Na Krimu se ovih dana broje turisti, slično kao u Hrvatskoj. Na dugim plažama nema gužve, ali tamošnji dužnosnici su zadovoljni. U 10 dana otkako je taj poluotok, nakon popuštanja restrikcija zbog epidemije koronavirusa, otvoren za turiste iz Rusije, tamo ih se odmara 400.000.
Iseljavanje stanovništva
No nadaju se da je to samo dobar početak sezone - optimistične prognoze ministra turizma Vadim Volchenko kaže da ih tijekom ovog mjeseca očekuju 1,5 milijuna. Mnogo toga se promijenilo u posljednjih šest godina, otkako je Krim - ako ništa, onda gledajući i slušajući turiste, ali i vojnike tog sada vrlo militariziranog poluotoka - potpuno ruski, bez obzira na to što većina međunarodne zajednice ne priznaje rusko pripajanje tog do tada ukrajinskog područja.
Ruski turisti se ne obaziru na osude aneksije, a i zašto bi? Taj poluotok u obliku dijamanta, prekriven planinama koje će zaustaviti sjeverne vjetrove i obali podariti blagu suptropsku klimu i bujno raslinje, iako opterećuje odnose zapada i Rusije, nekako je ostao po strani nakon krvavih sukoba u Donbasu i pokušaja da se provede Sporazum iz Minska. Ne obazire se ni ruski predsjednik Vladimir Putin.
On je jučer nazočio porinuću dva amfibijska ratna broda u krimskom brodogradilištu u Kerču, te obećao kako će vlada potporama od 30 posto troškova stimulirati brodogradnju - do 2022. za tu je svrhu namijenjeno 3,8 milijardi rubalja (oko 53 milijuna dolara) jer je cijena proizvodnje veća nego u Rusiji. Novac je glavna tema na Krimu. Tamošnji stanovnici se ne opterećuju ni događanjima u Moskvi gdje se raspravlja o amandmanima zakona koji bi, kažu neki, onemogućili kritike oko aneksije Krima. Ne brine ih ni stav Ukrajinaca koji kažu da nikakva “deokupacija”, kako zovu vraćanje Krima Ukrajini, neće biti spriječena zakonima te kako će nastaviti sa stvaranjem međunarodne političke skupine koja bi se zalagala za nepriznavanje Krima i zaštitu ljudskih prava.
Pa čak i 2014., u jeku promjena i aneksije, izgledalo je da se o Krimu raspravlja u cijelom svijetu, osim na Krimu. Više ih je zanimalo tko će i kako unijeti novac, gledalo se prema mostu u Kerčanskom tjesnacu kao simbolu onoga što bi im Rusija mogla pružiti.
Kremlj zaista i jest uložio 5,3 milijarde američkih dolara za krimske infrastrukturne projekte, izgradnju cesta, bolnica i škola, kao i za povećanje plaća u javnoj upravi. One jesu porasle, ali su porasle i cijene struje i vode. Očajnički nedostaju strane investicije. Povećanje plaća nije dovoljno, niti ruski vojnici, stacionirani u tom području, ne mogu toliko utjecati na lokalnu ekonomiju. Iseljavanje je česta tema, posebno među mladima.
Oni odlaze, kao i krimski Tatari, koji - kao i UN - upozoravaju na kršenja ljudskih prava, počevši od religioznih progona tog muslimanskog drevnog naroda u tom, sada kulturalno vrlo homogenom ruskom društvu, iako će i dalje dio stanovnika za sebe reći da nisu ni jedno, ni drugo, ni treće, već da su samo Krimljani.
Život u paralelnom svemiru S druge strane, Krim je primio one izbjegle iz područja Ukrajine gdje su se vodile bitke, poput Donbasa. Njih su na poluotoku dočekali podsjetnici na neko drugo doba - napuštena gradilišta i nedovršeni objekti ostavljeni da stoje još 2014., kad su strani ulagači pobjegli u strahu od sukoba. Sad se, zbog međunarodnih sankcija, i da žele, ne mogu vratiti. Nedavno je po prstima od američke vlade dobio i Amazon, kad je otkriveno da dostavlja na Krim. Poluotok je odavno bio omiljeno mjesto za odmor, od Rimljana do Rusa, bilo da je riječ o plemstvu 19. stoljeća koje su kasnije zamijenili radnici s plaćenim odmorom u tamošnjim objektima.
Današnji Krim nalikuje na to doba, samo što sada Rusi stižu i preko novog terminala zračne luke Simferopol. Granična crta Ukrajine i Rusije, opasana ogradom i senzorima za pokrete, gotovo je apsurdna. Ukrajinci moraju proći kroz vlastite kontrolne točke, potom pola kilometra pješke ili minibusom preko ničije zemlje, jer je Ukrajina ukinula robni i javni prijevoz na granici. Osobna vozila s ukrajinskim tablicama mogu ući, ali Ukrajinci ne puštaju ruska vozila preko granica. Baš kao i režim na granici, život na Krimu, kažu mnogi, nalik je životu u paralelnom svemiru.
što je to 2014.-e bilo započeto, a sad se ne gradi dalje?! što točno? ostale su ruševine objekata koje su započete još u sssr-u, al je 90-e sve stalo. krim je 54-e uzet rusiji, i darovan ukrajini, u sssr-u poznatoj po nacionalizmu teškom, pa cijeli istočni dio današnje ukrajine je stvaranjem sssr-a uzet rusiji i dan ukrajini. ukrajina se obvezala 90-ih provesti referendum na krimu, samo da zaustavi pokrete za pripajanje krima rusiji, tj. vraćanje, al je to kasnija izigrala i krimu oduzela to pravo, krim je oduvijek bio posebna autonomna jedinica i u sssr-u i u ukrajini! kao i sevastopolj. 90% stanovnika krima su rusi, ostalo je nešto malo tatara i ukrajinaca. ukrajinci krim nikad nisu ni pokušali preuzeti, tamo ih nitko nije ni podnosio. ukrajina 30 godina ne zna što bi, što ne bi, s kime bi, s kime ne. u međuvremenu su rasprodali sve stvoreno u sssr-u, pa kad je novca ponestalo, kao i u jugi, krenuli sukobi. rusija je povratkom krima dobila nešto što se često prešućuje, zanemaruje, a bitno je. novinar je usput spomenuo brodogradilište.. a to brodogradilište je u sssr-u bilo specijalizirano za vojne brodove najveće tonaže, jače od onog u nikolajevu. 30 godina rusija nije mogla ni graditi velike brodove, a sad kreće planski u obnovu flote, gradnju najvećih brodova. sssr je, ako je netko zaboravio, imao najveću trgovačku flotu na svijetu, po tonaži. i što se bojite rusije, pa ona ne prijeti nikome, nju se okružuje...