Zlatko Mateša, bivši premijer u Tuđmanovo vrijeme, dočekao nas je na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžemanta. Osim što je predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, on je i prodekan na ZŠEM-u. Vrlo otvoreno, bez ikakve zadrške, govorio je, osim o politici, Tuđmanu i ekonomiji, i o svoja tri braka, o kliničkoj smrti koju je preživio, o tome kako je u potpunosti resetirao svoj život i kako ga novac, nekretnine i bilo kakvo bogatsvo više ne zanimaju...
Dugo niste medijski istupali ni davali intervjue, ali u jednom starom intervjuu pročitala sam da ste se iz politike maknuli jer ste zaključili da to nije posao za vas.
Da bih mogao odgovoriti na to pitanje moram krenuti od činjenice da ni prije funkcija u Vladi nisam bio u politici. U politiku sam došao s mjesta potpredsjednika Ine, bio sam zadužen za sve kompanije izvan naftnog biznisa. Bio sam jedan od ljudi koji su osnivali Croatiju Airlines, bio sam uključen u preuzimanje Elana, dovođenje Sheratona u Zagreb... U to je vrijeme Ina bila svjetska kompanija, u doslovnom smislu te riječi. Još od vremena Petra Flekovića, kasnije Nikice Valentića i drugih. U politiku sam došao izravno na poziv predsjednika Tuđmana...
Koje je to točno bilo godine?
Bilo je to 1992. godine. Sudjelovao sam u radu Gregurićeve Vlade, bio član Valentićeve, u njegovoj sam Vladi bio ministar bez portfelja i bio zadužen za primanje Hrvatske u EBRD, bio sam u pregovaračkom timu za preuzimanje duga bivše Jugoslavije s Pariškim i Londonskim klubom. Radio sam PHARE program i potpisao prvi program Hrvatske s Europskom unijom uopće u srpnju 1995. godine, koji je kasnije zamrznut zbog Oluje. Radio sam niz specijaliziranih poslova, imao sam fenomenalan tim suradnika i ti su poslovi bili bliski onome što sam prije radio u Ini. Onda je došla kratka epizoda kada sam bio ministar gospodarstva, a od studenoga 1995. do 2000. godine bio sam premijer. Moj je pristup bio da premijer nije nekakav Harry Potter nego samo prvi među jednakima koji ima ulogu koordinirati ministre, a ministri moraju biti ljudi od karijera i eksperti za svoja područja. I baš na taj način sam, u dogovoru s pokojnim predsjednikom, formirao Vladu koju sam vodio. Kada pogledate tko je sve bio u toj Vladi, vidite da su to sve ljudi koji su i prije i poslije politike imali svoje karijere. Nisu bili tipični političari.
Nisu bili, kao danas, stranački aparatčici koji su došli na poziciju samo zato što su stranački karijeristi i zato što im je to glavna referenca.
Svakako ne. Od pokojnog Jure Radića, Bože Prke, Davora Šterna, Borislava Škegre, Porgesa, Hebranga, Mudrinića... sve ljude koji su prošli kroz tu Vladu i danas cijenim i danas su mi prijatelji. Pomogli su mi da Vladu u to poslijeratno vrijeme, koje je bilo izuzetno teško i financijski zahtjevno, izvedemo na najbolji mogući način. Kroz sve to shvatio sam da razvojni ciklus u kompanijama traje znatno dulje nego u politici jer ne možete svake četiri godine, samo zato što su izbori, ljuljati cijeli sustav i dovoditi sve nove ljude s kojima će opet početi svijet. Pogotovo ne u onom dijelu koji se odnosi na javna poduzeća. Nakon jednog mandata u Saboru, koji isto tako pamtim samo po dobru iako je HDZ bio u oporbi jer su odnosi bili neusporedivo bolji nego danas i mnogi oporbeni političari iz tog doba i danas su mi prijatelji, shvatio sam da je došlo vrijeme da se radi nešto drugo. Doktor Njavro je već otprije imao ideju o osnivanju obrazovne institucije s područja ekonomije i menadžmenta, gđa Mintas-Hodak i ja smo mu se pridružili i postali suosnivači Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta. Gđa Mintas-Hodak i ja smo prodekani, Njavro je dekan, i tim se projektom izuzetno ponosim.
S vremenom sve se jasnije vidi da je kadrovski izbor ministara u Tuđmanovo vrijeme bio daleko bolji nego u svim vladama kasnije pa i u današnjoj.
Predsjednik Tuđman ni po toj osobini uopće nije adekvatno vrednovan u ozbiljnim krugovima u Hrvatskoj. On je bio sve samo ne isključiv. Dat ću dva primjera, pored mene je u Valentićevoj Vladi sjedio Zlatko Tomčić koji je bio predsjednik HSS-a, s kojim HDZ nije bio ni u kakvoj koaliciji. Ali Tomčić je bio izvrstan ministar graditeljstva i kriterij je bio što je on to znao raditi. Ili, na primjer, meni je glavni savjetnik za energetiku bio Goran Granić jer je on u Hrvatskoj jedan od nekoliko ljudi koji o energetici znaju najviše. To što je on bio potpredsjednik HSLS-a, tada najjače oporbene stranke u vrijeme Dražena Budiše, bilo mi je potpuno irelevantno. Niti je Tuđman imao išta protiv toga. Danas su to nezamislive stvari. Da ne govorim o sastavu Gregurićeve Vlade. S vremenskim odmakom mogu reći da je Tuđman znao tko mu za što treba. I to je odlično funkcioniralo u tom poslijeratnom vremenu.
Što se dogodilo da danas ljudi s integritetom i znanjem nisu potrebni nego se favorizira poslušnike, ne samo u politici, koji će raditi ono što im se kaže?
Mi smo u širem kontekstu devalvirali svaku stručnost. To što ja čitam Večernji list ne znači da mogu biti novinar. Došli smo do toga da svatko može sve raditi...
I da je svatko zamjenjiv.
Još je gore od toga što se ne traži nikakvo iskustvo. Obrazovanje je jako važno, ali i iskustvo. Dok sam ja došao do potpredsjednika Ine prošao sam desetak raznoraznih stupnjeva. To smo potpuno zanemarili i to dugoročno stvara veliki problem. Drugo, izgubili smo strateški fokus. Našim sugrađanima bilo je jednostavno razumjeti što je strategija države u ono ratno vrijeme; prvi cilj bilo je osamostaljenje Hrvatske i međunarodno priznanje. Zatim, oslobađanje zemlje od agresije, pa ulazak u NATO i EU. Na Tuđmanovo inzistiranje, prva ministrica EU integracija, još u mojoj Vladi, bila je gđa Mintas-Hodak. Onda smo poslali stotinjak mladih ljudi, od kojih su neki danas ambasadori ili su na najvišim pozicijama u Ministarstvu vanjskih poslova, da se za to školuju. Danas kad pitam svoje studente što je Hrvatska 2030. godine, oni na to ne mogu odgovoriti. Nije dovoljno reći članica EU. Moramo imati ljudima jasne strateške ciljeve u pet točaka, a ne zamorne dokumente na sto stranica.
Pritom Hrvatska i nestaje, ako se nešto ne promijeni više nas neće ni biti.
Slažem se da je demografija najveći problem Hrvatske. Uključujući i odljev stanovnika. Demografiju ne možete rješavati jednokratnim rodiljskim naknadama koliko god visoke one bile. Mojem poimanju najbliža su Štercova promišljanja demografije jer je potreban radikalni zaokret. Država mora uspostaviti različite okvire djelovanja u Slavoniji ili na Lastovu jer Hrvatska ima razvojni debalans. Bez toga stvari neće ići. Treće, nitko od nas neće imati djecu ako se ne osjeća egzistencijalno sigurnim, ako im ne može priuštiti obrazovanje i pristojnu zdravstvenu zaštitu. To je briga države.
I da ženi nakon što se vrati s rodiljskog neće srezati plaću i degradirati je na lošije radno mjesto.
Veliki sam protivnik rada na određeno vrijeme, to je mjera koja u određenom segmetnu može koristiti poslodavcima, ali može biti i jako zloupotrijebljena. Bez stalnog radnog odnosa nema kredita za stan, nema egzistencijalne sigurnosti. Jedno je da možete imati fleksibilno tržište rada, a drugo je da imate više od 50 posto ugovora na određeno vrijeme. I ja da ga imam ne bi mi palo na pamet da imam troje djece jer bih se svako jutro budio s pitanjem hoće li sve biti u redu.
Sami ste spomenuli dr. Šterca koji je veliki demografski stručnjak, ali ga doživljavaju kao enfant terriblea, Vlada i HDZ ga ne slušaju.
Ljudi poput Šterca su oni koji pokreću stvari. Mutavi ljudi i oni koji se boje za svoje karijere nisu ljudi koji čine promjene. U tom smislu je sve što Šterc radi apsolutno dobro, netko mora otvoreno reći kako stvari stoje. Jedna digresija, neki dan smo raspravljali što će biti baza hrvatskog sporta za Igre u Parizu ili Los Angelesu i došli smo do toga da danas u RH u dobnoj strukturi od novorođenih do 14 godina, a to je potencijal za buduće sportske nade, ima samo nešto više od 590.000 djece. A u tim uvjetima zaboravite na hrvatski sport kakav poznajemo.
Trebamo zaboraviti na neke nove Janice, Modriće, Ivaniševiće...
Zaboravite, baza će biti preuska za ono što danas imamo. Demografija je ključni problem koji se može jedino riješiti tako da ljudima date realni osjećaj egzistencijalne sigurnosti.
U Hrvatskoj smo prvo godinama imali situaciju da je vojska nezaposlenih na burzi i da se do posla dolazi isključio preko veza, a danas smo došli do situacije da poslodavci vape za radnicima.
Nikada više Hrvatska neće biti u situaciji da poslodavci biraju između 300.000 nezaposlenih i da im ljudi rade za 400 eura. To neka svi zaborave! Mi danas imamo dva paralelna svemira, s jedne strane su oni koji i dalje misle da za sitne plaće mogu imati radnike koji su u svakom trenutku zamjenjivi, a s druge imamo Rimca, Infobip i slične poduzetnike koji miljama odskaču, zapošljavaju stručne i educirane ljude, šire svoje poslove, ulažu u svoje zaposlenike i njihovo dodatno educiranje. Evo i primjer mog prijatelja Nenada Bakića, on je odlučio uložiti u tekstilnu industriju, koja je u Hrvatskoj na najnižim granama, i ponovo na noge postaviti Varteks koji je nekad bio vodeća modna kuća. Ne može nam ekonomija ovisiti o turizmu i prihodima od turizma. To što nam je udio od turizma u BDP-u gotovo 20 posto smatram da nije dobro. Oporavlja se naše okruženje, u turističkom smislu vraća se Turska i moramo gledati što naša konkurencija radi po pitanju turizma. Pa nisu turske sapunice slučajno preplavile tržište i nije njihova produkcija slučajno tako moćna. Tursko ministarstvo kulture subvencionira produkciju sapunica jer je svjesno da je to najbolja promocija Turske! Porezne stope u hrvatskom turizmu moraju biti konkurentne porezima u turizmu u zemljama koje su naša turistička konkurencija, dakle mi poreze u turizmu moramo sniziti. U Hrvatskoj ni danas nemamo kongresni centar koji bi mogao primiti 3500 sudionika, što ćemo mi gostima ponuditi od studenoga do proljeća? Kongresni turizam očito ne.
Vratimo se kratko na devedesete i Tuđmanovo vrijeme, koliko su pretvorba i privatizacija provedene u to vrijeme opteretile i osiromašile današnju Hrvatsku? Pihvaćate li u tom kontekstu grijeh HDZ-a?
Kada je riječ o pogreškama, apsolutno je bilo i mojih pogrešaka kao tadašnjeg premijera, ali i pogrešaka HDZ-a kao vladajuće stranke. Nema čovjeka koji ne griješi, a iz pogrešaka pametan čovjek i puno nauči. U našem mentalitetu, pogreška je fatalna i znači kraj. Ne, pogreška je prilika za novi početak. Što se tiče privatizacije, kada se pogledaju primjeri ostalih tranzicijskih zemalja koje su se kao i Hrvatska transformirale iz socijalističkog u kapitalističko uređenje, nema posve dobre i ispravne privatizacije. Hrvatski model privatizacije najsličniji je modelu “management buy outa” jer su uglavnom ljudi iz upravljačkih struktura društvenih poduzeća preuzimali te tvrtke. Tako su i nastali takozvani tajkuni. Treba voditi računa i da je to bilo vrijeme stvaranja države, obrane, poraća i da se privatizacija nije odvijala u najsretnijim okolnostima.
Koliko je za HDZ 2000. bio bolan gubitak vlasti, vi ste tada kao premijer vlast predali Ivici Račanu, pokojnom predsjedniku SDP-a?
Račan je u toj tranziciji vlasti bio apsolutno korektan i o njemu mogu reći sve najbolje. Zaista je sve oko preuzimanja vlasti proteklo uz obostrano uvažavanje. Nije bilo pitanje je li poraz bolan za HDZ niti je to bio moj prioritet nego da izbori, a tada su bili i za parlament i za predsjednika RH, prođu bez incidenata. I bez incidenata je sve i prošlo. HDZ je i te 2000. godine bio najjača stranka, ali nije imao koalicijski potencijal i nije mogao formirati vlast.
To bi se HDZ-u moglo dogoditi i nakon idućih parlamentarnih izbora?
Andrej Plenković vješt je premijer i političar koji zna zatomiti svoj temperament, a to je neophodno za dogovore s koalicijskim partnerima. Imam povjerenje u njega i mislim da neće imati problema s koalicijama.
Kako biste ga ocijenili kao premijera?
Plenkovića pamtim još iz vremena kada je bio zamjenik veleposlanika u Parizu. Riječ je o vrhunskom, vještom diplomatu i političaru.
Što procjenjujete, hoće li Plenković imati problema u HDZ-u nakon izuzetno lošeg rezultata na euroizborima? Već su se javila dvojica izazivača koji žele njegovu poziciju u HDZ-u, u stranci su se otvorile pukotine, a ojačala je desnica koju je Plenković eliminirao iz stranke?
Baš ništa se neće dogoditi jer Plenković ima potporu i u stranci i u Vladi. Desnica je na političkoj sceni znala biti i znatno jača, sjetimo se koliko je, primjerice, HSP znao imati zastupnika. I to zastupnika koji su u vrijeme kada sam ja bio u Saboru uživali veliki ugled, poput Tončija Tadića, Miroslava Rožića, Borisa Kandarea...
Predsjednik ste Hrvatskog olimpijskog odbora, kako gledate na događaje u Hrvatskom nogometnom savezu i treba li sport depolitizirati?
Nigdje u svijetu politika nije odvojena od sporta, tako da ne znam što bi taj pojam depolitizacije trebao značiti. Negdje su političari ili čak izravni nositelji vlasti i predsjednici sportskih organizacija.
Zašto se političari vole vezati za sinekure u sportu?
Zato što je sport odlična promocija zemlje.
Mislite li da je riječ isključivo o altruizmu, a ne o dodatnoj zaradi?
Ja sam, primjerice, i dalje član HDZ-a, ali potpuno pasivan i moja stranačka pripadnost ni na koji način nema veze ni utjecaja na moj posao u HOO-u, koji je potpuno volonterski.
Što mislite o HDZ-ovim dužnosnicima, ujedno i članovima Izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza, koji su uz ostale članove tog tijela podijelili 3,2 milijuna kuna kao nagradu za osvojeno drugo mjesto na SP-u?
U tom slučaju treba vidjeti je li sve bilo prema internim pravilima HNS-a, a u slučaju dužnosnika odlučivat će Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa.
Uza sve o čemu smo dosad razgovarali, poznati ste i po zanimljivom ljubavnom životu. Triput ste se ženili i rastajali, i to su uvijek bile mlađe žene.
Jesam, triput sam bio u braku i triput sam se rastao. Sa svim svojim bivšim suprugama i danas sam prijatelj i u odličnim smo odnosima. S prvom suprugom imam sina koji je danas uspješan odvjetnik, a s trećom dvije kćeri. Iako jednoj kćeri nisam i biološki otac nego je ona iz Sanjina prvog braka, ona je moja kći i ja sam njezin tata. Sanja i ja se redovito čujemo, viđamo, razgovaramo i dogovaramo oko naših kćeri. Za djecu je najvažnije da ste uvijek tu za njih i da im omogućite vrhunsko obrazovanje.
Tri braka su kao tri različita života?
Jesu, iz svakog braka pamtim ono najljepše, a kad ljudi shvate da to više ne ide onda je najpoštenije rastati se.
Kako je moguće da ste se sva tri puta rastali u potpunom miru, bez ikakvih ekscesa? Nisu letjeli tanjuri?
Svi tanjuri ostali su cijeli (smijeh). Svjestan sam da po tome odskačem od prosjeka jer vidimo u kakvim se sve okolnostima ljudi razilaze. Kad dvoje ljudi dođe do točke da dalje više ne ide, ne vidim zašto bi bilo problema i zašto ne bi bio moguć normalan rastanak.
Kako to da ste uvijek birali znatno mlađe žene, pa i vaša četvrta partnerica je više od 30 godina mlađa. Volite li mlađe žene ili one vole vas?
Nadam se da je ljubav obostrana (smijeh).
Prije sedam godina gotovo ste umrli, ugrađeno vam je pet srčanih premosnica?
Ja jesam umro. Doživio sam kliničku smrt. Liječnici su me, nasreću, oživjeli. Bilo je to u Andori, kada mi je iz čista mira pozlilo. Iz Andore su me prevezli u Barcelonu gdje su me deset sati operirali. Kad su me nakon operacije vratili u jedinicu za intenzivno liječenje, ja sam u šok-sobi umro. Nisu me stigli ni vratiti nazad u operacijsku salu nego su mi prsni koš otvorili u jedinici intenzivnog liječenja i ondje izveli još jedan zahvat. Tromb su mi fizički, rukama istisnuli iz srca. Još imam jednu rupicu na prsima, ali to vam neću pokazati i to nećemo fotografirati (smijeh). Imao sam sreću što mi se to dogodilo blizu Barcelone jer ondje imaju izuzetne kardiologe. Nakon toga sam sedam dana bio u induciranoj komi. Od kada sam klinički umro i oživio potpuno sam “resetirao” svoj život. Stvari koje su mi nekad bile važne, više me uopće ne zanimaju, odnosno nisu nešto zbog čega bih gubio živce i vrijeme.
Što vam više nije važno?
Novac, nekretnine... Nema džepova na lijesu, što znači da se u grob materijalne stvari ne mogu ponijeti. Promijenio sam potpuno svoj život jer treću priliku neću imati.
Što ste proživjeli za vrijeme kliničke smrti, jeste li vidjeli svjetlost na kraju tunela?
Ne, ali proživio sam drugi najčešći doživljaj nakon tunela, a to je vremeplov. Sjedio sam za stolom, u našem stanu u kojem sam odrastao, sa svojim roditeljima koji su odavno mrtvi i s njima razgovarao. Oni su me vratili, nisam još bio pozvan na drugi svijet. I nakon sedam godina točno se sjećam stola, razgovora, roditelja...
Imate li danas ikakva ograničenja zbog pet premosnica?
Ne. Pijem određenu terapiju, ali nikakva fizička aktivnost nije mi zabranjena. Liječnik mi je rekao da od srca neću umrijeti, da ću morati naći nešto drugo (smijeh). Najnormalnije igram nogomet, vaterpolo... Lani sam bio državni prvak u preciznom slijetanju ultralaganih letjelica.
Masončina priča o demografiji propasti i sl. da se zemlja otvori član vijeća 33 plan uništavanje hrvatske,jao jao masoni su mu davali sve novac , položaje , mlade žene samo da ih sluša i djeluje protiv napretka hrvatske....i on priča...izbacio.me iz takta ... kakvo umiranje to su bli samo masonski okultno opsceni rituali koji im nekad krenu po zlu...neki razumiju o čemu pišem...