Puhovski: Teško grafitiranje Zagreba shvaćeno je doslovce, kao podrška međuspolnome obračunu

Filozof i politički analitičar Žarko Puhovski kritički se osvrnuo na bizarnu akciju u kojoj je u noći s četvrtka na petak na nekoliko mjesta u Zagrebu osvanuo grafit „Ubij ženu“, kao i na objašnjenje autora te akcije Gorana Pavića Sefe. „Zagreb se je ovih dana (ili noći) našao izložen teškome grafitiranju sračunatome na to da izazove maksimalnu štetu učmalim 'raspravama u društvu i eteru'.

Tako je svoju gerilsku akciju objasnio njezin začetnik i izvođač, stanoviti Goran Pavić Sefo. Po obrascu 'Ramba' ili 'Otpisanih', GPS je – sam sa sobom – napao čitav grad, ne bi li potaknuo raspravu. Učinio je to ispisavši barem dva grafita istoga teksta: 'Ubij ženu'. Time je, kako je objasnio, želio ne samo intervenirati u mlohavi javni diskurs, nego se, posebice, založiti za (tematsku?) ravnopravnost žena, jer je grad ispunjen pozivima na ubijanje Srba i tovara, a 'nitko dosad se nije udostojio napisati direktno ‘Ubij ženu‘ da bi se eventualno potakla tema nasilja nad ženama'. GPS, očito, smatra da je i dalje primjenjiva mudrost legendarnoga Rade Drinjanina: 'Na ljutu travu, ljut lijek'.

Da će, drukčije rečeno, primijeniti na Zagreb svojevrsnu šok-terapiju (kad već V-efekt ne pomaže). Da će, konačno, stanovnici i stanovnice Zagreba jasno uvidjeti što im se kazuje sa zidova i – naravno – odmah se stubokom promijeniti. No, sve što je učinio ispalo je nedomišljenom farsom, začinjenom neobičnom bahatošću, a GPS se – unatoč zavodljivome akronimu koji upućuje na satelitski podržanu orijentiranost u prostoru – pokazao izgubljenim, ne samo na Zemlji, nego i u omalenome Zagrebu“, objašnjava Puhovski napominjući da je njegova poruka – ako uopće – shvaćena doslovce, kao podrška međuspolnome obračunu, kao što to i pregled omrežja pokazuje. 

POVEZANI ČLANCI:

„Jer, prije nekoliko dana doista je ubijena (još) jedna žena u Zagrebu, pa se nesuvisli GPS našao u slivu ekstremnih mizoginih ispada. Uletio je u zamku afirmativne ironije, u stupicu pokušaja ironiziranja izvan konteksta, točnije: u komunikacijskome ozračju u kojemu nema (spoznajnih niti moralnih) pretpostavki za ironiziranje. Pa je, na koncu, podržao one protiv koji se – izrijekom – buni. Vjerovanje da će njegova poruka biti drukčije pojmljena zato, valjda, što je njegova glupo je ili bahato. Glupo je zato što je grafit bio anoniman pa nitko nije mogao znati tko mu je autor. Bahato, zato što – sve da je autor i bio poznat – njegovo ime nema ni približnu simboličku snagu prevrednovanja jasnoga konteksta (odatle „stanoviti“ na početku teksta).

Uostalom načelno je pitanje imaju li takvu simboličku snagu prevladavanja danoga konteksta i najfrekventniji lokalni komunikatori – poput svemoćnika iz Banskih dvora, ili prostaka s Pantovčaka. Ako je to i za njih upitno, svima ostalima – ne žele li biti puki egzibicionisti – preostaje, pogotovo s obzirom na temu, tek elementarna empatija, jednostavno sadržana u staroj poslovici: 'U kući obješenoga, ne govori se o užetu'“, zaključuje Puhovski.