Energetska neovisnost u današnjem svijetu za svaku je naciju izuzetno bitna jer jako puno toga ovisi o tome hoće li narodu biti toplo, hoće li moći napuniti spremnike gorivom, ali i to hoće li industrija imati sirovina i energije za rad. No nafta i prirodni plin na osobit način postali su snažna poluga u rukama politike, a u posljednje vrijeme pokazuje se da manipulacije cijenama i dotokom tih energenata mogu početi mijenjati neke stvari na globalnoj razini, mogu na koljena baciti jedne i u oblake vinuti druge.
Nicolas Maduro, živopisni predsjednik Venezuele, koja također uvelike ovisi o izvozu (pa i cijenama) nafte, "raskrinkao" je Washington izjavivši kako SAD preplavljuje tržište jeftinom naftom iz škriljavca i tako spušta cijenu nafte na svjetskom tržištu te ugrožava stabilnost nekih zemalja. Iako je on pritom mislio i na Venezuelu, ipak njegova domovina nije bila glavna zvijezda. Maduro je poslužio kao produljena ruka Vladimira Putina zato što Rusija, odnosno njen državni proračun, uvelike ovise o tome da cijena barela nafte ne padne ispod magične granice od osamdesetak dolara. Iako ovaj proces neće trenutačno narušiti stabilnost Rusije (i brojnih drugih petro-država), na dugi rok ovo bi mogao postati i više nego ozbiljan problem. To će osobito naglašeno biti kod onih kod kojih punjenje državnog proračuna u velikoj mjeri ovise o izvozu, prodaji i cijeni nafte. Poprilično visoke cijene barela i velika potražnja možda su malo uljuljale te zemlje pa one nisu radile na drugim, sigurnijim načinima punjenja proračuna, poput razvoja drugih gospodarskih grana ili stvaranja poreznog sustava koji bi donosio stabilan prihod. Iako je u Rusiji PDV najveći izvor prihoda za federalni proračun (oko 40 posto), nevolja leži u činjenici da porezi na crpljenje nafte i plina i porez na izvoz tih energenata donosi gotovo trećinu proračuna. Kako se porez izračunava prema cijeni izvezenih energenata, lako je doći do zaključka da bi pad cijene nafte na globalnoj razini najviše mogao naškoditi upravo Moskvi i Putinu. S druge strane, porez na osobna primanja je samo 13 posto, a više od 40 posto gospodarskih aktivnosti odnosi se na sivu ekonomiju. Iako je riječ o zemlji koja se još uvijek nalazi u zoni proračunskog suficita, on je iz godine u godinu sve manji, a ako cijene nafte budu padale i dalje, moglo bi doći do ozbiljnih problema. Rusija, kao i većina sličnih zemalja, svoj prihod od crpljenja i izvoza nafte nije ulagala u razvoj gospodarskih grana koje nisu povezane s energetikom.
Nije to činila ni Saudijska Arabija kojoj prihodi od nafte donose čak polovicu državnog proračuna, no razlika je u tome što ta zemlja u rezervi ima toliko novca da posao oko investiranja u preobrazbu gospodarstva može odraditi relativno brzo i bezbolno. Najnovija događanja na Bliskom istoku vezana uz ISIL pokazala su da je partnerstvo Saudijske Arabije sa Sjedinjenim Državama još uvijek na vrlo solidnoj razini. Iako je SAD ulaganjima u (vrlo skupo ) crpljenje nafte iz škriljevca postao neovisan o uvoznoj nafti, Saudijska Arabija i ostali bliskoistočni partneri Washingtonu mogu itekako pomoći da snižavanjem cijene barela nafte osiromaše ruski državni proračun i u nekoj vremenskoj perspektivi pokažu Putinu da ni zapad nije bez konja za utrku, ali onu na duže staze. Kratkoročno, Putin može ventile za plin koristiti kako bi ucjenjivao svoje političke protivnike, ali na dugi rok takve mjere mogle bi mu se ružno obiti o glavu.
Stoga nije sasvim slučajno da je Maduro odabran kako bi svijet upozorio na "nečasnu" američku rabotu i pozvao zemlje članice OPEC-a da se hitno sastanu kako bi stabilizirale cijenu barela. Čini se da je on Putinu, čije carstvo crpi 10 milijuna barela nafte dnevno, poslužio kao svojevrsni glasnogovornik. Moskva u ovome trenutku ni u ludilu ne bi mogla izaći u javnost s ovakvim upozorenjem i prijedlogom zato što je Putinu itekako jasno da bi takvim izravnim nastupom pokazao da je ipak ranjiv i da nije vodio najpametniju gospodarsku politiku. To se nimalo ne uklapa u imidž koji o sebi i Rusiji želi izgraditi.
I dok Rusija strahuje od cijene niže od 80 dolara po barelu (trenutačno je oko 85), za Washington i njegove partnere katastrofu bi mogla donijeti cijena niža od 70 dolara. Sve ovo navodi na zaključak da je sezona nadmudrivanja širom otvorena.
>>Europa ima plan B i više ne treba ruski plin?
>>Putin: Smanjit ćemo isporuku Europi ukrade li Ukrajina plin
boli me ćoša za rusiju.mene tangira predlog gospođe merkelice glede podmirenja duga ukrajine rusiji.što ta gospođa ne predloži da eu pomogne svojoj članici(hrvatskoj) da iziđe iz višegodišnje recesije.