O ovakvim stvarima treba pripovjedati i treba se sjećati, kako se one ne bi ponovile. Danas je ovdje trebalo biti više djece, više mladih. Stariji znaju što se ovdje događalo, no mladi bi o tome trebali naučiti, rekao je u subotu u Sisku poznati filmski producent i počasni predsjednik udruge Festivala židovskog filma Branko Lustig na komemoraciji za žrtve ustaškog logora za djecu koji je radio od kolovoza 1942. do siječnja 1943. godine. I Lustig je kao dijete, desetogodišnjak, završio u logoru – Auschwitzu.
Logor u Sisku formiran je kao "Prihvatilište za djecu izbjeglica" i nalazio se na nekoliko lokacija diljem grada. U njemu je evidentiran, u tih nekoliko mjeseci postojanja, boravak 6693 srpskih dječaka i djevojčica s Kozare, Banije, Korduna i iz Slavonije. Nekima su roditelji završili u Jasenovcu gdje su ubijeni, a nekima na prisilnom radu u Njemačkoj. U logoru su djeca, starosti od tek nekoliko mjeseci do mlađih tinejdžera, ležala na hladnoći bez kreveta i pokrivača uz iznimno slabe obroke. Umirali su od gladi i bolesti. Sisački mrtvozornik dr. David Egić službeno je zabilježio smrt 1152 djece, koja su pokopana u Sisku, a kasnija evidencija Ante Dumbovića utvrdila je smrt 1630 mališana.
Jedan od preživjelih je i Veljko Mrazovac, koji sada živi u Zagrebu. On je kao jednogodišnjak doveden u Sisak.
– Bio sam premali da bih se sjećao boravka u logoru, no znam da je bilo strašno. I nakon rata mi je bilo teško, sam sam se odškolovao. Nažalost, mislim da i danas rečene riječi samo prođu kroz glave, da nema pouke iz ovoga. Nema ni mladih koji bi sve to trebali slušati, rekao nam je Mrazovac.
Parastos za stradale služio je epsikop slavonski Jovan koji je istaknuo kako se uz žrtve treba i prisjećati onih koji su se borili protiv toga zla i 1945. izvojevali pobjedu nad tim zlom.
Na komemoraciji je bio i saborski zastupnik Milorad Pupovac.
„Koja je to ideja države i kava je to ideja države u kojoj se može ubijati djecu? Razdvajati ju od roditelja i pustiti da skapaju od gladi ili bolesti? Bilo je to povijesno posrnuće onih koji su to činili, onih koji su u to vjerovali i onih koji su sve to omogućili. Dugujemo zahvalnost onima koji se ni u takvim okolnostima nisu mirili s idejom da djecu treba ubijati, a to su Diana Budisavljević i njeni suradnici te drugi koji su pomagali djeci u logoru. Ti ljudi su 1941. i 1942. godine izlagali sebe i svoje obitelji velikim rizicima kako bi pomogli mališanima. Ti ljudi trebaju imati mjesta u školskim udžbenicima i spomenike, a sjećanja na ovakva zla trebaju biti, ne samo u djelima Lustiga i sličnih, nego u školama“ – rekao je M. Pupovac.
Postupcima pojedinih Siščana i Zagrepčana, predvođenih spomenutom Dianom Budisavljević, spašeni su životi više od tisuće djece. Kako su neka djeca prilikom odvođenja u logor bila premalena da zapamte svoja imena mnoga su nakon rata teško saznavala svoj pravi identitet, obitelji su godinama spajanje, a neka su nastavila živjeti u obiteljima koja su ih udomila.
Uz zgražanje nad ovakvim logorom ipak bih konstatirao i ovo - dok se za ovu djecu barem znalo da su bila tu, za puno više hrvatske djece se niti ne zna gdje su skončali, u koje rupe su ih četnici i partizani pobacali nakon svirepih zločina i likvidacije nad njima i njihovim roditeljima. Pupovac samo nastravlja provocirati i jednostrano prikazivati povijesne događaje i činjenice, pri čemu uveliko zanemaruje ili zataškava sve ono što njegovima ne ide u prilog.