosvjetitelj koji je udario temelje američkom načinu života i vrijednostima na koje se ta zemlja i društvo pozivaju. Puccinijevi libretisti tu su bodlju dodatno zaoštrili nazivajući brod na kojem Pinkerton služi po još jednom velikom Amerikancu – Lincolnu.
Puccini je, pak, već na početku opere kao glazbeni motiv koji predstavlja Pinkertona uzeo melodiju američke himne. Kritika je, pak, koliko god suptilna bila, do kraja zaoštrena u načinu na koji Pinkerton prekida za njega zamornu i dosadnu raspravu sa Sharplessom o moralnim implikacijama i mogućim posljedicama svog ponašanja. S čašom viskija u ruci on svečano zapjeva: America forever!
Madama Butterfly zato je opera o izdaji vrijednosti u koje se onaj koji ih krši zaklinje i o izdaji povjerenja koje moćnici uvijek iznova, mašući demagogijom, novcem i svojim “načinom života”, zadobivaju od siromašnijih i slabijih. I zato u tjednu kada su dvije operne kuće u Hrvatskoj postavile i prikazale “Madamu Butterfly”, u Rijeci i Zagrebu, to djelo u meni izaziva brojne geostrateške i političke asocijacije. Na koncu, kao i uvijek, ništa novo pod suncem. Između Pinkertonova “America forever” i Trumpova “America first” nema nikakve bitne razlike. Osim u ozbiljnosti i težini posljedica.
Vrijeme se promijenilo, Pofuče. Posljednje utočište svih hulja danas je antifašizam. Pogotovo kad ih se suoči s činjenicom da su dio tog mainstreama protiv kojeg tako patetično moraliziraju.