U modernom laboratoriju nekog istraživačkog instituta budućnosti znanstvenici proučavaju hologramske prikaze ljudi iz prošlosti. Pokušavaju shvatiti prijašnji način života te što bi se dogodilo kada bi intervenirali i promijenili neku od varijabli te tako potpuno izmijenili tijek povijesti. U nekoj, pak, drugoj situaciji proučavaju kako bi se ljudi nosili s raznim ekološkim katastrofama ili elementarnim nepogodama, a u trećoj izučavaju pomalo banalne ishode poput otkrivanja formule za uspješno traženje partnera.
Svi ti znanstvenici žive u nekoj naprednoj civilizaciji budućnosti, a ono što promatraju smo – mi. Jer cijeli naš svijet, čitavo čovječanstvo, cijeli svemir uopće ne postoje u stvarnosti, nego su samo simulacija iza koje stoji neki program umjetne inteligencije na moćnom serveru nekog superračunala. Sve što je nama zbilja, njima je samo pokus, a cijeli je naš život zapravo simulacija. Da naše čovječanstvo uopće ne živi u stvarnom svijetu, tvrdi “teorija simulacije” koja se posljednjih godina među stručnjacima shvaća sve ozbiljnije, a jedan od njezinih predstavnika poznati je znanstvenik s prestižnog MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) Rizwan Virk s kojim smo razgovarali o mogućnosti da uistinu živimo u simulaciji. Kolike su šanse za to?
– Nick Bostrom poznati je profesor s Oxforda koji je još 2003. godine objavio znanstveni rad “Živite li u kompjutorskoj simulaciji?” u kojem iznosi tezu utemeljenu na statistici koja kaže da, ako neka civilizacija dođe do točke razvoja u kojoj može u simulacijama stvarati nove svjetove, onda će veoma brzo doći do toga da će postojati više simuliranih stvarnosti i simuliranih “živih bića” od stvarnih. Iz te je perspektive veća vjerojatnost da mi živimo u simulaciji nego da to nije tako – objašnjava Rizwan Virk koji je nedavno objavio i knjigu “The Simulation Hypothesis”.
Deset tehnoloških razina
Iako je podigla puno prašine, on ističe da teza koju zastupa zapravo nije od jučer. Štoviše, ideja o mogućnosti da ne živimo u stvarnom svijetu stara je tisućama godina pa je tako još Platon u svojem “mitu o pećini” opisao čovječanstvo kao skupinu ljudi zatočenu u mračnoj špilji. U moderno su vrijeme ideju simulacije popularizirali filmovi, serije i videoigre, a pritom je među najpoznatijima definitivno Matrix. U hitu iz 1999. ljudi također žive u virtualnom svijetu, dok u stvarnosti njihova tijela služe kao baterije u svijetu koji su zauzeli svjesni strojevi.
– I ja sam, još u studentskim danima, prvi put pogledao Matrix i tada mi se ta priča činila kao znanstvena fantastika. Nisam tada ni sanjao da ću 20-ak godina kasnije upravo ja toliko ozbiljno shvatiti teoriju simulacije – priznaje Virk te dodaje da je riječ o teoriji koju znanstvenici sve ozbiljnije shvaćaju, a o njoj i javno raspravljaju ljudi poput Elona Muska. Virk objašnjava da je do takve promjene došlo zbog naglog razvoja tehnologije te su ljudi počeli biti svjesni da je stvaranje takve simulacije moguće. Pritom su veliku ulogu odigrale videoigre koje su od prošlog stoljeća, kada su osvojile svijet, iz godine u godinu sve sofisticiranije.
– Kada netko igra World of Warcraft ili Fortnite, u tom računalnom 3D svijetu okružen drugim 3D avatarima u rezoluciji koja je već sad impresivna, a postaje sve bolja i bolja, čovjek se uistinu zapita što će još biti moguće – kaže Rizwan Virk te zaključuje da su takve “MMO RPG” igre koje zajedno igra velik broj igrača izrazito doprinijele razvoju ideje o simulaciji, a dodatan dojam “stvarnosti” u takvim igrama danas daju i naočale za virtualnu stvarnost (VR) zbog kojih se osoba uistinu može “izgubiti” u tom svijetu.
– I meni se dogodilo da sam igrao virtualni stolni tenis VR naočalama. Kada sam završio igranje svoje virtualne igre, odložio sam svoj virtualni reket na virtualni stol, a zapravo sam ispustio kontrolor iz ruke i pao je na pod. Toliko sam bio uživljen u igru da sam zaboravio da ničega što vidim zapravo nema – prepričava Virk te dodaje da se slične situacije događaju ljudima koji nose VR naočale i ispred sebe vide, primjerice, provaliju. Jednostavno im neće biti svejedno zakoračiti iako bi trebali biti svjesni da se zapravo nalaze u nekoj sobi i da nikakve provalije nema.
– I razvoj umjetne inteligencije također je pridonio ozbiljnom shvaćanju hipoteze o simulaciji jer nam to pokazuje da smo na putu da stvorimo simuliranu svjesnost. Znanstvenici vjeruju da ćemo uskoro moći stvoriti virtualne likove s razumom koji se neće nimalo razlikovati od ljudi – kaže Virk koji je u svojoj knjizi definirao 10 tehnoloških razina koje neka civilizacija mora doseći kako bi mogla napraviti simulaciju, odnosno doći do konačne 11. razine koju je nazvao “Točka simulacije”.
– Mi smo sad negdje između 5. i 6. razine da stvaramo virtualne svjetove koji se nimalo ne razlikuju od stvarnoga. Ostale faze uključuju napredne hologramske prikaze, 3D printere, umna sučelja uz pomoć kojih bismo čitali i zapisivali podatke direktno u mozak, napredniju umjetnu inteligenciju, usađivanje lažnih sjećanja te mogućnost skidanja i pohranjivanja svijesti – kaže znanstvenik s MIT-a. I dok je naša civilizacija prema Virku na otprilike pola puta do točke u kojoj će moći stvarati vlastite simulacije, glavno je pitanje je li cijeli naš svijet zapravo simulacija neke civilizacije koja je tu naprednu razinu tehnologije već dosegnula. I kada bi to bilo tako, koji bi bio razlog da nas netko stvori i promatra?
– Postoje dvije mogućnosti, prva je da smo samo simulacija i da nitko nama direktno ne upravlja, nego da se simulacija koju pokreće umjetna inteligencija prirodno odvija. Takve bi simulacije ljudi budućnosti mogli raditi kako bi postavljajući razne varijable mogli predvidjeti moguće ishode. Možemo zamisliti da su ti ljudi odlučili vidjeti kako će se čovječanstvo razvijati ako dođe do nekog velikog rata, što je u našem slučaju bio Drugi svjetski rat. I mi smo simulacija u kojoj je Hitler izgubio, a možda postoji i simulacija u kojoj je pobijedio. To bi bio alternativni simulirani svijet koji bi izgledao poput onog u popularnoj seriji “Čovjek u visokom dvorcu” – objašnjava Virk te dodaje kako je druga mogućnost da smo samo nečija “igrica” i da se nama direktno upravlja.
Teško nam je za pojmiti
Naravno, u nagađanjima se može ići i puno dalje pa pretpostaviti da nas u simulaciji uopće ne promatraju neki napredni ljudi, nego izvanzemaljci, roboti, strojevi… baš kao u Matrixu. Mogućnosti je bezbroj, a postavlja se pitanje je li uopće moralno napraviti takvu simulaciju u kojoj ljudi, baš poput pravih, osjećaju, pate, žive, umiru…
– Teško je na to odgovoriti jer je pretpostavka da se simulacije rade kako bi se, primjerice, u igrama uživalo u svemu onome što se ne može raditi u stvarnosti. Nama je još teško pojmiti da bi i likovi u tim igricama mogli biti svjesni – priznaje Virk. A kada bi ti svjesni ljudi i bili u simulaciji, ili ako smo mi u simulaciji, pitanje je bismo li uopće i kako bismo to mogli shvatiti. Odnosno, je li to uopće moguće osvijestiti ili će hipoteza o životu u simulaciji uvijek ostati na granici između znanosti i teorije zavjere.
– Laici to ne mogu shvatiti opažajući svijet jer je simulacija doslovno istovjetna stvarnosti. No, postoje neki misteriji u kvantnoj fizici našeg svijeta koji jednostavno nisu objašnjivi u kontekstu materijalnog svijeta, ali zato savršeno odgovaraju životu u simulaciji – zaključuje Virk koji smatra da je moguće da jednog dana znanstvenici uistinu dokažu da je sve oko nas samo simulacija.
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...:
Ovi današnji znanstvenici sve luđi! Po njima je realno da postoje svjesni inteligentni strojevi, a nerealno da postoji živi svijet... Držite me da ih ne namlatim u simulaciji...