Četiri hrvatska para uhićena su početkom prosinca u zambijskoj zračnoj luci u gradu Ndoli zbog sumnje na trgovinu ljudima. Točnije, postojale su sumnje o valjanosti dokumenata o posvojenju djece iz DR Konga. Nakon dva mjeseca suđenja, osmero Hrvata je oslobođeno te im je naloženo da bez djece napuste Zambiju, no dan kasnije ponovno su uhićeni u istoj zračnoj luci zbog istih sumnji. Njihov slučaj u Hrvatskoj je potaknuo veliko zanimanje za život na afričkom kontinentu. O posvajanju iz afričkih zemalja, djetinjstvu u Kongu i prokletstvu koje je toj zemlji donijelo rudno bogatstvo, s novinarkom Petrom Balijom razgovarao je putopisac Hrvoje Ivančić.
Ivančić kaže da u Kongo često putuje još od 2010., no bavi se ratnim sukobima više nego posvajanjem. Prema njegovim saznanjima, glavni razlog zašto je ova afrička zemlja tako popularna kod ljudi koji žele posvojiti dijete jest proces "koji je puno brži nego proces posvajanja u Hrvatskoj ili u nekim drugim zemljama koje su potpisnice Haške konvencije". "Kada roditelji uđu u proces posvajanja u Hrvatskoj, ako već imaju neke godine, mislim da nemaju vremena čekati na dijete pet ili šest godina", dodao je. "Ne razumijem se u kongoansko zakonodavstvo, ali znam da novčanica dolara vrijedi više od bilo kojeg pisanog zakona. Što se tiče posvajanja, koliko ja znam, ti ljudi imali su sve papire da ta djeca mogu izaći iz države. Dalje ne znam i ne bih u to ulazio", kratko je komentirao situaciju s uhićenim posvojiteljima.
Ispričao je da u Kongu postoje brojna mala, neslužbena sirotišta koja nisu registrirana i ne dobivaju potporu, već ovise o ljudima koji ih vode i donacijama. Upitan o tome kako žive djeca u Kongu, rekao je da je teško generalizirati jer je Kongo jedna od najvećih država na svijetu. "Generalno, u Kongu se živi jako loše. U istočnom dijelu, u koji putujem, djetinjstvo je vrlo kratko, djeca ne žive dobro, radi se teško, u poljima. Ne može se to usporediti s djetinjstvom u Europi, u Hrvatskoj", smatra Ivančić.
Priznao je i da je na putu u Kongo bio žrtva takozvane "dječje bande". To su skupine od 20-ak djece od 8 do 18 godina koju obično vodi najjači, a preživljavaju na ulicama pljačkajući uglavnom strance, ali i sunarodnjake. "Najčešće im je kod stranaca cilj mobitel. To izgleda tako da njih 20-ak upadnu niotkuda i jednostavno razderu sve što imate na sebi da bi došli do mobitela koji vam onda prodaju. To je njihova inačica prodaje cigle. Prodaje se po cijeni po kojoj se dogovorite, obično oko 100 dolara, znaju da vam vrijede fotografije koje imate na njemu više nego mobitel. Meni nisu uspjeli ukrasti mobitel, ali su me razderali totalno, no nisam im baš zamjerio, bilo mi je tužno sve to skupa. Prvotni bijes prerastao je u tugu", opisao je Ivančić svoj susret s dječjim bandama.
Putopisac je pokušao ukratko objasniti situaciju na istoku zemlje, u regiji Velikih jezera, gdje je jedno od najvećih rudnih bogatstava na svijetu, no ljudi usprkos tome žive u ekstremnom siromaštvu, ali i strahu od paravojnih skupina. Naime, kaže Ivančić, "to su pokrajine koje su najbogatije rudama, modernim mineralima koji se koriste za tranzistore u mobitelima i za baterije u laptopima, više od 50 posto tih minerala dolazi iz tih pokrajina. Ne možete ni zamisliti koliko je to bogatstvo, kada bi netko time vladao". No rudnicima, barem službeno, ne vlada nitko, a većina rudača izvozi se ilegalno u razne države iz kojih se dalje prodaje. "Ti resursi najveće su prokletstvo tog naroda. Da barem postoji neki porez od toga koji će ostati u zemlji, to bi mogao biti raj na zemlji. Klima je savršena, prelijepo je, ljudi su dobri u suštini, ali iskvarilo ih je 30 godina ratovanja", tvrdi Ivančić.
"Govorimo o pokrajini u kojoj živi 4,5 milijuna stanovnika, a postoji 80 paravojnih skupina", nastavio je. "Kada putujete na udaljenosti od 200 km, svako malo vas netko zaustavi. Više i ne znate koji su, morate davati mito – nekoliko dolara za prolaz i tako putujete. Ti ljudi su tamo zakon, ovladali su rudnicima i dalje prodaju resurse od kojih žive. Kongo je ekstremno korumpirana zemlja tako da možete izvesti praktički sve", opisao je svoje iskustvo s ovom afričkom državom.
Ivančić je prepričao i anegdotu s jednog od putovanja kongoanskim cestama kada je bez razloga izdvojen od ostalih putnika te je, iako je imao sve potrebne isprave, morao čuvaru platiti pet dolara da bi ga pustio da nastavi. "Nije tražio 100, tražio je pet. Realni su u tim nekim stvarima. Moram reći da se čovjek u Kongu brzo nauči na davanje mita. Sreća je što dolazim iz Hrvatske jer mogu zamisliti kako je nekome tko dolazi iz stvarno sređene države u kojoj je minimalizirana korupcija i mito. Mislim da to mora biti strašno za tog čovjeka, izgubi se i mora pobjeći glavom bez obzira", komentirao je.
Na svojim je putovanjima upoznao brojne ljude koji su mu pomagali, a s kojima je ostao u dobrim odnosima. Jedan od njih, ispostavilo se, vodi malenu školu, daščanu zgradicu sa zemljanim podom. Ivančić je odlučio pomoći njemu i djeci koju nastoji obrazovati te je pokrenuo kampanje za prikupljanje sredstava kako bi podigli pravu, čvrstu prostoriju s pametnom pločom i klupama za učenike. "Dugo sam oklijevao jer se ne želim smatrati humanitarcem, ali jednostavno mi je tako došlo. Ovo neće promijeniti sustav, ali dok mi čekamo da se sustav promijeni ili da ga netko promijeni, proći će još mnogo godina u Kongu. To jedino mogu promijeniti sami Kongoanci, sve drugo je patroniziranje. A da oni promijene taj sustav, moraju ga upoznati, moraju se obrazovati", zaključio je Ivančević. Ako želite podržati projekt izgradnje škole u Kongu ili samo provjeriti kako teče izgradnja, to možete učiniti putem ove poveznice.
ne razumjem ovo ponavljanje kako su oni sirotinja, ok znamo to-ali svejedno nigdje na svijetu ne smiješ kupiti dijete, a kupovali jesu jer bar dva para nemaju uopće osnove za posvajanje ni u hr ni u kongo...dza neke iz švedske i mi smo sirotinja,pa jel bi pravdali da oni dodju kod nas kupovat djecu??