Predsjednika za predsjednika – slogan je s kojim je, prema ocjenama analitičara, uspješno u svoj drugi pohod na Pantovčak krenuo Zoran Milanović, čija je životna i politička biografija prepuna pikanterija. Rođen je u Zagrebu 30. listopada 1966. gdje je proveo djetinjstvo i školovao se. Njegovi su preci podrijetlom iz Rame, ali su se u 18. stoljeću doselili isprva u okolicu Livna, a potom u Glavice pokraj Sinja. Ante, djed Zorana Milanovića, bio je poznati partizan i komunist, a otac Stipe u vrijeme komunizma bio je moćan partijski dužnosnik.
Iako je bio pravovjeran komunist, Stipe Milanović nije u vrijeme Jugoslavije mogao dobiti visoke dužnosti na razini republike zato što je bio dobar s Mikom Tripalom i prijatelj s braćom Veselica. Stipe Milanović devedesetih se učlanio u HDZ i u nekim tekstovima branio dr. Franju Tuđmana od napada iz oporbe i sindikata. Baka Marija Matasić odnijela je Zorana Milanovića bez znanja njegovih roditelja na krštenje u crkvu sv. Petra i Pavla. Krsno mu je ime Marijan. Obitelj Stipe Milanovića, Zoranova oca, do 1970. živjela je na Knežiji, nakon čega su dobili novi stan i preselili se u Nalješkovićevu ulicu 39 na Trnju.
Gina (Đurđica) Milanović, majka Zorana Milanovića, bila je nastavnica engleskog i njemačkog jezika. Zoran je odrastao u četvrti u kojoj su živjeli brojni oficiri JNA, komunistički dužnosnici i društveni radnici. Kao dječak vrlo je rano dobio nadimak Basta, koji ga je dugo pratio. Bio je odličan učenik, ali temperamentan. Kad je izabran za predsjednika razreda, potukao se s jednim dječakom. "Odličan početak, Milanoviću", ironično mu je dobacila nastavnica. Milanović se u svojem kvartu često tukao s ostalim dječacima i "markirao" s nastave. Dobro je igrao nogomet i košarku, a bavio se i boksom.
Srednju školu, Centar za upravu i pravosuđe (CUP), upisao je 1981. godine. Maturirao je četiri godine poslije sa zvanjem upravnog referenta, a kolege iz srednje škole sjećaju ga se kao elokventnog i inteligentnog dečka koji nije štrebao i koji se izjašnjavao kao ljevičar. Zagrebački Pravni fakultet upisao je 1985., ali je, zbog služenja vojnog roka, sveučilišnu nastavu počeo pohađati godinu kasnije, da bi diplomirao kao izvrstan student i dobitnik Rektorove nagrade nakon što je postigao velik uspjeh na natjecanju iz međunarodnog prava u Den Haagu.
Suprugu Sanju Musić Milanović, danas poznatu liječnicu, upoznao je 1991. na dočeku Nove godine. Svoje prvo zajedničko putovanje platili su si tako što su po stanovima prodavali usisavače. Nakon studija zaposlio se kao pripravnik na Trgovačkom sudu u Zagrebu, a 1993. odlazi u Ministarstvo vanjskih poslova. Kao pripadnik OESS-a 1994. odlazi u mirovnu misiju u tada ratom zahvaćeni Gorski Karabah (Azerbejdžan), a 1996. imenovan je savjetnikom u hrvatskoj misiji u EU i NATO-u u Bruxellesu, gdje je 1998. završio poslijediplomski studij europskog i komparativnog prava te stekao titulu magistra.
Krajem 1999. sa suprugom Sanjom vraća se u Zagreb, gdje se učlanio u SDP. Nakon što je ta stranka izgubila parlamentarne izbore, Milanović 2004. stavlja na raspolaganje svoj mandat pomoćnika ministra vanjskih poslova te na poziv tadašnjeg predsjednika i utemeljitelja SDP-a Ivice Račana dolazi u stranačku središnjicu gdje postaje član novoosnovanog Izvršnog odbora stranke te međunarodni tajnik s posebnim zaduženjem održavanja kontakata s drugim političkim strankama. Posao stranačkog koordinatora medijskih aktivnosti u SDP-ovu proširenom Odjelu za odnose s javnošću obnašao je 2006., a u rujnu te godine izabran je za SDP-ova koordinatora u četvrtoj izbornoj jedinici na parlamentarnim izborima 2007. godine.
Kad je Račan u travnju 2007. zbog bolesti podnio ostavku na mjesto predsjednika SDP-a, uslijedila je otvorena utrka za njegova nasljednika. Odluka Glavnog odbora da se održi izvanredna izborna konvencija SDP-a bila je dobra vijest za Milanovića, koji je objavio kandidaturu. Imao je podršku Račanova sina Ivana, no pobjedu mu je osigurao Igor Dragovan, koji poznaje tehnologiju unutarstranačkih izbora. Milanović je pobijedio, s osvojenih 825 od ukupno 1500 glasova stranačkih izaslanika. Izabran je za predsjednika SDP-a, iza sebe ostavljajući Željku Antunović u drugom, a Milana Bandića i Tonina Piculu u prvom izbornom krugu. Na parlamentarnim izborima iste godine u studenom HDZ ponovno osvaja vlast, a Milanović predvodi oporbu iduće četiri godine kao predsjednik SDP-a i kluba te stranke u Hrvatskom saboru. U izbornoj 2011. godini SDP potpisuje koalicijski sporazum s HNS-om, IDS-om i HSU-om te kao Kukuriku koalicija 4. prosinca izlaze na izbore i pobjeđuju, osvojivši 80 mandata u parlamentu, što toj koaliciji jamči natpolovičnu većinu u Saboru.
Pomogao Gotovini i Markaču
Kao premijer na dužnosti od 23. prosinca 2011. do 22. siječnja 2016. ostat će upamćen po zalaganju za prava Hrvata u BiH. Pomogao je Hrvatima u BiH ne samo preko projekata koje je financirao Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske nego i politički. Posjetio je u veljači 2014. Mostar kako bi spriječio da se provokacije i planovi bošnjačkih nacionalista pretvore u međunacionalni sukob. No Milanovićev mandat ostat će upamćen i po tome što je kolokvijalno zvanim zakonom lex Perković htio spriječiti izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, bivših dužnosnika jugoslavenske tajne službe, u Njemačku zbog sumnje u upletenost u ubojstvo hrvatskog ekonomista, političkog disidenta i emigranta Stjepana Đurekovića. Hrvatska je Vlada zbog tog zakona ušla u politički sukob s Njemačkom i – izgubila.
Dobra Milanovićeva odluka bila je odustajanje od arbitraže sa Slovenijom o razgraničenju jer su Slovenci "kontaminirali" arbitražni proces. Usto, Milanović je pokazao da hrvatska ljevica ne mora biti protunacionalna i da monopol nad hrvatstvom ne moraju imati samo desne stranke. Kao predsjednik Vlade pomogao je obrani generala Gotovine i Markača na mnogo načina.
VIDEO Zoran Milanović obratio se okupljenima nakon prvog kruga predsjedničkih izbora
Na parlamentarnim izborima 2015. godine, kada je iz koalicije izašao IDS, koji se odlučio na samostalan izlazak na izbore, SDP s partnerima za svega je nekoliko mandata izgubio vlast u Hrvatskoj te je Zoran Milanović ponovno postao čelnik oporbe. Godinu kasnije Vlada Tihomira Oreškovića spektakularno se raspala, a Milanović je Banske dvore pokušati osvojiti s Narodnom koalicijom. Nije uspio. Nakon što je podnio ostavku na mjesto predsjednika SDP-a i odrekao se saborskog mandata, otvorio je konzultantsku tvrtku EuroAlba Advisory. Prvi ozbiljan posao dobio je 2017. od albanskog premijera Edija Rame. Te godine imenovan je i predsjednikom Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu. Godina 2019. iznimno je teška za njega: u samo mjesec dana sahranio je oca Stipu i brata Krešimira koji je preminuo u 47. godini nakon borbe s teškom bolesti.
"Vrijeme da se konji sedlaju"
Njegov povratak u politiku ispostavit će se kao dobro promišljen i uspješan potez: Zoran Milanović pobijedio je na predsjedničkim izborima 5. siječnja 2020. godine i postao peti predsjednik Republike Hrvatske. Protukandidatkinju, dotadašnju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, pobijedio je sa 104.901 glasom prednosti. Milanović je na izborima dobio 1,034.389 glasova. Tijekom svoje političke karijere nikada se nije ustručavao povlačiti radikalne poteze. Kao predsjednik svojim izjavama često je polarizirao, a mnogi su smatrali kako se i udaljio od lijeve političke misli te se približio desnici.
Njegova objava u ožujku ove godine da će, dok je na mjestu aktualnog predsjednika države, izići na parlamentarne izbore kao kandidat SDP-a za predsjednika Vlade nezapamćen je potez na političkoj sceni. Kao trenutak koji je presudio i nagnao ga na borbu za mjesto predsjednika Vlade Milanović je istaknuo postavljanje Ivana Turudića za šefa DORH-a. "U životima svakoga od nas postoji trenuci u kojima treba izaći iz zone komfora, treba prestati biti normalno i uobičajeno i taj je čas kucnuo na moja vrata nametom stanovitog Turudića. Došlo vrijeme da se konji sedlaju", rekao je Milanović u obraćanju pred Državnim arhivom. No, konje je naposljetku ipak osedlao njegov najveći politički oponent – predsjednik HDZ-a Andrej Plenković. Ipak, u predsjedničku utrku samo nekoliko mjeseci kasnije ušao je svom silinom, posve neopterećen, uvjetno rečeno, porazom koji malo tko i pamti.
Potporu mu pruža supruga Sanja, doktorica znanosti iz područja epidemiologije zaposlena u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo u Zagrebu, i sinovi Ante Jakov, zaposlen u jednom zagrebačkom odvjetničkom uredu, i Marko, uspješni sportaš koji se na međunarodnom kadetskom prvenstvu u hrvanju grčko-rimskim stilom u Zagrebu okitio zlatom u teškoj kategoriji. I njihov otac Zoran, nakon desetljeća na najvišim dužnostima, i sam se svrstao među teškaše koji s lakoćom verbalno obara svoje političke oponente: i orlove i nilske konje, vjeverice, pudlice i lavove, medvjede, ali i Pokemone, kako ih počesto naziva, donoseći tako na političku scenu i neviđenu razinu političke komunikacije. Koja, kako je pokazao prvi krug utrke za Pantovčak, ima i svoju vjernu sljedbu.
GALERIJA Ova dva dječaka idu u drugi izborni krug: Evo kako su Milanović i Primorac izgledali kao djeca
Zlokan je iz djetinjstva poznat kao ulični nasilnik nad slabijima zbog čega je dobio nadimak Basta po jednom od najvećih titovih koljača na Križnom putu i stratištima, kojim ga još danas u društvu sličnih nazivaju tim nadimkom.