Za državu koja je zbog spleta povijesnih okolnosti živjela pod raznim totalitarnim režimima te zbog toga tek sriče prva slova iz parlamentarne demokracije, koalicijske su vlade pozitivan događaj.
Odluke se možda donose sporije, ali su kvalitetnije jer prolaze više filtara. Političke stranke u koalicijskim vladama korigiraju jedni druge i više nego što to javnost zna, čime se povećavaju demokratski standardi i smanjuje prostor za samovolju. HDZ je osvajao dovoljno glasova da godinama može samostalno vladati, sateliti koji su mu se ponekad pridruživali uglavnom su gledali svoje interese pa je takva politika stvorila ozbiljnu korupciju i nevolje. Sanaderu se nitko nije suprotstavljao ni u stranci ni u Vladi, a Tuđman se rješavao svih koji su to pokušali, poput Mesića ili Manolića. Za razliku od HDZ-a koji se nije naučio stvarati kompromise, a državne institucije su bile preslabe da ih kontroliraju, SDP je u obje svoje vlade morao surađivati s drugima.
Račanu su njegovi partneri često radili iza leđa, ali on je i s Budišinom i s Tomčićevom (HSS) politikom sjedenja na dva stolca pokazivao manje nervoze od sadašnjeg premijera. Milanović ima lojalnije partnere od Račanovih, a problemi u funkcioniranju vlade i Kukuriku koalicije (odnos s IDS-om i Kajinom) uglavnom dolaze od njega i njegove stranke. Račan je u vođenju vlade bio bolji.
>> 'Ova je vlada najbolja do sada, javnost je bila nezadovoljna Račanovom'
Račan kao kvalitetan predvodnik 'lijeve' političke opcije otišao je u vremenu, od nekoliko godina, kada su zbog bolesti i druge poznate ličnosti hrvatskog javnog života otišle s hrvatske političke scene. . . . . . . . . . . . . Nakon toga se pojavljuju Sanader, Milanović, ... . . . . . . . . . . . . . I zatim je izvršena kontralustracija - 'lustraciju' su izvršili oni koji su trebali biti lustrirani, a 'lustrirani' su oni koji su trebali izvršiti lustraciju.