Idete u Crikvenicu, recimo na tri dana. Koliko ćete stvari uzeti, što sve spakirati u putnu torbu? Ili što ćete spakirati od odjeće u Lidlovu vrećicu, kako već tko pakira svoje stvari. To je problem, nekome veći, drugome manji. Ali jest... A da idete na put oko svijeta, što onda ponijeti? To je briga koju ovih dana muči Sašu Fegića (39). Idemo konkretno.
Koliko gaća ide na put oko svijeta?
– A koliko... Sve gaće koje imam doma! – konkretan je naš jedriličar.
Što kaže majka na tu ideju?
– Mama Renata mislila je da se šalim. Ali kad je prije tri godine baš u Večernjem pročitala da se spremam, rekla mi je: “Sine, pa ti stvarno ideš na put oko svijeta!” Nije joj drago, u brizi je, ali saživjela je s idejom. Mamini kolači idu na prvu etapu sa mnom na jedrilicu. Ispeći će mi najdraže za put.
Sjedimo, planira on avanturu, sve nekako to zgodno zvuči, dok ga valovi ne počnu dizati i spuštati negdje oko Antarktike. Kakav je to osjećaj, pitamo najizlizanije novinarsko pitanje, pa preformuliramo: – Što se, konkretno, događa u želucu na malom desetometarskom brodu kad more baca?
– Čas sam u podrumu, a čas na drugom katu. Pa čas u garaži, pa na drugom katu. Tako izgleda kad te na Južnom polarnom oceanu uhvati nevera. Navikne se čovjek na svašta, pa i na to. Nije problem.
HIR 3 kojim će Saša na put oko svijeta dug je samo deset metara. Ima 39 godina. Što znači desetometarski brod, pokazuju dva Golfa V parkirana jedan ispred drugoga.
Koliko piva stane na takav brod?
– Malo. Ali, nagurat ću nekako.
Što je u frižideru?
– Cuga. Ustanovili smo da hrana samo smeta – smije se dečko s Trešnjevke, iz bivše Končarove, koji je odrastao pokraj Cibone, a poslije je pohađao Gimnaziju Tituša Brezovačkog u Habdelićevoj, na Gornjem gradu. Susjed nabraja:
– Deset limenki piva, kolut sira, deset jaja, dva kilograma rajčica, kobasica, špek. Svježeg mesa nema, ne bi izdržalo, pokvarilo bi se. Nema zamrzavanja, nema škrinje. Pašteta. Jeo sam ja na takvim putovanjima i 20 godina stare konzerve bez problema.
Na takvom, minijaturnom prostoru, on će 17. lipnja krenuti na najtežu jedriličarsku rutu koja postoji. Nema teže. Koliko ljudi godišnje se otisne na ovakav put?
– Godišnje stotinjak ljudi krstari morima u cilju da obiđu kuglu zemaljsku, ali ovom mojom rutom idu rijetki. Dva broda možda prođu tom rutom godišnje. Južni polarni ocean prođu dvije ili tri jedrilice godišnje. Moja ekspedicija izazov je za bilo kojeg jedriličara na svijetu. Vidi, satelite iz svemira tamo bacaju u more, jer su najmanje šanse da nekoga pogode. Jer, tamo, naravno, nema nikoga.
Gdje je najmanja gužva na tom putu, gdje nema baš nikoga?
– U pravilu, nema nigdje nikoga. Ali, najnepristupačnija točka planete, a hoćeš konkretno, zove se točka Nemo.
Prolazite onuda?
– Naravno. To je trokut između Južne Amerike, Novog Zelanda i Antarktika. Tamo je najbliže kopno udaljeno dvije tisuće kilometara. Ponavljam, to je najnepristupačnija točka na planetu – priča Fegić.
I što ako tamo zaboli zub?
– Eh.. to je sr*anje. Pravo. Bez pretjerivanja. U tom periodu neću vidjeti kopno 40 dana. A zubar, e njega me više strah nego odlaska na pučinu u nepoznato. Moram kod zubara ovih dana, a radije ne bih.
Društvo se priključuje i Nebojša Petrović (43), prijatelj koji će mu se priključiti na najtežoj ruti.
– Ja ću dva zuba prije puta izvaditi. Imam s njima problema, a ne mogu riskirati da me zaboli zub, i da 40 dana budem u problemu – kaže Nebojša.
Fegić produbljuje priču:
– Znaš, svjetske jedriličarske face, dečki koji su neprestano na moru, na takvim udaljenim mjestima gdje te nitko ne može pronaći ni pomoći, vade čak iz opreza i slijepo crijevo! Zamisli to... Tako da to što ćemo mi povaditi koji zub prije puta i nije neka žrtva.
Najskuplji je – telefon
Idemo na vesele teme, hoćete li putem vidjeti djevojke u toplessu?
– Možda negdje u Brazilu – smije se Nebojša.
A prijateljice noći u luci? Kad mornar stigne u luku, osamljen, sam... A one ga vabe.
– Sigurno ćemo i njih susresti – pošteno će Nebojša.
I?
– Javit ćemo ti... – smije se, pa vraća priču na ozbiljno:
– Mobitel je problem. Tamo gdje se plovi, nema signala. A na brodu nosimo što manje struje. More i žice se ne vole. Osim GPS-a, najveći su potrošači kamera i fotoaparat. Na toplim morima, puno struje troši i frižider. No, najviše će novca otići na satelitsku komunikaciju – 15.000 kuna stoji internet i telefon, otprilike, pet minuta dnevno. A samo uređaj, satelitski telefon, stoji 10.000 kuna. A moraš se javiti doma, moraš gledati vremensku prognozu...
Kako ćete s time? AccuWeather, norveška prognoza?
– Ne. Imamo prijatelja Kristijana, koji radi u DHMZ-u, pa će nam on iz Zagreba svaki tjedan slati prognoze prema našim lokacijama. Da znamo što je ispred nas – priča Nebojša.
Koliko će se ljudi izmjenjivati na HIR-u 3?
– Znaš kako to ide, teško se dogovoriti za skijanje na Sljemenu, svi bi išli, a onda u subotu ujutro kad se treba naći na Mihaljevcu, mnogi odustanu. A kamoli kad treba doći u Cape Town, kao što će Nebojša, pa otamo nastaviti prema Australiji. Nadam se da neću morati biti sam ni u jednom trenutku na 15 etapa oko svijeta, ali moguće je i to. Na sve sam spreman
Zašto treba društvo, zašto na put oko svijeta ne otići sam?
– Kad si sam na brodu, kad jedriš solo, imaš previše vremena. A s druge strane, par ruku uvijek pomogne kad je neka frka, da ti netko nešto pridrži. Najvažnije, da imaš s kim komunicirati. Makar se s nekime i posvađao. To je čak i idealno, jer će proći vrijeme, pa ćete se pomiriti, pa eto dan manje. Teško je toliko dana na putu, a oko tebe sve isto. Valovi. More. Sunce. Noć. Nevrijeme. Pa u krug. Valovi, more...
Tko iz Maloga Lošinja kreće na prvu etapu?
– Krenut ću u stilu, bit ćemo čak petero na brodu, osim mene, idu i Marina, Bojo, Ante i Andrej.
Nebojša Petrović dodaje: – Ja ću ići na najgori dio, ukrcavam se u Cape Townu na plaži s pingvinima. Ne kanim se predomisliti. Od Cape Towna pa sve do Buenos Airesa. Imam nekoliko tisuća milja iskustva, a ovo će biti samo moja dionica plovidba od 15.000 milja. Ja s Fegićem volim jedriti, on uglavnom šuti, ponekad cijeli dan ništa ne kaže, a ja pričam bez prestanka, ne zatvaram usta – govori Saša Flegić.
Koje su teme na brodu, što se bistri?
– Najmanje se priča o plovidbi. Razgovaramo o svemu. I ni o čemu. Najgori dio puta je, zapravo, ovaj trenutak, sada. Pripreme. Treba riješiti stan, račune, popraviti motor na brodu. A kad kreneš, filozofija je jednostavna. Kakvo će biti vrijeme i što ćeš jesti – kaže Saša.
Kome ide auto, a kome ključevi stana?
– Auto Toyotu Auris prodat ću da skupim novac za put. Ključeve stana dat ću prijateljima iz Pule. Mama će podmiriti račune ako što dođe – planira Saša.
Nebojša ima sličan plan: – Podstanar sam, otkazat ću stan i otići na plovidbu.
Zna li vlasnik stana da će ostati bez najma?
– Zna, najavio sam mu. Fer sam. Uostalom, jeftinije je živjeti na brodu nego u Zagrebu. Računali smo da nam treba 250 eura mjesečno na brodu za troškove. Nema troškova holdinga, komunalija, HRT pretplate, registracija auta, novih guma... Jeftinije je živjeti na moru nego na kopnu. Ali, samo trošiš, ništa ne zarađuješ na putu oko svijeta. Ako zapne s lovom, šišat ćemo ovce u Australiji ili Novom Zelandu. Čuli smo da se to dobro plaća – smiju se.
Strah?
– Strah me je. Plovio sam najdalje do Škotske. Na Jadranu nema luke u kojoj nisam bio. Preplovio sam Biskajski zaljev koje je jedno od opasnijih mora. Proveo sam jednu cijelu zimu u engleskoj UK Sailing Academy, najelitnijoj jedriličarskoj školi na svijetu.
Da me nije strah, ne bi bilo dobro. Za 10 godina vjerojatno neću imati snage za to, zato idem ovo ljeto. Razmišljao sam davno o plovidbi oko svijeta, sanjao sam pješčane plaže u Polineziji, volim toplo, a sad ispada da idem onamo gdje je najhladnije.
Ta je ruta jedriličarski Mt. Everest. Ako nemaš cilj kojem težiš, nemaš zašto ni živjeti.
Šišanje?
– Na početku sezone kosu skratim na kratko pa puštam. I brijem se tek kad dođem među ljude, na brodu ne. Doma tek shvatim koliki je luksuz pustiti vodu dok se brijem. A na jedrilici imam tek koju kap vode dnevno. Nema tuširanja svaki dan. Nema televizije ni interneta, tek toliko da prođe neki tekst. Nema Facebooka, Instagrama, portala, nema ni radija. Imam autoradio na brodu, a ako mi USB padne u more, dalje sam u tišini, moram si sam pjevati.
Potonem i više me nema
Kupanje?
– Jedriličarsko odijelo, čizme, topla odjeća. Jakna, kapa, hlače, rukavice. Kao da ideš na skijanje. U principu, Atlantik nije hladan sve do Cape Towna. Do Australije je more OK, ali dalje od Novog Zelanda je hladno. Temperatura mora tamo je 5 stupnjeva Celzijevih. Nema kupanja.
Kojom se brzinom plovi?
– Puževim korakom, 100 milja dnevno je prosjek koji računam, a to je otprilike 7,5 kilometara na sat. A čovjek hoda četiri na sat. To je brzina kao da laganim tempom trčiš oko Jaruna. A mi oko cijelog svijeta. Brod HIR 3 je star 40 godina, ne može on juriti. Tko jedri sporo, jedri dulje, tako se kaže. Kanim potrošiti tank goriva po etapi, a ostalo sve na jedra.
Što je najgore što se može dogoditi?
– Da brod potone. I to nasred točke koju smo ranije spominjali. Da potone nasred Nema. Više te nema. Tjedan dana trebalo bi nekome da me dođe spasiti. Helikopterima je izvan dosega, predaleko... Trgovačke rute tamo ne prolaze. A ni čileanska, ni argentinska, ni australska mornarica me ne može pronaći.
Dečki, a što ako je Zemlja zaista ravna ploča? Ako padnete preko ruba?
– O tome nismo razmišljali. Ako je Zemlja ravna ploča, možda zaista padnemo preko ruba. Možda se lansiramo kao Crveni patuljak, i moj je brod crven. Možda nas zmaj gurne natrag. Vidjet ćemo, javit ćemo ti, prvi ćeš znati...
Sam se ti zezaj......